"A čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka ga njegova tegobno nosi i tegobno ga rađa! A njegovo nošenje i dojenje trideset je mjeseci. Pa kad zrelost svoju dostigne i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: 'Gospodaru moj, uputi me da Ti zahvalim na Tvojoj blagodati, koju si darovao meni i mojim roditeljima, i da dobro radim s kojim si zadovoljan Ti, i potomstvo moje Ti učini dobrim! Ja se Tebi, doista, kajem, i ja sam musliman (predan Tebi).'"
وَوَصَّيْنَا الْإِنْسَانَ بِوَالِدَيْهِ إِحْسَانًا ۖ حَمَلَتْهُ أُمُّهُ كُرْهًا وَوَضَعَتْهُ كُرْهًا ۖ وَحَمْلُهُ وَفِصَالُهُ ثَلَاثُونَ شَهْرًا ۚ حَتَّىٰ إِذَا بَلَغَ أَشُدَّهُ وَبَلَغَ أَرْبَعِينَ سَنَةً قَالَ رَبِّ أَوْزِعْنِي أَنْ أَشْكُرَ نِعْمَتَكَ الَّتِي أَنْعَمْتَ عَلَيَّ وَعَلَىٰ وَالِدَيَّ وَأَنْ أَعْمَلَ صَالِحًا تَرْضَاهُ وَأَصْلِحْ لِي فِي ذُرِّيَّتِي ۖ إِنِّي تُبْتُ إِلَيْكَ وَإِنِّي مِنَ الْمُسْلِمِينَ
Komentar ajeta:
U naprijed navedenim ajetima ove sure, Allah Uzvišeni spominje tevhid - ispravno vjerovanje, i ihlas - istinsko robovanje samo Njemu, da bi odmah iza toga vezivao oporuku o roditeljima. Spominjanje ova dva dijela u istom slijedu u Kur’anu se opetuje na više mjesta:
"Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu pokoravate, i da roditeljima dobročinstvo činite." /17:23/ Tako Allah Uzvišeni i ovdje kaže:
"Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro", tj. naredili smo mu dobročinstvo i nježnost prema njima.
"...majka ga njegova tegobno nosi", tj. radi njega, za vrijeme trudnoće, trpi teškoće, i umor, kao i osjećaj prohtjeva za jelima, neugodnosti, teret, malaksalost, i slične popratne pojave trudnoće... "i tegobno ga rađa", tj. uz teške porođajne bolove.
"A njegovo nošenje i dojenje trideset je mjeseci." Alija, r.a., ovim je ajetom i ajetom poglavlja Lukman:
"A njegovo je dojenje u toku dvije godine" /31:14/, kao i riječima Uzvišenog:
"Majke neka doje djecu svoju pune dvije godine, onima koji žele da dojenje potpuno bude"/2:233/, dokazao da je najmanje vrijeme trudnoće šest mjeseci. Ovo je potpuno ispravan i jak zaključak, u čemu je Aliju, r.a., podržao Osman, r.a., te određena skupina ashaba, r.a. Kaže Muhammed ibn Ishak ibn Jesar, prenoseći od Ma’mera ibn Abdullaha el-Džuhenija, da je rekao: "Oženio se jedan čovjek od nas ženom iz porodice Džuhejna, koja mu rodi dijete kad su u braku navršili tačno šest mjeseci. Muž se uputi Osmanu, r.a., i to mu saopći. Osman naredi da se žena dovede. Kad se porodilja poče spremati, sestra joj zaplaka, a ona je upita: 'Zašto plačeš? Tako mi Allaha, niko od Allahovih stvorenja osim njega nije se sastao sa mnom, pa nek Uzvišeni Allah presudi sa mnom kako On hoće.' Pošto je dovedoše Osmanu, r.a., on naredi da je kamenuju. Kad to ču Alija, r.a., dođe Osmanu te reče: 'Šta to radiš?' 'Rodila je nakon šest mjeseci braka, a zar je to moguće?', reče Osman. Alija, r.a., tad ga upita: 'Zar ne učiš Kur’an?' A on odgovori: 'Učim, svakako.' Na to Alija reče: 'Zar nisi čuo da Allah Uzvišeni kaže:
'A njegovo noćenje i dojenje trideset je' mjeseci /46:15/, i kaže:
'Pune dvije godine'" /2:233/. Tako nalazimo da je za vrijeme trudnoće ostalo samo šest mjeseci. "Tada Osman, r.a., reče: 'Nisam bio tako oštrouman, dovedite mi tu ženu.' Kad su joj prišli, presuda je bila izvršena, a Ma’amer kaže: 'Tako mi Allaha, ni vrana vrani, ni jaje jajetu, ne liči više jedno drugom, kao što je ovo dijete ličilo svome ocu.' Kad otac dijete vidje rekao je: 'Tako mi Allaha, ne sumnjam da je ovo moj sin.'" Prenosilac kaže da je Allah stavio ovog čovjeka na velike muke, tako što je zadobio otvorenu ranu na licu koja ga je patila i morila, dok nije umro. Ovo prenosi Ibn Ebi-Hatim. Kaže ibn Ebi-Hatim, prenoseći od Ibn-Abbasa, r.a., da je rekao: "Ako žena rodi nakon devet mjeseci trudnoće, da bi upotpunila dojenje, dovoljno je da doji dijete dvadeset i jedan mjesec. Ako rodi sa sedam mjeseci, za potpuno dojenje potrebno je dvadeset i tri mjeseca. A ako rodi dijete nakon šest mjeseci trudnoće, dojit će ga dvije pune godine. Jer, Allah Uzvišeni veli:
"A njegovo nošenje i dojenje trideset je mjeseci. Pa kad zrelost svoju dostigne", tj. kad osnaži, momak, te zreo čovjek postane, "i kad dostigne četrdeset godina", tj. njegov razum dostigne kulminaciju i upotpuni shvatanja.
Prenosi El-hafiz Ebu-Ja’la el-Mevsili od Osmana, r.a., koji prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: /132/ "Kada iskreni rob, musliman, doživi četrdeset godina, Allah mu olakša obračun. Kad doživi šezdeset godina, Allah mu Uzvišeni dadne (opskrbi ga) da se stalno obraća Njemu. Kad doživi sedamdeset godina, zavole ga stanovnici neba. Kad doživi osamdesetu godinu, Uzvišeni Allah učvrsti njegova dobra, a pobriše ružna djela. Kad doživi devedesetu godinu, oprosti mu Allah sve što je prošlo od njegovih grijeha i ono što predstoji, opskrbi ga zagovorništvom za članove svoje porodice, a na nebesima napiše: "Sluga (zarobljenik) Allahov, na Zemlji Njegovoj." "...on rekne: 'Gospodaru moj, uputi me'", tj. nadahni me,
"da ti zahvalim na Tvojoj blagodati, a koju si darovao meni i roditeljima mojim, i da dobro radim, kojim si zadovoljan Ti", tj. u budućnosti. "I potomstvo moje Ti učini dobrim!", tj. djecu moju i njihov porod,
"ja se Tebi, doista, kajem, i ja sam musliman (predan Tebi)." Ovo je uputa svakom ko dospije u dob od četrdeset godina, da obnovi tevbu Uzvišenom Allahu i da se pravim putem čvrsto opredijeli.
Povezani indeksi: