To su vjerovjesnici koje je Allah blagodatima obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Svemilosnog učili, oni bi na sedždu padali i plakali.
أُولَٰئِكَ الَّذِينَ أَنْعَمَ اللَّهُ عَلَيْهِمْ مِنَ النَّبِيِّينَ مِنْ ذُرِّيَّةِ آدَمَ وَمِمَّنْ حَمَلْنَا مَعَ نُوحٍ وَمِنْ ذُرِّيَّةِ إِبْرَاهِيمَ وَإِسْرَائِيلَ وَمِمَّنْ هَدَيْنَا وَاجْتَبَيْنَا ۚ إِذَا تُتْلَىٰ عَلَيْهِمْ آيَاتُ الرَّحْمَٰنِ خَرُّوا سُجَّدًا وَبُكِيًّا
Komentar ajeta:
Ovi vjerovjesnici, ali i ne samo ovi koji su spomenuti kao primjer, su, kaže Allah, dž.š.:
"To su vjerovjesnici koje je Allah blagodatima obasuo, potomci Ademovi." Es-Suddi i Ibn-
-Džerir kažu: "U potomke Ademove spada Idris, potomak onih koji su bili na lađi sa Nuhom je Ibrahim, u potomke Ibrahimove spadaju: Ishak, Jakub i Ismail, u Israilove potomke: Musa, Harun, Zekerijja, Jahja, i Isa, sin Merjemin, neka im je sa našim Poslanikom salavat i selam." Ibn-Džerir kaže: Njihovi su rodoslovi različiti, ali se svi sjedinjuju u Ademu, a.s. Među njima ima onih koji ne vode porijeklo od putnika sa Nuhove lađe. Takav je Idris, a.s., a on je bio Nuhov djed. Ovo je sasvim očito i jasno. Da se u ajetu misli na vjerovjesnike kao vrstu (grupaciju), dokaz su riječi Uzvišenog u suri "El-En'am":
"To su dokazi Naši koje dadosmo Ibrahimu za narod njegov. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hočemo. Gospodar tvoj je, uistinu, mudar i sveznajući. I Mi mu poklonismo Ishaka i Jakuba: i svakog uputismo. A Nuha smo još prije uputili - i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna - eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine - i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa, i Ilijasa - svi oni su bili dobri - i Ismaila, i El-Jesea, i Junusa i Luta - i svima smo prednost nad svijetom ostalim dali - i neke pretke njihove i potomke njihove i braču njihovu - njih smo odabrali i na Pravi put im ukazali." Sve do Njegovih riječi: "Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi put."
U ovoj suri Uzvišeni kaže:
”Kad bi im se ajeti Svemilosnog učili, oni bi na sedždu padali i plakali", tj. kada bi spoznali sadržaj Allahova, dž.š., govora, Njegove argumente, neoborive tvrdnje i dokaze, padali bi na sedždu svome Gospodaru, smjerno, pokorno i sa zahvalnošću na velikim blagodatima koje uživaju. Riječ množina je riječi - "onaj koji plače". Učenjaci su složni da je na ovome mjestu propis učiniti sedždu, slijedeči poslanike, koji su je činili. Sufjan Es-Sevri prenosi od Ebu-Ma'mera, koji je rekao: Omer ibn Hatab proučio je suru "Merjem", učinio sedždu i potom rekao: "Ovo jeste sedžda, a gdje je plač?"
Povezani indeksi: