Nazivi sure Fatiha*

Početak Knjige", kojom počinje  kur'anski tekst i kojom se otvara i počinje učenje u namazima.

"Majka Knjige" i "Majka Kur'ana", tj. srž, budući da se sva značenja Kur'ana odnose na ono što ona sadrži; "Sedam sličnih ajeta" (ili onih koji se ponavljaju) te "Kur'an časni". U Sahihu Tirmizije potvrđuje se kao vjerodostojno predanje kako je Ebu-Hurejre rekao: "Božji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /5/ 'Hvala Allahu, Gos­podaru svjetova' jeste Majka Kur'ana, Majka Knjige, Sedam sličnih ajeta, Kur'an časni." Naziva se i  "Zahvala" i  "Molitva", u skladu s riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od Allaha, dž.š.: /6/ "Namaz sam podijelio između Sebe i Svog roba na dva dijela. Kada Moj rob kaže: 'Hvala Allahu, Gospodaru svjetova', Allah kaže: 'Moj rob Mi se zahvaljuje.' Fatiha je dobila i naziv "Namaz",  budući da je ona uvjet namaza.

Pored toga, naziva se i "Lijek", na osnovu pre­danja Darimija od Ebu-Seida el-Hudrija izravno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /7/ "Početak Knjige je lijek od svakog otrova", kao i "Duševni lijek", na osnovi hadisa Ebu-Seida el-Hudrija, prema kome se jedan bolestan čovjek njom izliječio, nakon čega mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /8/ "Otkuda znaš da je ona lijek?" Naziva se i "Osnova Kur'ana", na temelju predanja Ša'bija od Ibn-Abbasa, koji ju je nazvao "Osnova Kur'ana" rekavši: "Njena osnova su riječi: 'U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.'"

Sufjan ibn Ujejne nazvao je ovu suru  "Štitnik", a Jahja ibn ebi-Kesir "Dovoljna", na osnovi sadržaja nekih mursel hadisa: /9/ "Majka Knjige zamjenjuje drugo, a drugo ne zamjenjuje nju." Usto, naziva se i "Molitva" i  "Riznica", što navodi  Zamahšeri u Keššafu.

Objava

Prema predanju Ibn-Abbasa, Katade i Ebul-Alije, sura "El-Fatiha" objavljena je u Meki. Dakle, to je mekanska sura, iako ima mišljenja da je medinska, odnosno, da je objavljena dva puta, prvo u Meki, a zatim i u Medini.[1]

Vrijednosti Fatihe

Imam Ahmed ibn Hanbel prenosi od Ebu-Hurejrea da je rekao: /10/ "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao je jednom prilikom kod Ubejja ibn Ka'ba dok je ovaj klanjao namaz i rekao mu: 'O Ubejje!' Ubejj se okrenuo ne odazvavši se, a on mu je ponovio: 'O Ubejje!' Ubejj je tada brže završio namaz i pohitao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši:

 'Mir s tobom, Allahov Poslaniče!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao je: 'I s tobom mir! Šta te je navelo da se ne odazoveš kada sam te pozvao?' On je odgovorio: 'Allahov Poslaniče, bio sam u namazu.' Na to mu je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao: 'Zar ti u onome što je Allah meni objavio nije poznato:

'Odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas pozovu onome što će vam život osigurati.' (8:24)

On je rekao: 'Dakako, Allahov Poslaniče! Odazivam se!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  zapitao ga je: 'Hoćeš li da te upoznam sa surom kojoj slična nije ob­javljena, ni u Tevratu, ni u Indžilu, ni u Zeburu, niti u Furkanu?!' Rekao je: 'Da, Allahov Poslaniče!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je rekao: 'Ne bih htio izići na ova vrata prije nego što je saznaš.'

Zatim priča: 'Alla­hov. Poslanik me je uzeo za  ruku govoreći, dok sam ja usporavao bojeći se da ne dođemo do vrata prije nego završi. Kada smo se približili vratima, upitao sam: 'Alla­hov Poslaniče! Koja je to sura koju si mi obećao?'  Rekao je: 'Ona što je učiš u namazu...!' Proučio sam mu  'Majku Kur'ana', a on je rekao: 'Tako mi Onog u Čijoj ruci je moj život, Allah nije objavio niti u Tevratu, niti u Indžilu, niti u Zeburu, niti u Furkanu suru kao što je ova! To je sedam ajeta koji se ponavljaju!' "

Prenosi ga Tirmizi i navodi: /11/ "To je sedam posebnih ajeta i Kur'an časni koji ti objavljujemo." Zatim kaže: "Hadis je hasen-sahih."

Imam Ahmed ibn Hanbel, r.a., u svom Musnedu navodi da je Ebu-Seid ibnul-Mu'alla rekao: /12/ "Dok sam klanjao, pozvao me je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ali mu se nisam odazvao dok nisam završio namaz." Zatim kaže: "Otišao sam kod njega, pa mi je rekao: 'Šta te je spriječilo da mi dođeš?' Rekao sam: 'Allahov Poslaniče, klanjao sam.' On je na to rekao: 'Zar Allah Uzvišeni nije kazao:

'O vjernici! Odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas pozovu Onome što vas oživljava!' (8:24) Zatim je kazao: 'Prije nego iziđeš iz džamije, reći ću ti koja je najvrednija sura u Kur'anu!' Zatim me je uzeo za ruku, a kada je htio izići iz džamije, ja rekoh: 'Allahov Poslaniče, kazao si da ćeš mi reći koja je najvrednija sura u Kur'anu?' Odgovorio je: 

 'Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!' To je sedam posebnih ajeta i Kur'an časni, koji sam ti donio." Ovako prenose Buhari, Ebu-Davud, Nesa'i i Ibn-Madže.

Drugi hadis

Muslim prenosi u svom Sahihu, te Nesa'i u svom Sunenu sa lancem prenosilaca od Ibn-Abbasa da je rekao: /13/ "Dok je jednom prilikom kod Allahovog Poslanika bio Džebrail, začula se neka škripa. Džebrail je pogledao prema nebu rekavši: 'To se otvaraju vrata nebeska što nikada nisu otvarana!' Zatim je dodao: 'Otuda je sišao melek, došao Poslaniku i rekao mu: 'Obraduj sa dva svjetla koja su ti, mimo drugih vjerovjesnika, dana, a to su: 'Početak Knjige' i  'Posljednji ajeti sure El-Bekare'."

Navedeno prema Nesa'iju, a Muslim hadis prenosi u sličnoj verziji.

Sljedeći hadis

Muslim prenosi od Ebu-Hurejre, r.a., koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao: /14/ "Ko klanja namaz u kome nije proučio  'Majku Kur'ana', namaz mu nije potpun!" Neko je pričao Ebu-Hurejri: "Kada smo za imamom, kako da postupimo?", pa je rekao: "Učite Fatihu u sebi!", a ja sam čuo Allaho­vog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: "Uzvišeni Allah kaže: "Namaz sam podijelio između Sebe i Svog roba, na dva dijela: Mom robu pripada ono što moli! Kada on kaže: "Hvala Allahu, Gospodaru svje­tova!",Allah kaže: "Moj rob Mi zahvaljuje!"; kada kaže: "Svemilosnom, Milostivom", Allah kaže: "Moj rob Me hvali"; kada kaže: "Vladaru Dana sudnjega", Allah kaže: "Moj rob Me veliča!", odnosno nekada kaže: "Moj rob se Meni predaje" ; kada kaže:

  Samo Tebi robujemo i od Tebe pomoć molimo!", Allah kaže: "Ovo je između Mene i Mog roba. Njemu pripada ono što moli!" ; kada kaže:

 "Uputi nas na Pravi put! Na put onih koje si  blago­dario!  A ne na put onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali", Allah kaže: "Ovo pripada Mom robu, jer Njegovo je ono što on moli!" (Ovako hadis prenosi Nesa'i...)

Stav o učenju Fatihe u namazu

Postoje tri mišljenja učenjaka:

1. Obavezno je da Fatihu uči imam i muktedija (koji klanja za imamom) kao i onaj koji klanja pojedinačno, i to potvrđuje glavnina hadisa koji se odnose na ovo pi­tanje:. /15/ "Nema namaza ko ne prouči Fatihu!" /16/ "Ko klanja namaz u kojem ne prouči Fatihu, namaz mu nije potpun." /17/ "Neće biti nagrade za namaz u kojem se ne prouči Majka Kur'ana." Ovo je mišljenje Šafije, r.a.

2. Nije obavezno za muktediju da uči Fatihu ili bilo šta drugo u namazu, bez obzira da li se radi o namazu u kome se uči naglas ili u sebi. Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu prenosi od Džabira ibn Abdullaha, koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao: /18/ "Ko bude klanjao za imamom, učenje imama bit će i njegovo učenje." Međutim, u senedu (lancu ovog hadisa) postoji slabost, a prenosi ga Malik od Vehba ibn Kejsana, koji to prenosi od Džabira kao njegove riječi. Ovaj hadis također se prenosi direktno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u više verzija ali nijedna nije vjerodostojna. Allah to najbolje zna!

3. Obavezno je da muktedija uči za imamom u namazu u kojem se uči u sebi, za razliku od namaza u kome se uči naglas, kada nije obavezno učiti Fatihu. To je utvrđeno na osnovi predanja Ebu-Musaa el-Eš'arije u Muslimovom Sahihu , gdje se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao: /20/ "Imam je tu da ga slijedite, pa kada izgovori "tekbir", i vi izgo­vorite, kada uči, vi slušajte... i spomenuo je hadis do kraja. Ovako ga prenose Ebu-Davud, Tirmizi, Nesai i Ibni-Madže/ Ehlus-sunen u svojim "Sunenima" od Ebu-Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao: "...a kada uči, vi šutite!" Muslim ibn Hadžadž ovaj hadis smatra vjerodostojnim.

Gornja dva hadisa ukazuju na vjerodostojnost ovog mišljenja koje je, ustvari, i mišljenje Šafije, Allah mu se smilovao.[2]

Tumačenje "isti'aze" i propisi u vezi s tim

Uzvišeni Allah kaže:

"A ako te pogodi smutnja šejtanova, ti po­traži zaštitu od Allaha! On, uistinu, sve čuje i zna!" (7:200) Zatim kaže:

"Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži od Allaha zaštitu od prokletog šejtana! On doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga uzdaju! Njegova je vlast jedino nad onima koji njega za zaštitnika uzimaju i koji druge Njemu ravnim smatraju" (16:98), tj. njihovom Gospodaru, Allahu ravne smatraju. Neki učači Kur'ana tvrde da se zaštita traži nakon učenja, temeljeći to na bukvalnom značenju ajeta, te na izbjegavanju samodopadljivosti nakon što se završi s ibadetom, što Ebu-Bekr ibn El-Arebi smatra neobičnim. Međutim, postoji i drugo mišljenje, po kome je "isti'aza" potrebna i na početku i na završetku učenja. Opće je poznato, međutim, mišljenje koje prihvaća većina učenjaka - da je "isti'aza" potrebna prije učenja kako bi se  onemogućilo djelovanje šejtana i dekon­centracija. Prema tome mišljenju, ajet ima sljedeće značenje "Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži da te zaštiti Allah od prokletog šejtana", kao što je i u riječima Alla­ha Uzvišenog:

"Kada hoćete klanjati namaz, operite svoja lica i svoje ruke..."  itd. (5:6)  Dakle, kada hoćete na namaz, to učinite! Dokaz za to su i hadisi Allah ovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

- Ahmed ibn Hanbel prenosi od Ebu-Seida el-Hudrija  da je rekao: /21/ "Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao noću da klanja, počeo bi namaz s tekbirom i učenjem:

"Veličina i hvala pripada Tebi, moj Allahu!  Blago­slovljeno je  Tvoje  ime, neizmjerna  Tvoja veličina! Nema drugog boga osim Tebe!",

zatim: "Nema boga osim Allaha", tri puta, a zatim:

"Utječem se Allahu, Koji sve čuje i zna, od prokletog šejtana!",

"od njegova davljenja, njegove oholosti i pjesama!" [3]

To prenose četverica priređivača Sunena prema predanju Džafera ibn Sulejmana od Alija ibn Alije er-Rifai el-Ješkerija. Tirmizi kaže: "To je najpoznatije u ovoj oblasti!", a Ebu-Hanife, r.h., i Muhammed ističu da se "isti'aza" odnosi isključivo na učenje, dok Ebu-Jusuf na­vodi da se odnosi na namaz.

Jedna od lijepih stvari u vezi s "isti'azom" jeste čistota usta u pogledu nepotrebnog i bestidnog govora. Ona je za učenje Allahovog govora, traženje utočišta i zaštite kod Allaha, priznavanje Njegove svemoći naspram slabosti roba, odnosno nemoći suprotstavljanja unutarnjem neprijatelju kojeg može spriječiti i onemogućiti samo Allah, Koji ga je stvorio, jer Njega ne može prevariti niti podmititi, za razliku od neprijatelja iz ljudske vrste. Stoga, budući da šejtan tretira čovjeka kao onoga koji ga ne vidi, čovjek traži zaštitu kod Onoga Koji njega vidi, a Kojeg šejtan ne vidi. Riječi: "Utječem se Allahu od prokletog šejtana", dakle, znače: tražim utočište kod Allaha Uzvišenog od prokletog šejtana kako mi ne bi nanio štetu u vjeri, ni na ovome svijetu, odnosno, kako me ne bi odvratio da činim ono što mi je naređeno ili me naveo da činim ono što mi je zabranjeno. Budući da šejtan vidi čovjeka, a on ne vidi njega, čovjek traži zaštitu kod Onoga Koji šejtana vidi, a on Njega ne vidi.

Većina učenjaka smatra da je "isti'aza" poželjna, a ne obavezna, u smislu da onaj koji je ne učini ipak nije grješnik. Ibn-Sirin ističe: "Ako čovjek jednom u životu zatraži zaštitu kod Allaha, s njega je spala obaveza!" Učenjaci navode da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio ustrajan u učenju isti'aze jer to odbija šejtana, a Šafija navodi da se to može učiniti i naglas i u sebi. Stoga je ono čime se zadovoljava obaveza i samo obavezno.[4]

Riječ "šejtan"  izvedena je od infinitiva glagola "šetane", što znači biti udaljen, i on je (po svojoj prirodi i nedjelima) daleko od svakog dobra. Riječ "er-redžim"  znači proklet, tj. udaljen od svakog dobra.

"U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!"/1/

 Prema predanju Ebu-Davuda s vjerodostojnim lancem prenosilaca, od Ibn-Abbasa se navodi da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  nije poznavao razdvajanje sura, jedne od druge, sve dok mu nije objavljena bismilla. Učenjaci se slažu da ona predstavlja dio ajeta sure "En-Neml", iako se ne slažu da li je to poseban ajet na početku svake sure, ili je poseban samo u okviru Fatihe, odnosno ajet za razdvajanje pojedinih sura. Najvjerovatnije je da je to ajet kojim se razdvajaju pojedine sure, kao što smo vidjeli iz riječi Ibn-Abbasa, koje prenosi Ebu-Davud. Oni, pak, koji smatraju da je to ajet na početku Fatihe, smatraju da se uči naglas, u namazu, za razliku od drugih, koji bismillu uče u sebi. Međutim, svako od ova dva navedena mišljenja ima potporu skupine ashaba, a pouzdano se zna da su prva četverica halifa bismillu učili u sebi, što su potom činili i tabiini, odnosno nasljednici tabiina. Usto, ovo je stav i Ebu-Hanife, Sevrija i Ibn-Hanbela, dok Imam Malik smatra da se bismilla ne uči, ni naglas, ni u sebi.

Ukratko, može se reći da predanje od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s kojim se slažu svi autoriteti, upućuje na ispravnost i onih koji uče naglas i onih koji to čine u sebi.

Vrijednosti bismille

Imam Ebu-Muhammed Abdurrahman ibn Ebi-Hatim, r.h., u svom komentaru, s lancem prenosilaca od Osmana ibn Affana, prenosi da je rekao: /22/ "Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postavljeno je pitanje u vezi s bismillom, tj. riječi:”U ime Allaha , Svemilosnog, Milostivog” na što je on odgovorio: "To je jedno od imena Allaha Uzvišenog, a između toga i Najvišeg Imena udaljenost je koliko između crnila i bjelila očiju."

Veki', sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn-Mes'uda da je rekao: "Ko želi da ga Allah sačuva od devetnaest zebanija (čuvara Džehennema), neka uči bismillu", pa će mu Allah učiniti svako slovo štitom od njih. To navode Ibn-Atijje i El-Kurtubi. Ibn-Atijje odabira ovo mišljenje i navodi sljedeći hadis: /23/ "Vidio sam trideset i nekoliko meleka kako prihvaćaju riječi nekog čovjeka koji je učio:

"Naš Gospodaru, Tebi pripada zahvala, velika, lijepa i blagodarna!" Poznato je da te riječi sadrže trideset i nekoliko slova.

U hadisu Bišra ibn Ammare, koji prenosi od Ed-Dahhaka, a on od Ibn-Abbasa, navodi se: "Prvo što je Džebrail saopćio Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, bile su riječi: /24/ Muhammede, reci: 'Utječem se Onome Koji istinski čuje i  zna, od prokletog šejtana!', a zatim je rekao: 'Reci:

“U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog'."  En-Nesa'i u knjizi "Dan i noć", te Ibn-Merdevejh u svom komentaru hadisa Halida el-Hazzai, koji prenosi od El-Hudžejmija, on od Ebu-Meliha ibn Usame, ovaj od Umejra, a on od svoga oca, navodi da je rekao: /25/ "Bio sam iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,  kada je posrnuo, pa sam rekao: 'Propao šejtan!', a on mi je odgovorio: 'Ne govori tako, jer on se time samo povećava i postaje kao kuća velik! Zato reci: 'Bismillah', jer time se on smanjuje i postaje sitan kao mušica!' "

To je uticaj berićeta riječi bismille!

Lijepo je bismillu proučiti prije ulaska u zahod, na početku abdesta, zatim na početku jela i klanja, iako neki učenjaci smatraju da je pri klanju to obavezno. Lijepo je, također, proučiti bismillu i prije spolnog odnosa, jer se u oba Sahiha navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /26/ "Ukoliko neko od vas, kada želi prići supruzi, izgovori bismillu i kaže: 'U ime Allaha! Moj Allahu, ukloni od nas šejtana! Ukloni ga i od onoga što nam podariš!' - ako iz toga odnosa bude rođeno dijete - šejtan mu nikada neće nanijeti štetu!"

Ime  Allah,  vlastito je ime za Gospodara, odnosno, to je ime Uzvišenog Gospodara. Navodi se da je to Njegovo najveće ime EL-ISMUL-A'ZAM, budući da sadrži sva svojstva Uzvišenog. Allah Uzvišeni kaže: "On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. On je Znalac Nevidljivog i Vidljivog svijeta. On je Svemilosni, Milostivi. On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. Vladar, Sveti, bez nedostatka, Onaj Koji sve osigurava, Koji nad svim bdije, Uzvišeni, Silni, Gordi; hvaljen neka je Allah i čist od svega što Mu ravnim pridružuju. On je Allah, Tvorac, Koji iz ničega stvara, Koji oblike daje! On ima najljepša imena, a hvale Ga i oni na nebesima i oni na Zemlji! On je Silni i Mudri!" (59:22-24)  Buharija i Muslim navode od Ebu-Hurejrea, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /27/ "Allah ima devedeset i devet imena, dakle jedno manje od stotinu. Ko ih razumije i radi po njima, ući će u Džennet."[5]

predstavljaju dva imena izvedena iz riječi  "milost" sa pojačanim značenjem. Ime  "Svemilosni" ima općenitije značenje od  (rahim) milostivi. Ono je izvedeno, iako ima mišljenja da je neizvedeno, o čemu će biti riječi kasnije, u tumačenju Allahovih uzvišenih riječi u okviru Fatihe, ako Bog da! Molim da nas Allah uputi i na Njega se oslanjamo!

* Objavljena nakon sure "El-Muddessir".

[1] Tačnije je, međutim, da je objavljena u Meki. Allah, dž.š., kaže: Mi smo ti dali sedam ajeta koji se ponavljaju." (15:87) Tj., ajeta koji se ponavljaju u namazu i uče na svakom rekatu. Prema tome, budući da je Allah naredio namaz u Meki, evidentno je da je i ova sura objavljena u Meki, budući da se ona uči na svakom rekatu namaza otkada je namaz naređen kao obavezna dužnost. Na to upućuje i hadis: "...Namaz sam podijelio... itd." Fatiha se sastoji od sedam ajeta, a ulema se razilazi oko toga da li je bismilla ajet Fatihe ili ne!

[2] Uporedi str. 13, gdje se, također, razmatra ovo pitanje!

[3] Riječ  (el-hemize) znači: smrt, padavica, davljenje, (en-nefih) znači oholost i puhanje, a  (en-nefes) vračarsko zapuhivanje, čaranje, pjesništvo (šejtansko).

[4] Kada kažem: "Utječem se Allahu od prokletog šejtana!", to znači: utječem se Allahu, kod Njega tražim zaštitu od zla šejtana odstranjenog od Allahove milosti i svakog dobra, kako mi ne bi nanio štetu u mojoj vjeri ili životu, odnosno, kako me ne bi odvratio da činim ono što mi je naređeno, a naveo da činim što mi je zabranjeno. Jer, šejtana može spriječiti samo Allah Uzvišeni!

[5] Riječ  znači: "Ko ih istinski razumije i radi po njima." Raditi po njima znači iskazivati Allahovu Jednoću i iskazivati Njegovu Jednoću u Biću, Svojstvima, rububijjetu (da je On Gospodar) i uluhijjetu (da je On Bog Koji se obožva). Ovo treba iskazivati svojim bićem i dušom, a ko umre sa iskrenim tevhidom i sa svim njegovim značenjima a nije radio i govorio suprotno tevhidu, ući će u Džennet. Što se tiče toga da riječ  znači pamćenje tih imena, možemo reći da mnogo ljudi nauči ta imena napamet, ali bez razumijevanja, a usto postupaju suprotno tome, što predstavlja kontradiktornost sa riječima. Za ovakvog čovjeka ne može se reći da je "naučio" ta imena jer se ovdje misli na razumijevanje tih imena i djelovanje shodno njima, onako kako to Allah želi i kako nam je Poslanik dostavio.

"Hvala Allahu" - pretpostavlja iskrenu zahvalnost Allahu na blagodatima koje je podario Svojim robovima bez obzira na zasluge, a čiji broj zna samo On, dž.š., isključujući pri tome klanjanje bilo kome ili čemu što je On stvorio. Njemu pripada zahvala prije i poslije svega drugoga!

Određeni član uz riječ  znači obuhvatnost svake vrste zahvale Uzvišenom Allahu, što potvrđuje i hadis: /28/ "Bože! Tebi pripada svaka hvala; Tebi pripada sva vlast; u Tvojim je rukama svako dobro; Tebi se sve vraća...!"

"Gospodaru svjetova." - Riječ  označava Onoga Koji posjeduje i raspolaže, i ne upotrebljava se s određenim članom, izuzev kada se odnosi na Allaha Uzvišenog. Stoga, nije dozvoljeno da se riječ  upotrebljava za nešto drugo bez genitivne veze. Tako npr. mi kažemo: "domaćin kuće", "vlasnik mača", dok riječ s određenim članom upotrebljavamo samo za Allaha Uzvišenog.

"Svjetova" - množina je u genitivu od riječi  "svijet", koja označava sve što postoji, izuzev Allaha Uzvišenog. To je u arapskom jeziku zbirna imenica, koja nema čiste jednine. Svjetovi  vrste su bića na nebesima i na Zemlji, na kopnu i moru. U tom smislu, ljudi predstavljaju svijet, džini predstavljaju svijet, meleci predstavljaju svijet... itd. Bišr ibn Ammare, sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn-Abbasa:, a to znači: "Hvala Allahu, Kojemu pripada sve što je stvoreno na nebesima i Zemlji, u njima i između njih, sve što znamo i ne znamo!"

"Svemilosnom, Milostivom" dva su imena izvedena iz riječi  "milost" u vidu pojačanog značenja. Dakle, imenica  izvedena je, uprkos mišljenju neke uleme da je neizvedena. To pokazuje i predanje Tirmizijeve, koje on ocjenjuje kao sahih (vjerodostojno) od Abdurrahmana ibn Avfa, r.a., koji navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /29/ - Uzvišeni Allah kaže: "Ja sam Svemilosni. Stvorio sam rodbinske veze i dao im ime prema Svom Imenu.[1] Ko ih održava - Ja ću prema njemu biti dobar, a ko ih kida, Ja ću ga napustiti!"  Zatim navodi: "Ovo je tekst koji potvrđuje da je Er-Rahman izvedeno i nema mjesta neslaganju i raspravi."

Ibn-Džerir, sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Azremija slijedeće: prvo ime  "Svemilosni" odnosi se na sve stvoreno,[2] a drugo  "Milostivi" odnosi se posebno na vjernike.

U vezi s tim, neki kažu: - Zato je On rekao:

 "Zatim se nad Aršom uzvisio Svemilosni!" (25:59); zatim:

 "Svemilosni nad Aršom se uzvisio!" (20:5) Glagol "uzvisiti se" ovdje je naveden uz ime "Svemilosni", što znači da obuhvaća milošću sva stvorenja. Allah Uzvišeni kaže: "Prema vjernicima je milostiv" (33:43), tako da ovo Svoje Ime vezuje samo za vjernike. U vezi s tim neki učenjaci tvrde da je to dokaz da ime "Svemilosni" znači pojačan intenzitet milosti, budući da se odnosi na oba svijeta.[3]

El-Kurtubi kaže: "On, dž.š., opisao je sebe riječima "Svemilosnom, Milostivom" nakon riječi "Gospodar svjetova" kako bi dao olakšanje i podsticaj nakon zastrašivanja! Naime, "Svemilosnom, Milostivom" riječi su koje sadrže podsticaj koji dolazi nakon sintagme:

  "Gospodaru svjetova", koja nosi zastrašivanje i strepnju, kao i u sljedećem ajetu:

"Kaži robovima Mojim da Sam Ja, zaista, Onaj Koji prašta, da sam Milostiv i da je Moja kazna bolna!" (15:49) U Sahihu Muslimovom navodi se od Ebu-Hurejre da je rekao: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao je: /31/ "Kada bi vjernik znao kolika je Allahova kazna, niko se ne bi nadao Njegovom Džennetu; kada bi nevjernik znao kolika je Allahova milost, niko ne bi izgubio nadu u Njegovu milost!" Ime  "Svemilosni" jeste ime koje ljudi ne smiju prisvajati za sebe, niti se ono može dati bilo kome s obzirom da je ono isključivo ime Allaha Uzvišenog. Stoga, kada je Musejleme el-Kezzab (Musejleme Lažni) to sebi javno dozvolio uzevši ime "Svemilosni Jemame", Allah mu je dao ogrtač laži, proglasio ga lašcem. Uz njegovo ime otada obavezno ide i kvalifikativ "Kezzab", "Lažac", što je postalo lošim primjerom, kako među građanima, tako i među beduinima, koji često kažu: "Veći je lažac i od Musejleme!"

[1] Allahovo ime je ER-RAHMAN  a rodbina se na arapskom kaže er-rahim. (Prim. rec.)

[2] Ja bih rekao: "Svemilosni" znači da je milostiv prema stanovnicima ovoga svijeta i ahireta, a  "Milostivi" odnosi se posebno na vjernike na Sudnjem danu. Naime, Allah Uzvišeni milostiv je na ovome svijetu podjednako i prema vjernicima i prema nevjernicima u pogledu pitanja njihovoga života i svega što osigurava uvjete života na ovome svijetu. U odnosu na to, Njegova milost je sveopća. Da to nije tako, ne bi bilo nikakvih uvjeta za bilo kakvu obavezu razuma koji im je podaren da razlikuju istinu od neistine, odnosno, obavezu potčinjavanja svega u kosmosu, kako bi od toga imali koristi stanovnici Zemlje, i ljudi i džini, budući da je:

 "On Onaj Koji vam je sve na Zemlji stvorio." (2:29)  Stoga, postojanje uvjeta za obavezu na ovome svijetu omogućuje polaganje računa na ahiretu.

[3] Ja bih rekao: "Što se tiče teksta dove... /30/

"O Svemilosniče ovoga svijeta i ahireta, Milostivi!", riječ  "Milostivi" ovdje znači da je milostiv prema vjernicima na ovome svijetu, s obzirom na njihovu pokornost i vjeru u Allaha, izvršavanje Njegovih naredbi i izbjegavanje zabrana, kako bi im olakšao puteve takvog djelovanja. Pored toga, On će biti milostiv prema njima i na Sudnjem danu uvodeći ih u Džennet, nagrađujući ih time za vjerovanje i pokornost koje su pokazali. Prema tome, njihova pokornost prema Allahu Uzvišenom na ovome svijetu stvar je Njegove milosti prema njima, a nagrada Džennetom, također, rezultat Njegove milosti. To je i smisao riječi Allaha Uzvišenog:

"Milostivi", a Allah to najbolje zna!

Neki učači čitaju ovako: "meliki jeumiddin" a drugi  "maliki jeumiddin", i jedan i drugi kiraet su sahih i spadaju u sedam pouzdanih (mutevatir) predanja. Usto, nekada se navodi i čitanje  "vlast" sa kesrom na "mimu" i sakinom na "lamu"! Vlast se ne odnosi samo na Sudnji dan već i na ovaj svijet. On (Allah, dž.š.) vladar je ovoga ali i budućeg svijeta, a prethodno je bilo spomena da je On gospodar svih svjetova, a u to spadaju i ovaj a i budući svijet (ahiret). Ovdje je riječ  "Vladar, Posjednik" pridodana uz sintagmu  "Dan suda" (tj. Sudnji dan) budući da toga dana niko neće moći polagati pravo na bilo što mimo Allaha Uzvišenog, kao što niko neće moći ni govoriti bez Njegove dozvole.

Allah Uzvišeni kaže: "Na Dan kada Džibril i meleci budu u redove poredani, kada bude govorio samo onaj kome Svemilosni dozvoli, tako da govori istinu" (78:38).

Ed-Dahhak prenosi od Ibn-Abbasa: "Vladaru Dana suda" znači da toga dana niko neće imati vlast niti posjeda kao što je imao na ovome svijetu, pa da dozvoli sebi i kaže: "Ovo je moje, odnosno ovo je moj posjed!" Jer, tamo na Sudnjem danu, niko neće imati vlasti niti imetka!

"Dan suda (Sudnji dan)" označava Dan obračuna za stvorena bića, Sudnji dan na kome će oni odgovarati za svoja djela, za dobro - dobrim, a za zlo - zlim, izuzev onih kojima Allah oprosti. Moj Bože, Ti si Onaj Koji prašta, Ti voliš praštanje, pa oprosti i nama!

Spojena zamjenica "Samo Tebe" predstavlja objekat koji je došao ispred glagola u funkciji preciznog određenja, kako bi se jasno odredila namjera subjekta i izraz bio jasan.

"Samo Tebi robujemo"  znači, dakle, "ne obožavamo nikog drugog osim Tebe, ne uzdamo se ni u koga drugog osim u Tebe", što predstavlja izraz vrhunca pokornosti. Riječ ibadet  semantički je usko vezana za riječ, koja znači poniznost, podložnost, potčinjenost itd. Tako se npr. kaže da je put utrt i dotjeran, da je deva poslušna, odnosno, potčinjena i pokorna. U Šerijatu se time izražava savršena ljubav, pokornost, odanost i strahopoštovanje. Neki pripadnici ispravne tradicije (Selefa) govore: "Fatiha je suština Kur'ana, a njena suština je u ovim riječima:

Prvi dio, tj. "Samo Tebi robujemo" predstavlja ogradu od svakog oblika politeizma (širka), a drugi dio: "i samo od Tebe pomoć tražimo" predstavlja ogradu od svake druge moći, sile ili snage i predanosti osim Allahu Uzvišenom.

U ovom ajetu govor prelazi iz trećeg u drugo lice zamjenicom  "Tebe", što je u skladu s ukupnim značenjem teksta. Naime, nakon što se Allahov rob Njemu zahvali, nakon što izrazi pohvalu i Njegovu veličinu, da bi se potom ogradio od obožavanja bilo koga drugog, odnosno od traženja pomoći od bilo koga drugog osim od Allaha, time se on približio Allahu Uzvišenom, došavši pred Njega, tako da Mu se može direktno obratiti zamjenicom drugog lica  "Tebi" riječima:

 "Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć molimo!"

Ibn-Abbas, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: tj. samo Tebi tevhid (monoteizam) iskazujemo, samo od Tebe strahujemo i u Tebe nade polažemo, i ni u koga drugog. Tj. samo od Tebe pomoć tražimo u pogledu pokornosti Tebi a i u pogledu svih drugih stvari je došlo prije, jer je ibadet cilj, a traženje pomoći je sredstvo da se ibadet ostvari.

"Na put onih kojim si blagodati podario."

Ovim se objašnjavaju riječi: "Pravi put." Oni kojima je Allah blagodati podario spominju se također i u poglavlju (En-Nisa), gdje Allah Uzvišeni kaže:

"Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, to su oni koji će biti u društvu vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi kojima je Allah blagodati podario. A, lijepo li je to društvo! To je dobro od Allaha i dovoljno je da to samo Allah zna!" (4:69-70)

Ed-Dahhak navodi da je Ibn-Abbas rekao:

"...Na put onih kojim si blagodati podario...", jer su bili pokorni i samo se Tebi klanjali kao što to čine i Tvoji meleki, vjerovjesnici, pravednici, šehidi i dobri ljudi.

To je u skladu s riječima našega Gospodara:

“A oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, ti su sa onima kojima je Allah blagodati podario.” (4: 69)

Riječi Allaha Uzvišenog:

 "A ne onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali!"  znače: a ne na put onih na koje se srdžba izlila, jer oni na koje se srdžba izlila su, ustvari, oni čija je namjera loša, koji znaju što je istina, ali je i pored toga napuštaju. Isto tako, ne ni na put onih koji su zalutali i izgubili znanje koje im je dano. I oni lutaju u zabludi ne nalazeći pravoga puta prema istini. Negacija  ovdje ima funkciju pojačanja značenja, kako bi se pokazalo da postoje dva iskvarena (izgubljena) puta, put židova i put kršćana.

PUT VJERNIKA pretpostavlja spoznaju istine i djelovanje u skladu s tom spoznajom. Budući da su židovi izgubili praksu, na njih se odnosi srdžba, a na kršćane zabluda, zato što onaj koji ima znanje, a ne postupa po njemu, zaslužuje srdžbu. Onaj ko nema znanje luta u zabludi. Stoga, kršćani, kada nešto žele učiniti, nisu u stanju naći Pravi put pošto nemaju odgovarajući pristup koji osigurava put do istine, pa lutaju. I jedni i drugi zbog toga zaslužuju srdžbu, iako se ona posebno odnosi na židove, u skladu s riječima Allaha Uzvišenog: "...onaj koga Allah prokune i na koga se rasrdi" (5: 60), a na kršćane zabluda - u skladu s riječima:

 "Oni koji su još ranije zalutali, što su mnoge u zabludu doveli, te i sami sa Pravog puta skrenuli." (5:77)  Hammad ibn Seleme prenosi od Adijja ibn Hatima da je rekao: /33/ "Pitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s riječima Uzvišenog:”A ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, pa je rekao: "Židovi", te i usto dodao:”Niti onih koji su zalutali "kršćani!      Oni su zalutali!"    

Ovako prenosi Sufjan ibn Ujejne, sa svojim lancem prenosilaca, od Adijja ibn Hatima, a u predanju Ibn-Merdevejha od Ebu-Zerra se navodi: /34/ "Pitao sam Allahovog Poslanika u vezi s riječima: "na koje se srdžba izlila", pa je rekao: "To su židovi", a ja dodao: "Niti onih koji su zalutali!", pa je rekao: "To su kršćani!"

Zaključak

Ova časna sura sastoji se dakle od sedam ajeta, koji sadrže: zahvalu Allahu Uzvišenome, veličanje i pohvalu Allahu, dž.š., navođenjem Njegovih lijepih imena i Uzvišenih atributa, ukazivanje na Povratak  kao Dan suda, uputu Njegovim robovima da Ga mole i obožavaju Ga, ogradu od vlastite sile i moći, iskrenu predanost služenju Allahu (ibadet) i čistom, monoteističkom obožavanju, te čistotu od svakog oblika idolopoklonstva (širka), odnosno držanja da je neko ravan ili sličan Njemu, Uzvišen je On! Nakon svega toga, slijedi molba koja se upućuje samo Allahu za uputu na Pravi put, odnosno Pravu vjeru, te učvršćivanje na tom putu, kako bi se uspješno prešao put do Sudnjeg dana, koji vodi do džennetskog blaženstva, u društvo vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi.

Usto, ova sura sadrži i podsticaj za činjenje dobrih djela, kako bi nosioci tih djela bili na Sudnjem danu u društvu onih koji su činili dobra djela, ali sadrži i zastrašivanje i upozorenje na slijeđenje puteva neistine, da ne bismo bili oživljeni na Sudnjem danu u društvu onih koji su slijedili te puteve, a na koje se izlila srdžba i koji su zalutali.

Ukazivanje na blagodati od Allaha Uzvišenog ovdje je izuzetno lijepo iskazano riječima:

"Na put onih kojima si podario blagodati, a ne onih na koje se izlila srdžba..."  Ovdje je u riječima: "a ne onih na koje se izlila srdžba" izostavljen subjekat srdžbe, budući da je poznat. Allah Uzvišeni kaže:

"Koga Allah uputi, on je na Pravom putu, a kome da da zaluta, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga uputiti!" (18:17)

Zatim kaže: "Kome Allah da da zaluta, niko ga neće na Pravi put uputiti. Njih će ostaviti u nevjerstvu da u njemu lutaju." (7: 186). Više drugih ajeta, također, potvrđuju da samo Allah upućuje na Pravi put i daje da se dođe u zabludu, nasuprot tvrdnji kaderija (indeterminista) i njihovih sljedbenika, koji kažu da Allahovi robovi sami prave svoj izbor po kome postupaju, dokazujući svoj bida'at nejasnim ajetima iz Kur'ana, ostavljajući, pritom, po strani ono što je izričito i sasvim jasno navedeno. To je pozicija zabludjelih i zalutalih! Međutim, u jednom sahih hadisu stoji: /35/ "Kada vidite one koji iz Kur'ana slijede nejasne ajete, znajte da su to oni koje je Allah imenovao u Kur'anu i budite oprezni s njima." To su oni koje je Allah, dž.š., opisao riječima:

"Što se tiče onih u čijim srcima je nastranost, oni slijede nejasne ajete iz Kur'ana, priželjkujući smutnju i težeći za svojim tumačenjem." (3:7)  Prema tome, u Kur'anu nema uporišta za bilo kakve novotarije, bid´ate, budući da je on objavljen s ciljem da rastavi istinu od neistine, da uspostavi razliku između Pravog puta i zablude; u njemu nema proturječnosti niti neslaganja, jer to je Objava od Allaha, Mudrog i Hvale Dostojnog.[1]

Za onoga koji uči Fatihu lijepo je da po završetku učenja kaže: "Amin!", što znači: "Bože, uslišaj!" Tačno je da je to lijepo (mustehab) za onoga ko to čini izvan namaza, dok je pritvrđeno za onoga ko klanja sam ili kao imam ili za imamom. Zapravo pritvrđeno je u oba zadnja slučaja, prema jednom hadisu koji se nalazi u oba Sahiha, gdje se od Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /36/ "Kada imam kaže 'Amin!' i vi to kažite, jer onome čija riječ 'Amin' bude istovremena aminanju meleka, bit će oprošteni prethodni (sitni) grijesi." U Muslimovom Sahihu navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /37/ "Ako neko od vas u namazu kaže 'Amin!' istovremeno dok i meleci govore na nebu, i to se jedno s drugim poklopi, njemu će biti oprošteni sitni grijesi koje je ranije činio." Od Enesa se navodi da je rekao: /38/ "Meni je dano 'Amin!' u namazu i dovi, što prije mene nikome izuzev Musau nije dano. Jer, dok je Musa upućivao dovu, Harun je govorio 'Amin!' Zato i vi završavajte svoje dove s 'Amin' da bi vam ih Allah uslišao." Otuda i neki učenjaci raspravljajući o ovom pitanju navode sljedeći ajet:

- I Musa reče: “Gospodaru naš, Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim raskoš i bogatstvo u životu na dunjaluku, da bi zavodili s Puta Tvojega. Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova da vjeru ne prihvate dok ne dožive patnju nesnosnu!” On je rekao: “Uslišena je molba vaša! Vas dvojica na Pravom putu ostanite i nipošto ne slijedite put onih koji ne znaju!” (10:88-89)

Ovdje je navedena samo Musaova dova, ali se iz konteksta razumije da je Harun aminao, što je, također, imalo stupanj dove na osnovu riječi:

"Uslišena je molba vaša." To pokazuje da onaj koji uz dovu amina, kao da je i uči. Na osnovu istog argumenta navodi se i da onaj ko klanja za imamom ne uči Fatihu, budući da njegovo aminanje na kraju Fatihe ima stupanj učenja ove sure. Time se ujedno potvrđuje da onaj koji klanja za imamom, ne uči za njim u namazu u kojem se uči naglas. Allah to najbolje zna![2]

[1] Ja bih tome još dodao: "Nema sumnje da je i uputa i zabluda od Allaha Uzvišenog i ne postoji ništa a da nema svoj uzrok. Međutim, pošto su tvrdoglavost (inad) i nevjerstvo (kufr) nastavljeni među idolopoklonicima i nevjernicima i nakon što im je došao jasni dokaz, normalno je da ih Allah kazni za to odgovarajućom kaznom, što je i učinio ostavivši ih u zabludi. Allah Uzvišeni kaže: "A kad oni skrenuše ustranu, Allah učini da i njihova srca skrenu ustranu." (61:5), zatim:

"A onome ko škrtari i osjeća se neovisnim, smatrajući ono najljepše lažnim, njemu Ćemo put zla olakšati" (92:8-10), što je primjerena kazna.

    Što se, pak, tiče vjernika, pošto su oni poslušali istinu, prihvativši je s iskrenošću i razumijevanjem, normalno je da budu i oni nagrađeni odgovarajućom nagradom. Njima je Allah olakšao da krenu Pravim putem, darivajući ih razumijevanjem, pameću i vjerom. Kao što Allah Uzvišeni kaže:

"A onome koji udjeljuje i boji se Allaha, potvrđujući istinitost onoga što je najljepše, lagodnost Ćemo omogućiti." (92:5-7) To je odgovarajuća nagrada za njih.

    Kao što je poznato, i uputa i zabluda su od Allaha, Koji je sve stvorio; On je Onaj Koji upućuje vjernike njihovim činom prihvaćanja vjere, a daje zabludu nevjernicima zbog njihove tvrdoglavosti i odbojnosti, što predstavlja, kao što smo spomenuli, odgovarajuću nagradu, odnosno kaznu. To je ono što želi reći i naš komentator, Ibn-Kesir, r.h., riječima: "...a ne kao što tvrde kaderije (indeterministi) i njihovi sljedbenici da ljudi sami prave svoj izbor i postupaju prema tome", tj. da oni biraju između Pravog puta i zablude, jer Onaj Koji upućuje, odnosno čini da se ide u zabludu, jeste isključivo Allah Uzvišeni, dok Njegovi robovi samo pripremaju povod za to, razumijevanjem i djelovanjem u skladu s vjerom (vjernici), odnosno tvrdoglavošću i odbojnošću (nevjernici). To su isključivo stvari izbora koji stoji kao pretpostavka nagrade, odnosno kazne, dok je pitanje Pravog puta ili zablude stvar Allaha Uzvišenog. Jer, kada bi pitanje Pravog puta bilo isključivo u nadležnosti vjernika i njegovog izbora, on se ne bi obraćao Allahu,.dž.š., riječima:

"Uputi nas na Pravi put!", odnosno, riječima: "Naš Gospodaru, ne učini da naša srca skrenu nakon što si nas uputio!" (3:8) Allah Uzvišeni to najbolje zna i On upućuje na Pravi put!

[2] Ovo je sasvim u skladu s riječima Allaha Uzvišenog:. "Kada se uči Kur'an, vi ga slušajte i šutite da bi vam se smilovalo." (7:204) Slušanje i pažnja ovdje se nama naređuju od Allaha, dž.š., kako bismo stekli Njegovu milost, jer samo slušanjem i pažnjom srce može razumjeti. Tek kada shvatimo poruku, bit ćemo svjesni i zahtjeva i sadržaja, pa će nam se i Allah smilovati, nagrađujući tako našu spoznaju, odnosno razumijevanje. Ako, međutim, imam uči naglas i mi ponavljamo za njim, tada neće biti moguće da i razumijemo ono što učimo i slušamo. Ako to ne postignemo, nećemo ni djelovati u skladu s tim. Time će nam i Allahova Milost biti uskraćena, što je, također, u skladu s riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /39/ "Imam je određen da bi se za njim klanjalo. Kada on uči tekbir, i vi ga učite, a kada on uči Kur'an, vi šutite..." Ovo se odnosi na namaz u kojem se uči naglas. Međutim, u namazu u kojem se uči u sebi, obavezno je Fatihu učiti za imamom u skladu s hadisom: /40/ "Nema namaza za onoga koji ne prouči Fatihu." To Allah najbolje zna!

El-Buhari prenosi od Ibn-Abbasa: Riječ ″el-enfal″ znači: plijen.A od Se'ida ibn Džubejra prenosi se:Upitao sam Ibn-Abbasa, r.a., povodom čega je objavljena sura El Enfal, pa mi je on odgovorio:"Ona je objavljena povodom Bitke na Bedru."Što se tiče ovog predanja od Ibn-Abbasa, njeg prenosi i Alijj ibn Ebi-Talha, takočer od Ibn-Abbasa: Riječ znači: plijen koji je pripadao samo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.,i nikome više.Pored toga, vjerodostojnim senedom prenosi se od Ibn-Abbasa da je on riječ protumačio kao dio ratnog plijena koji vladar muslimana da nekim osobama, nakon podjele glavnine plijena.Tu su riječ mnogi islamski pravnici odmah tako razumjeli.A Allah opet najbolje zna.Ibn-Mes'ud i Mesruk kažu: ″Plijen koji se dobije borbom nije ′nefl′ jednina od riječi, nego je ′nefl′ ono što se dobije bez borbe. Abdullah ibn el-Mubarek i još neki navode da je Ata' ibn Ebi-Rebbah ajet:″Pitaju te o plijenu"protumačio:Pitaju te o onome što je muslimanima pripalo od mnogobožaca bez borbe, kao što je životinja, rob, ropkinja ili neka roba.To je plijen koji pripada Vjerovjesniku, s.a.v.s., i kojim on raspolaže kako god on hoće.Prema ovome, on je riječ protumačio kao ″fej'″, tj. plijen koji se od neprijatelja uzme bez borbe. Ibn-Džerir kaže: ″A drugi kažu da je to plijen koji vladar vjernika posebno dodijeli nekim grupama, povrh onoga što dobiju kao i ostala vojska.″ Ibn-Džerir izabire ovaj stav, a tome u prilog ide hadis koji govori o povodu objave ovog ajeta. Naime, imam Ahmed navodi od Sa'da ibn Malika: /354/ ″Ja sam rekao: ′Allahov Poslaniče, Allah me je danas spasio od mušrika, pa mi pokloni ovu sablju!′ On mi je odgovorio: ′Ta sablja nije ni tvoja ni moja, ostavi je!′ Ja sam je ostavio i vratio se, govoreći sam sebi: ′Možda če on onu sablju dati nekome kome ona ne znači toliko koliko meni!′ Kad, začuh čovjeka iza sebe kako me doziva, pa upitah: ′Je li to Allah nešto radi mene objavio?′ A on mi reče: ′Tražio si od mene sablju koja nije bila moja. Sada mi je poklonjena, pa evo ti je!′″ Tada je Allah objavio ovaj ajet:″Pitaju te o plijenu. Reci: ′Plijen pripada Allahu i Poslaniku ′"  Ovaj hadis prenose i Ebu-Davud, Et-Tirmizi i En-Nesai sa više seneda od Ebu-Bekra ibn Ajjaša, a zatim istim ovim senedom. Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen sahih hadis.

* Objavljena nakon sure El-Bekare.
** Osim 30 - 36. ajeta, koji su objavljeni u Meki.

DRUGI POVOD OBJAVI OVOG AJETA
Ahmed navodi od Ebu-Umame: /355/ Upitao sam Ubadu ibn Es-Samita o ratnom plijenu, pa mi je rekao: ″Ajet o tome objavljen je zbog nas koji smo učestvovali u Bici na Bedru. Mi smo se razišli o pitanju ratnog plijena i loše smo se ponijeli, pa ga je Allah uzeo iz naših ruku i dao ga Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Zatim ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., podijelio muslimanima.″ Ebu-Davud, Nesai, Ibn-Džerir, Ibn-Mirdevejh - čiji je ovo citat - Ibn-Hibban i El-Hakim putem nekoliko seneda prenose od Davuda ibn Ebi- Hinda, a on od Ikrime, da je Ibn-Abbas rekao:/356/ ″Onoga dana u kojem se desila Bitka na Bedru, Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ′Ko uradi to i to, dobit će to i to!′ Mlađi su se ljudi utrkivali zbog toga, a stariji su ostali uz bajrake. Pa kada je ostvaren ratni plijen, oni mlađi su došli tražiti ono što im pripada, a stariji im rekoše: ′Nemojte uzeti naš dio, jer i mi smo vama pomagali! Da ste bili osujećeni i poraženi, vi biste se nama vratili!′ Tako su se oni posvađali, pa je Allah Uzvišeni objavio: ′Pitaju te o plijenu′ - pa sve do Njegovih riječi: ′i pokoravajte se Allahu i Njegovu Poslaniku, ako ste pravi vjernici.′″ Ebu-Ubejdullah el-Kasim ibn Selam u svom djelu ″Kitabul-emvališ-šer′ijjeti" kaže: ″...A što se tiče izraza on označava ratni plijen, odnosno sve što muslimani zarobe od svojih neprijatelja.″ Prvi ratni plijen pripao je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., sukladno riječima Allaha Uzvišenog: ″Pitaju te o plijenu. Reci: Plijen pripada Allahu i Poslaniku.′″ Tako je Poslanik, s.a.v.s., taj plijen podijelio na dan Bitke na Bedru onako kako mu je Allah preporučio, bez izdvajanja petine - prema hadisu koji smo več naveli, a prenosi ga Sa'd. Nakon toga je objavljen ajet o izdvajanju petine iz ratnog plijena, čime je derogiran propis prethodnog ajeta.Riječ u osnovi znači sav ratni plijen, s tim što se iz njega izdvaja petina, koja pripada Poslanikovoj, s.a.v.s., rodbini - shodno kur'anskoj objavi i poslaničkoj praksi. Ratni je plijen ono što je Allah dozvolio muslimanima da uzmu od neprijatelja. To je stvar koju im je Allah iz Svoje dobrote dodijelio. Ratni je plijen bio zabranjen prijašnjim narodima, pa ga je Allah Uzvišeni dozvolio ovom ummetu. To je osnovno značenje riječi ″nefl″, a za to imamo potvrdu u hadisu koji i El-Buhari i Muslim u svojim Sahihima navode od Džabira, r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /357/ ″Dato mi je pet stvari koje nisu date nikom prije mene″, zatim se dalje navodi hadis, a u njemu između ostalog stoji: ″i dozvoljen mi je ratni plijen, a prije mene nije nikom bio dozvoljen″ - a zatim se hadis citira do kraja. Postoje četiri pravila u vezi sa ratnim plijenom /nefl/ koji vladar muslimana dijeli. Svako od tih pravila predvi|eno je za određene slučajeve: 1. Ratni plijen iz kojeg se ne izdvaja petina, a zove se ″selb″. 2. Podjela iz ratnog plijena nakon što se iz njega izdvoji petina. Ovo se dešava kada vladar pošalje neke jedinice u ratnu zonu, pa se one vrate sa ratnim plijenom. U toj situaciji jedinici koja ga je donijela pripada trečina ili četvrtina ratnog plijena, nakon što se izdvoji petina. 3. Podjela iz same petine. To se dešava kada se sav plijen sakupi na jedno mjesto, pa se iz njega izdvoji petina. Kada zatim ta petina dođe u ruke vladara, on može od nje podijeliti onoliko koliko on smatra da je potrebno. 4. Podjela iz sveukupnog ratnog plijena, prije nego što se iz njega izdvoji petina. To je slučaj kada se da nešto onima koji dotjeraju i čuvaju stoku koja je ratni plijen. Što se tiče njegovih riječi - tj. riječi Ebu-Ubejda - da iz ratnog plijena sa Bedra nije izdvojena petina, koje smo več naveli, one su diskutabilne. Njih opovrgava predanje od Alije ibn Ebi-Taliba, u kojem se govori da je on dobio dvije stare deve iz petine ratnog plijena sa Bedra. A ja sam to, hvala Allahu, opširno objasnio u djelu Kitabus-sireti. Uzvišeni kaže: ″Zato se bojte Allaha i izgladite međusobne razmirice″, tj. bojte se Allaha u svim vašim stvarima i izgladite međusobne sporove. Nemojte jedni drugima činiti nepravdu i nemojte se svađati i prepirati, jer je uputa i znanje koje vam je Allah dao bolje od onoga zbog čega se svađate, ″i pokoravajte se Allahu i Njegovu Poslaniku″, tj. u pogledu onoga kako vam je on podijelio prema Allahovoj volji, jer to on dijeli ispravno i pravedno, onako kako mu je naredio Allah Uzvišeni, ″ako ste pravi vjernici″.

Allah Uzvišeni govori o Svojoj savršenoj moći i apsolutnoj vlasti. On je Onaj Koji je Svojom voljom i odredbom podigao nebesa, bez stubova i visoko i nedostižno iznad Zemlje, što je sa svih strana okružuje, nebo iznad neba - sve do sedmog neba, kako Uzvišeni kaže: "Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio." (65:12). U hadisu stoji: (637) "Sedam nebesa i sve što je na njih i među njima prema Allahovom su Kursu (pijedestalu) samo kao halka (narukvica) bačena u pustinji, a Kursi u odnosu prema Aršu, također, kao ta halka bačena u pustinji." U drugoj verziji hadisa stoji: (638) "A veličinu Allahovog Arša (prijestolja), ne može niko osim Allaha procijeniti." Allah Uzvišeni, zatim, kaže: "…vidite ih, bez stupova podigao", tj. oni su kao što ih vidite, bez stupova podignuti. Ovakvo tumačenje potpunije je više odgovara kontekstu. "…i onda se nad Aršom uzvisio", o čemu je prethodio komentar u poglavlju El-A'raf (54). Ovo spada u svojstvo Allaha, dž.š., u čijem slučaju nema poređenja (sa ljudskim osobinama), akomodacije, negiranja ili izjednačavanja. Uzvišen je Allah, dž.š., od svega toga. "…i Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog", tj. oni se kreću do određenog roka, koji je samo Allahu Uzvišenom poznat. Allah Uzvišeni spominje Sunce i Mjesec, jer su oni najistaknutija nebeska tijela, a i ostala nebeska tijela i zvijezde su potčinjeni i to je preče da bude tako, kao što Uzvišeni kaže: "…a Sunce i Mjesec i zvijezde da se pokoravaju Njegovoj volji. Samo On stvara i upravlja! Uzvišeni neka je Allah, Gospodar svjetova!" (7:54) Allah Uzvišeni, zatim, kaže: "…i potanko izlaže dokaze, da biste se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati", tj. pojašnjava ajete i dokaze, da je On Onaj, osim Koga drugog boga nema i da će On, kada bude htio, ponovo sve oživiti, kao što je to prvi put učinio. Drugog gospodara, osim Njega, nema!

Riječi Uzvišenog: "Onima koji vjeruju i čine dobra djela - blago njima, njih čeka divno prebivalište." Prenoseći od Ibn-Abbasa, Ali Ibn Ebi-Talha kaže: "Radost i zadovoljstvo." I kaže se: divno li je ono što njima pripada. A blaženstvo "tuba" - to je Džennet ili drvo u Džennetu, a svako dženetsko drvo nastalo je od tog drveta, a svaka kuća u Džennetu ima granu tog drveta. Iz korijena tog drveta sve dženetske rijeke istječu, rijeke od meda, vina, vode i mlijeka. Imam Ahmed, prenoseći od Ebu-Hurejrea kaže: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (656) U Džennetu ima jedno drvo čiji je hlad toliki da će jahač njime ići stotinu godina, pa ako to želite - onda učite u hladovini prostranoj." U Sahihima Buharije i Muslima stoji: (657) "Allah će posljednjem dženetliji koji će u Džennet ući reći: 'Poželi', pa će čovjek poželjeti, kad sa željama završi, Allah će reći: 'Poželi nešto od toga, poželi od toga i toga', spominjući mu razne blagodati, pa će reći: 'To je za tebe i još toliko deset puta.'" U Sahihu Muslimovom prenosi se od Ibn-Zerra, a on od Allahovg Poslanika, s.a.v.s., u hadisu kudsiju da Allah kaže: (658) "O robovi Moji, kada bi prvi i zadnji od vas, i ljudi i džini na prostoru jednom ustali i molili Me, a Ja svakom čovjeku ono što traži dao, opet Moje bogatstvo ništa umanjeno ne bi bilo kao što ni igla ništa ne umanji kada se baci u more."

Zbog čega je: 'Allah dokidao što je htio', od objave, 'A ostavljao što je htio'. Znači, dok je kompletnu nije zamijenio Kur'anom, koji je Allah objavio Svom poslaniku Muhammedu,  a.s., neka je na njega Allahov salavat i selam." U pogledu riječi Uzvišenog: "Allah je dokidao što je htio, a ostavljao što je htio", mufessiri su se razišli." Prenoseći od Ibn-Abbasa, Es-Sevri kaže: "Allah određuje šta će biti za svaku godinu i dokida što hoće, izuzev sreće i nesreće, života i smrti, jer su oni prije određeni." Mudžahid kaže: "Mi smo je počeli u bla­goslovljenoj noći objavljivati..." (44:3): u noći Kadr biva određeno što će se desiti u toku godine, bila to nafaka (opskrba) ili nesreća. Zatim, u prvi plan Allah stavlja šta hoće a odgađa šta hoće dok je regis­tar sreće i nesreće postojan i nepromjenljiv.[3] (1) Imam Ahmed prenosi od Sevbana, koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: (669) "Zaista čovjeku bude uskraćena nafaka zbog grijeha koji počini. Sudbinu ne može ništa drugo odagnati do dova, niti život može produžiti ništa drugo do dobročinstvo." U vjerodostojnom hadisu potvrđeno je: (670) "Odista, rodbinske veze život produžuju", a u dru­gom hadisu stoji: (671) "Zaista se dova i sudbina između nebesa i Zemlje međusobno bore i hrvu." Prenoseći od Ibn- Abbasa, Ikrime kaže: "Knjigu čine dvije knjige. Knjiga iz koje je Allah dokidao što je htio, a ostavljao što je htio i u Njega je glavna Knjiga." Prenoseći od Ibn-Abbasa, Ikrime također kaže: "Knjiga je, ustvari, dvije knjige: jedna je knjiga iz koje Allah dokida što hoće, a ostavlja šta hoće, a kod Njega je i Glavna knjiga." Od Ibn-Abbasa prenosi se da je rekao: "Allah mijenja što hoće dokidajući ga, a ostavlja što hoće ne mijenjajući ga. 'U Njega je Glavna Knjiga.'A sve je kod Njega u Glavnoj knjizi, koja derogira, a sve to što se mijenja, a i ono što se potvrđuje nalazi se u Knjizi." Katade kaže da je ovaj ajet istovjetan riječima Uzvišenog: "Mi ni jedan propis ne promijenimo, niti ga u zabo­rav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo." (2:106)... (2)

___

[3]
(1-2) Iz zbirke hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ili mišljenja ashaba i tabiina o onome što je navedeno o tumačenju ovog ajeta, očito je da se u Glavnoj knjizi ništa ne mijenja niti je podložno promjenama, a ona je Allahovo znanje o onome što je bilo i što će biti... Allah je zatim Svome znanju rekao: budi Knjiga, pa je Knjigom postalo. A ono što se dokida i ostaje stvar je uvjetovane Allahove odredbe... a sve je to tako|er u Glavnoj knjizi zapisano.

Allah Uzvišeni, zato, kaže: "Objavljujući ti ovaj Kur'an, Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo." Za povod objavi ovog ajeta, navodi se predanje Ibn-Džerira od Ibn-Abbasa, koji kaže (608) da su rekli: "Kad bi nam, Allahov Poslaniče, ispričao neki događaj?", pa je objavljeno: "Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo." S obzirom da bi odgovaralo - kad se govori o ovom ajetu, koji sadrži pohvalu Kur'anu, što bi bilo dovoljno i za druge Knjige - da spomenemo ono što prenosi imam Ahmed od Džabira ibn Abdullaha, (609) koji kaže kako je Omer ibn el-Hattab donio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., neku knjigu koju je dobio od nekog kitabije i koju je pročitao pred Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., na što se on naljutio i rekao: "Zar vas je ona zbunila, sine Hattabov? Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, ja sam vam donio bijele i čiste ajete i ne pitajte ih nešto pa da vam reknu istinu, pa da ih vi onda u laž nagonite, ili da vam reknu laž, pa da u nju vjeru­jete. Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, da je Musa živ, on bi sigurno bio moj sljedbenik." Također, prenosi imam Ahmed od Abdullaha ibn Sabita, (610) koji kaže kako je Omer, r.a., došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu: "Allahov Poslaniče, prošao sam pored jednog svog brata iz plemena Benu-Kurejza, pa mi je napisao nekoliko redaka iz Tevrata da ti ih pročitam." Lice Allahovog Poslanika, s.a.v.s., promijenilo se, kaže Abdullah ibn Sabit. Rekao sam mu: "Zar ne vidiš promjenu na Poslanikovu, s.a.v.s., licu?" Omer, r.a., rekao je: "Zadovoljni smo da nam samo Allah bude Gospodar, da nam islam bude vjera, i da nam Muhammed bude Poslanik." Allahov se Poslanik, kaže, smirio  i rekao: "Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, da je među vama osvanuo Musa, pa ga vi slijedili, a mene napustili, bili biste u zabludi. Vi ste moj udio među narodima, a ja sam vaš među poslanicima."

Allah nam kazuje događaje o Nuhovom narodu, o Adu, Semudu i drugim narodima koji su poslanike u laž utjerivali, a čiji broj znade samo Allah Uzvišeni.

 "Poslanici su im njihovi dokaze donosili", tj. očite jasne i nepobitne znakove i argumente. Ibn-Ishak prenoseći od Omer bin Mejmuna, a ovaj od Abdullaha, koji je o ričejima Uzvišenog "Samo ih Allah zna", rekao: "Prevarili su se geneolozi." Urve bin Zubejr kaže: "Nismo našli ni jednog koji zna šta se desilo poslije Me'ad bin Adnana." Govor Uzvišenog:

"…oni su ruke svoje na usta stavljali"; Mudžahid, Muhammed bin Ka'b i Katade o značenju ovog dijela kur'anskog ajeta kažu: Oni su u laž poslanike utjerivali, odgovarajući im rijčjima svojim ustima izgovorenim. A ja sam dodao da mišljenje Mudžahida u potpunosti samo potkrepljuje tumačenje ajeta:

I govorili: 'Mi ne vjerujemo u ono što se po vama šalje i mi veoma sumnjamo u ono u što nas pozivate.'" Bilo je ovo tumačenje značenja:

 "Ali oni su ruke svoje na usta stavljali", a Allah najbolje zna. Prenoseći Od Ibn-Abbasa, El-Avfi kaže: "Kada su čuli Allahov govor, začudili su se pa su svoje ruke na usta povratili, govoreći: Mi ne vjerujemo u ono što se po vama šalje...', govoreći dalje: Mi vam ne vjerujemo u ono sa čime ste došli i kod nas u to postoji jaka sumnja.'"

Ovo je objavljeno o nevjernicima Kurejša kada su namjeravali protjerati Allahovog Poslanika, s.a.v.s., iz svoje sredine, pa im je Allah zaprijetio ovim ajetom, da, ukoliko ga protjeraju, neće ni oni ostati, nakon njega, dugo u Meki. Tako se i desilo. Poslije njegove Hidžre iz njihove sredine, nakon žestokih maltretiranja, nije prošlo ni godina i po a Allah ih je sastavio sa njim na Bedru, bez zakazivanja sastanka, pomogao ga protiv njih, učinio ga da ih savlada i pobjedi, pobije najuglednije među njima a zarobi njihove potomke.

“...i probdij dio noći u namazu - to je samo tvoja dužnost." Naređuje mu noćni namaz, nakon farzova, kao što navodi Muslim u svome "Sahihu" od Ebu-Hurejre da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitan o tome, koji je namaz najvredniji osim farzova odgovorio: "Noćni namaz." Zbog toga je Uzvišeni naredio Svome Poslaniku, nakon farzova, noćni namaz a “tehedžud” je namaz nakon spavanja. To tvrde Alkame, El-Esved, En-Neha’i i drugi a to je općepoznato u arapskom jeziku. “Gospodar tvoj će ti na onom svijetu hvale dostojno mjesto darovati,” tj.radi ovo što ti se naređuje kako bi ti pripremili na Sudnjem danu mjesto hvale dostojno u kome će te hvaliti sva stvorenja i njihov Uzvišeni Gospodar. Ibn-Džerir kaže: "Većina komentatora Kur’ana smatra da je zagovaranje (šefaat) za ljude ne Sudnjem danu taj položaj koji će Muhammed, s.a.v.s., postići tako što će ih njihov Gospodar osloboditi od velikog straha i strahota toga dana." Smatram da će Allahov Poslanik, s.a.v.s., imati takve počasti na Sudnjem danu koje s njim niko neće dijeliti, niti će se iko u tome moći izjednačiti s njim! On je prvi kome će se zemlja otvoriti i onaj koji će jašući dospjeti na mjesto okupljanja. Posjedovat će zastavu tako da će svi od Adema, a.s., pa nadalje biti pod njegovom zastavom. On će imati izvor sa kojeg će se najviše piti voda na Sudnjem danu. Imat će veliki šefaat  (zagovorništvo)  kod Allaha kada dođe da presudi svojim robovima. To je, nakon obraćanja ljudi za šefaat Ademu, Nuhu, Ibrahimu, Musau i Isau a.s., kada je svaki od njih na to odgovorio: "Nisam ja za to!" dok ne dođu Muhammedu, s.a.v.s., koji će reći: "Ja sam za to!" On će zagovarati za narod kojemu je naređeno da uđe u Vatru, pa će spriječiti njihov ulazak u nju, biće poslanik čijem će se ummetu prvo presuditi , prvi koji će prevesti svoj narod preko Sirat-ćuprije i prvi koji će zagovarati za Džennet, kao što se potvrđuje u Muslimovom "Sahihu". U hadisu u kome se spominje puhanje u rog, kaže se: "Svi će vjernici ući u Džennet samo sa njegovim šefaatom. On će prvi ući u njega, a njegov narod prije drugih. Zagovarat će o stepenima naroda koji oni neće postići svojim djelima. On je vlasnik položaja (el-vesile), a to je najvišI stepen  u Džennetu, koji samo njemu priliči. Kada Allah Uzvišeni dopusti zagovaranje za grješnike, tada će zagovarati meleki, poslanici i vjernici a on će biti zagovornik za stvorenja čiji broj samo Allah Uzvišeni zna. Niko neće zagovarati kao on niti će ga dostići u tome. Sada ćemo spomenuti neke hadise koji tretiraju ovo mjesto vrijedno hvale, a od Allaha tražimo pomoć. Buhari bilježi od Ibn-Omera, r.a., da je rekao:
/70/ "Ljudi će na Sudnjem danu klečati; svaki narod će pratiti svoga vjerovjesnika govoreći: 'O ti, zagovaraj, o ti, zagovaraj!', sve dok zagovaranje ne stigne do Muhammeda, s.a.v.s.. To je dan u kome će ga Allah proživiti na mjestu hvale dostojnom." Također ga prenosi i Hamza ibn Abdullah od svoga oca a on od Vjerovjesnika, s.a.v.s. Buhari bilježi od Džabira ibn Abdullaha, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
/71/ "Kada čuje učenje ezana koji kaže : 'Allahu moj, Gospodaru ovoga vječno savršenog poziva i zauvijek postojanog namaza, podari Muhammedu visoki stepen i uputi ga na hvale vrijedno mjesto koje si mu obećao' - dostojan mu je moj zagovor na Sudnjem danu." Ovo bilježi Buhari bez Muslima. Imam Ahmed bilježi od Ubejj ibn Kja’ba, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:
/72/ "Na Sudnjem danu ja ću biti - ne hvaleći se - imam i hatib poslanicima i onaj koji će između njih šefaat činiti." Bilježi ga Tirmizi i kaže da je hadis hasen-sahih i Ibn-Madže. Imam Ahmed kaže da je Ebu-Hurejre, r.a., rekao:
/73/ "Doneseno je pred Allahovog Poslanika, s.a.v.s., meso i to podlaktica, koju je inače volio, pa ju je zagrizao, pa zatim rekao: "Ja sam prvak ljudi na Sudnjem danu, a da li znate zbog čega je to? Allah će sakupiti prve i posljednje na istom mjestu... čut će onoga koji poziva i dobro će ga vidjeti. Sunce će se približiti, pa će ljude obuzeti briga i nevolja koju neće moći izdržati tako da će jedni drugima reći: 'Zar ne vidite šta vas je snašlo i zar ne očekujete da bi neko mogao zagovarati za vas kod vašeg Gospodara?' Jedni drugima će reći: 'Držite se Adema!' Doći će Ademu, a.s., (...ali će se on izviniti. Zatim će doći Nuhu, pa Ibrahimu, pa Musau, pa onda Isau, a.s., i svi će se pravdati zbog grijeha smatrajući da su ih zaradili i time će se stidjeti svoga Gospodara i svi će govoriti: 'Moja duša, moja duša, moja duša!' Zatim će se obratiti Muhammedu, s.a.v.s.) [8] i reći će mu: 'Muhammede, ti si Allahov Poslanik, pečat si svih poslanika i Allah ti je oprostio sve što si počinio, i ranije i kasnije, pa zagovaraj za nas kod svoga Gospodara. Zar ne vidiš u što smo zapali?!' Ja ću tada ustati i doći pod Arš. Past ću na sedždu svome Uzvišenom Gospodaru, zatim će mi Allah otkriti što nije otkrio nikome prije mene i nadahnuti me riječima Njegove pohvale i lijepom zahvalom Njemu.' Reći će mu se: 'Muhammede, podigni glavu, zamoli - dat će ti se i zagovaraj - bit će ti zagovaranje primljeno.' Podigao sam glavu i rekao: 'Moj ummet, Gospodaru! Moj ummet, Gospodaru! Moj ummet, Gospodaru!' Bit će mi rečeno: 'Muhammede, uvedi od svog ummeta one koji neće račun polagati na desna dženetska vrata, a oni su saučesnici sa ljudima u ulasku na ostala  dženetska vrata', a zatim kaže: 'Tako mi Onoga u Čijoj je ruci Muhammedova duša, zaista je između dvoje dženetskih vrata kao između Meke i Hidžra ili kao između Meke i Basre.' Ovaj hadis se bilježi i u "Sahihu" Buharije i Muslima. On, također, bilježi od Ebu-Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
/74/ "Ja sam prvak potomstva Ademova na Sudnjem danu, prvi kome će se kabur raspuknuti, prvi koji će zagovarati i prvi kome će zagovaranje biti primljeno."

___

[8]
Između dvije zagrade moj je govor s ciljem da skrati hadis.

"Ima svijeta koji Allahu robuje površno: ako ga zadesi dobro, smiri se..."  Buharija kaže da bi neki ljudi, kada bi se vraćali u Medinu, a žene bi im rodile dječaka, a kobile se oždrijebile, rekli: "Ovo je prava vjera." Ako im, pak, žene ne bi rodile, niti kobile oždrijebile, onda bi rekli: "Ovo je loša vjera." Govoreći o riječima Uzvišenog:

"Vrati se svome nevjerovanju." Mudžahid kaže: "Odmetne se kao nevjernik", a govor Uzvišenog: "pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet", tj.na dunjaluku ništa nije postigao, a na ahiretu će zbog nijekanja Uzvišenog Allaha doživjeti veliku nesreću i poniženje. Zbog toga Uzvišeni veli:

"To je, uistinu, očit gubitak." Tj. ogromna šteta i posao sa gubitkom.

U "Sahihima" Buharije i Muslima potvrđeno je, a preneseno od Ebu-Zerra da se on kleo da je ovaj ajet "Ova dva protivnička tabora spore se oko Gospodara svoga"  objavljen zbog Hamze i njegova dva druga i Utbe i njegova dva druga koji su izašli na dvoboj na Bedru. Ovo donosi Buharija kod tumačenja ovog ajeta. Zatim Buharija prenosi od Alije, r.a., da je rekao: "Ja ću prvi na Sudnjem danu kleknuti pred Allahom Svemilosnim radi spora." Kaj ibn Ubad kaže da je ajet objavljen zbog dvoboja Alije, Hamze i Ubejde protiv Šejbe bin Rebija, Udbe bin Rebija i Vahida bin Udbea. Hadis prenosi samo Buharija.

Nema nikakve zapreke da ovo bude općenitog karaktera. Stav Mudžahida i A'taa sljedeći je: dvije skupine o kojima se govori su vjernici i nevjernici. Stav Mudžahida i A'taa obuhvata sva mišljenja i u njemu je inkorporiran i Bedr i drugi slučajevi. Vjernici odista žele da Allahova vjera trijumfuje, dok nevjernici žele da ugase svjetlo imana, poraze Istinu i uspostave neistinu. Za ovakvo mišljenje opredijelio se Ibn-Džerir, a ono je u osnovi dobro. U vezi s tim Uzvišeni kaže:

"Onima koji ne budu vjerovali bit će odijela od Vatre skrojena." Tj. odjevni predmeti će im od Vatre biti sačinjeni.

Uzvišeni kaže: "Tako je to! Pa ko poštiva Allahove propise", tj. Njegove zapovijedi, "znak je bogobojaznosti srca."  U Allahove propise spadaju: kamile, kurbani i žrtvene životinje (budn). Muhammed bin Ebi-Musa rekao je: "U Allahove propise spada: stajanje na Arefatu, Muzdelifi, džemreta, bacanje kamenčića, brijanje kose i žrtvena životinja." Ibn-Omer kaže da su to najuzvišeniji propisi koji se odnose na Kabu. Pošto je prijevoz žrtve i kurbana, te klanje istog sastavni dio Allahovih propisa, onda je neophodno da prema kurbanu pokažemo poštovanje, a u to spada: tražiti da se kurban dobro hrani i da se prema njemu lijepo postupa. Ibn Ebi-Hatim prenoseći od Ibn-Abbasa o ajetu

"Tako je to! Pa ko poštiva Allahove propise", kaže: "Dobro gojiti, lijepo postupati, i pokazati poštovanje." Ebu-Umame prenosi od Sehla: "Gojili smo kurbane u Medini, a i drugi muslimani su to činili." Hadis prenose Buharija. Od hazreti Alije, neka je Allah zadovoljan sa njim, prenosi se da je rekao: /220/ "Božiji Poslanik, s.a.v.s., nam je stavio u zadaću da dobro pregledamo oči i uši i da za kurbane ne uzimamo slijedeće životinje: "mukabelu", "mudabiru", niti "šerkau", niti "harkau". Hadis prenose Imam Ahmed i autori "Sunena", a Tirmizi ga smatra ispravnim. "Mukabela" je ona žrtvena životinja kojoj je uho odsječeno u stražnjem dijelu. "Šerkaa" je ukoliko joj je uho odsječeno uzdužno. Ovo su kazali, odnosno ovo su stavovi i riječi Šafije i Asmeija. "Harkaa" je žrtvena životinja čije je uho probušeno ukrug, a Allah najbolje zna.

Autori "Sunena", Ahmed i Tirmizi prenose od hazreti Alije, neka je Allah zadovoljan sa njim, da je rekao: /221/ " Božiji Poslanik, s.a.v.s., zabranio nam je da kao žrtve prinosimo životinje slomljenog  roga i odsječenog uha." Seid bin Musejjb rekao je: "Slomljen znači pola ili više", tj. slomljeno je pola ili više roga.

Od Bera'a se prenosi da rekao je /222/ "četvero ne može biti kurban: ćorava životinja čija je ćoravost očita, bolesna čija je bolest vidljiva, šepava čija je šepavost očita i ona koja je slomljene noge a koja nema izgleda da preboli." Hadis prenosi Imam Ahmed i autori "Sunena", a Tirmizi ga smatra ispravnim. Pomenuti nedostaci umanjuju količinu mesa zbog slabosti te životinje i nemogućnosti da provede sve vrijeme na ispaši, jer ostale ovce prije nje dođu na ispašu. Ebu-Davud prenosi od ‘Utbea bin Ibn es-Selemija da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., zabranio "musfiru", "musta'salu", "bahkau", "mušei‘u" i "kesiru." "Musfira" je mršava životinja ili ovca kojoj je iz korijena izvađeno uho. "Musta‘sala" je životinja slomljenog roga. "Bahkaa" je životinja ćorava. "Muši'a" je ovca koja neprestano kaska za stadom, jer zbog svoje slabosti nije u stanju slijediti stado. "Kesira" je šepava životinja. Sve ove mahane zapreka su za kurban. Ukoliko je mahana nastupila neočekivano, nakon što je životinja bila određena za kurban, onda ne šteti. Imam Ahmed prenosi od Ebu-Seida koji kaže: /75/ "Kupio sam ovna da ga zakoljem za kurban. Natrčao je vuk i otkinuo mu komad sa stražnjeg dijela. Pitao sam Božijeg Poslanika, s.a.v.s., o tome, a on rekao je: 'Zakolji ga kao kurban.'" S tim u vezi u hadisu stoji: /223/ "Božiji Poslanik, s.a.v.s., nam je naredio da dobro pregledamo oči i uši, tj. da kurban, životinja koja se žrtvuje, bude dobra, da odgovara i da bude debela."

"A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove", tj. mnogi bi vam vaši slučajevi bili teški "i da Allah ne prima pokajanje", tj. od robova Svojih, makar to bilo i poslije teških zakletvi, "i da Mudar nije" u onome što je uzakonio, naredio i zabranio.

Navode se hadisi koji govore o nužnosti postupanja po ovome ajetu, povodu njegova objavljivanja i sahabije o kojem je objavljen. Ograničit ćemo se na predaje Buharije i Muslima od Se’id ibn Džubejra, od Ibn-Abbasa, kao i na ono što prenosi Buhari od Ibn-Abbasa i Nesai u Tefsiru iz hadisa Abdul-Melika ibn Ebi-Sulejmana. Imam Ahmed prenosi od Se’id ibn Džubejra /295/: "Upitan sam da li će se razvesti oni koji se međusobno prokletu, u vrijeme vladavine Ibn-Ez-Zubejra, pa nisam znao šta da kažem. Ustao sam sa svoga mjesta do mjesta gdje je boravio Omerov sin. Upitao sam: O Ebu  Abdur-Rahman, da li će se razvesti oni koji se međusobno prokletu? Odgovorio je: 'Subhanallahi, prvi koji je za to pitao bio je taj i taj.' On je postavio pitanje: 'Allahov Poslaniče, šta ti misliš ako bi čovjek vidio svoju ženu u nemoralu, pa ako to kaže, kazat će nešto veliko, a ako prešuti, prešutit će tako nešto?' Poslanik je zašutio  i nije mu odgovorio. Nakon toga mu je došao i rekao: 'Iskušan sam onim o čemu sam te pitao.' Tada je Uzvišeni objavio:

"A oni koji okrive svoje žene" sve do "da je stigne Allahova srdžba, ako on govori Istinu!", pa je počeo prvo sa čovjekom, savjetujući ga, opominjući i rekavši mu da je ovosvjetska kazna lakša od onosvjetske. Čovjek rekao je: 'Onoga mi Koji te je poslao sa Istinom, ja ne lažem!' Zatim je ponovio ženi, savjetujući je, opominjući i rekavši joj da je ovosvjetska kazna lakša od onosvjetske. Žena je rekla: 'Onoga mi Koji te je poslao sa Istinom, ja ne lažem!' Tada je počeo sa čovjekom koji se četiri puta zakleo Allahom da Istinu govori i peti put da je na njega Allahovo prokletstvo ako laže. Zatim je ponovio sa ženom, pa se je ona četiri puta zaklela Allahom da on laže i peti put da je na nju Allahova srdžba ako on Istinu govori i onda ih je rastavio..." Prenosi ga Nesai, Buhari i Muslim iz hadisa Se’id ibn Džubejra od Ibn-Abbasa.

Buhari prenosi od Ibn-Abbasa /296/ da je Hilal ibn Umejje optužio svoju ženu kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je učinila blud sa Šurejk  ibn Semhom, pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., odgovorio: "Dokaz ili kazna po tvojim leđima!", a on rekao je: "Allahov Poslaniče, kada neko od nas vidi na svojoj ženi nekog čovjeka, hoće li ići tražiti dokaz (svjedoka)?" Vjerovjesnik, s.a.v.s., počeo je ponavljati: "Dokaz ili kazna po tvojim leđima!" Hilal reče: "Tako mi Onog Koji te posla sa Istinom, ja Istinu govorim, a Allah će objaviti ono što će skinuti odgovrnost sa mene", pa je sišao Džibril i objavio mu:

"A oni koji okrive svoje žene" učeći dok nije stigao do: "...ako on govori Istinu" tako da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., prestao insistirati. Poslao je po oboje, pa je došao Hilal i zakleo se, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: "Allah zna da jedno od vas dvoje laže, pa hoće li se jedno od vas pokajati?" Zatim je ona ustala i zaklela se. Kada je bila na petoj zakletvi, zaustavili su je i rekli: "Ona je obavezujuća." Ibn-Abbas kaže: "Oklijevala je i ustuknula tako da smo pomislili da će se povratiti, a zatim je rekla: ’Neću osramotiti svoj narod u ostatku dana.’ i nastavila je." Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: "Posmatrajte je, pa ako rodi dijete crnih očiju, debele stražnjice i oblih nogu to je dijete Šurejk ibn Semha." I takvog je i rodila, pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Da nije onoga što je propisano u Allahovoj Knjizi, ja bih se s njom drugačije obračunao." Ovako ga prenosi samo Buhari, a prenosi ga i drugačije od Ibn-Abbasa, a i od drugih.

Imam Ahmed prenosi od Abdu-Rahmana ibn Ebi-Šejbe da je rekao (500): "Čuo sam da je Ummu-Seleme, r.a., žena Allahovog Poslanika, s.a.v.s., rekla: 'Pitala sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., zašto se ne spominjemo u Kur'anu kao što se spominju muškarci?' Ona dalje nastavlja, pa kaže: 'Jednoga dana pažnju mi je privukao njegov glas sa minbera dok sam češljala kosu. Brzo sam uplela kosu i izašla u predsoblje kuće i naslonila uši na pregradu od palminog granja. Tada je on rekao s mimbera: "O ljudi, zaista Uzvišeni Allah kaže:

"Muslimanima i muslimankama, vjernicima i vjernicama...", do kraja ajeta! Ovako prenosi Nesai Ibn Džerir od Abdul-Vahida ibn Zijada. Ibn-Džerir prenosi od Ibn-Abbasa, r.a., da rekao je (501): "Žene Allahovog Poslanika su zapitkivale: "Zašto spominje vjernike, a ne spominje vjernice?'" Tada je Allah, dž.š., objavio:

"Muslimanima i muslimankama, vjernicima i vjernicama..." Allahov govor: "muslimanima i muslimankama, vjernicima i vjernicama"  znači da iman nije isto što i islam. On ima specifičnije (uže) značenje od islama jer Uzvišeni kaže:

"Neki beduini govore: 'Mi vjerujemo!' Reci: 'Vi ne vjerujete, ali recite islam smo primili, jer u srca vaša prava vjera nije još ušla." (49:14) U oba "Sahiha" stoji (502): "Bludnik dok čini blud, u tom momentu on nije vjernik", dakle on ostaje bez imana, ali to ne znači da je nevjernik; glede ovoga muslimani su inače saglasni. Ovo znači da je vjerovanje (iman) užeg značenja. Uzvišeni  dalje veli: "...i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama." Riječ "el-kunut" znači pokornost u mirnoći, kao što Uzvišeni veli:

"Da li je Onaj Koji u noćnim časovima u molitvi   poslušan, padajući licem na tlo i stojeći strahujući od onoga svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga..." (39:9) Znači poslije islama dolazi veći stepen, a to je iman (vjerovanje), a kao rezultat toga dvoga je  "kunut" (poslušnost i skrušenost).

Allah, dž.š., dalje veli: "...i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama...." To se odnosi na govor: Iskrenost je pohvalno svojstvo i to je znak imana, kao što je laž znak nifaka - licemjerstva, a ko je iskren taj je spašen. U jednom hadisu stoji: (503) "Budite iskreni, jer iskrenost vodi dobročinstvu, a dobročinstvo vodi u Džennet. Čuvajte se laži, jer laž vodi u pokvarenost i grješenje, a grješenje vodi u Vatru. Čovjek koji je iskren i za tim teži, piše se kod Allaha, dž.š., kao iskreni (SIDDIK), dok čovjek koji laže i tome teži, upisuje se kod Allaha lašcem (KEZZAB).

Uzvišeni dalje veli: "i strpljvim muškarcima i strpljivim ženama..." Ovo je osobina postojanosti i čvrstine, a to je strpljivost u nevolji. Zaista, je prava strpljivost kod prvog udarca. To znači da je najteže u prvim trenucima, dok je ono što dolazi iza toga sve lakše i lakše. Dalje Uzvišeni veli:

"...i skrušenim muškarcima i skrušenim ženama..."  Riječ "el-hušu" znači mirnoću i zadovoljstvo, dostojanstvo i skromnost. Osnov toga je strah od Allaha, dž.š., i Njegove kontrole, kao što to stoji u ovom hadisu: (504) "Obožavaj Allaha kao da ga vidiš, a ako ga nevidiš, znaj da On tebe vidi." U riječima:

"...i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat..." Sadaka znači dobročinstvo prema bijednicima i slabim, koji nemaju nikakve zarade ni prihoda. Daju im od viška imetka iz pokornosti prema Allahu, dž.š., i dobronamjernosti prema Njegovim stvorenjima. U oba "Sahiha" stoji: (505) "Sedam osoba Allah će staviti pod Svoj hlad onoga dana kada drugoga hlada osim Njegovog neće biti." Pa je između ostalog spomenut i čovjek koji dijeli sadaku tajno, tako da mu lijeva ruka ne zna što i koliko dijeli desna. Dalje, Uzvišeni veli:

"...i muškarcima koji poste i ženama koje poste..."  U jednom hadisu kojeg prenosi Ibn-Madže stoji: "Post je zekat na tijelo", tj. čisti ga i uređuje od pokvarenih primjesa sa prirodnog i šerijatskog aspekta. Riječ Uzvišenog:

"...i muškarcima koji čuvaju stidna mjesta svoja, i ženama koje čuvaju stidna mjesta svoja..." dolaze poslije riječi: "...i muškarcima koji poste i ženama koje poste..." jer je post najbolji pomagač suzbijanju strasti, kao što je rečeno u sljedećem hadisu (506): "...a ako ne može (da se oženi) neka posti jer mu je to štit." Zbog toga je odgovaralo da se poslije toga spomene: "i muškarcima koji čuvaju stidna mjesta svoja, i ženama koje čuvaju stidna mjesta svoja." Čuvaju ih od zabranjenog grijeha, izuzev tamo gdje je dozvoljeno kao npr. žena i one koje posjedujete.

O Božijem govoru: "...i muškarcima koji mnogo spominju Allaha i ženama koje mnogo spominju Allaha" Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ebi-Seida el-Hudarija, r.a., da je rekao: "Zaista je Allahov Poslanik rekao: (508) 'Kada čovjek probudi svoju ženu u noći, pa klanjaju dva rekata, onda su oni, te noći, od onih koji često spominju Allaha.'" Prenose ga Ebu-Davud, Nesai ibn Madže od E'ameša. Imam Ahmed prenosi od Mu'aza ibn Džebela, r.a., da je rekao: "Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: (508) 'Nijedan čovjek neće uraditi neki posao a da će ga bolje spasiti od Allahove kazne nego što je spominjanje Uzvišenog i Svemogućeg Allaha.'" Govor Uzvišenog:

"Allah je njima, doista, pripremio oprost i nagradu veliku!" To je informacija o svim prethodno navedenim, tj. da im je Uzvišeni Allah pripremio Svoj oprost za njihove grijehe i veliku nagradu - Džennet.  (Bože, oprosti nam i uvedi nas u Džennet, koji si obećao bogobojaznima.)508

---

508 Riječi između zagrada moje su, a ne Ibn-Kesirove!

El-'Awfi, prenoseći od Ibn-Abbasa u vezi sa riječima Uzvišenog: "Ni vjernik ni vjernica nemaju izbora..." veli: (509) "Krenuo Allohov Poslanik, s.a.v.s., da isprosi djevojku svome momku Zejdu ibn Hariseu, r.a. Ušao je kod Zejneb bint Džahš el-Esedijje r.a., i zaprosio je, na što je rekla: 'Neću se za njega udati!' Božji Poslanik joj rekao je: 'Naprotiv, udaj se za njega!'

"Božji Poslaniče, zar da mi bude naređeno nešto što se samo mene tiče?"

Dok su razgovarali, Uzvišeni Allah objavi Božjem Poslaniku ovaj ajet, a ona reče:

"Jesi li zadovoljan da se on mnome oženi?"

"Da."

"U tom slučaju, neću biti neposlušna Božijem Poslaniku. Udajem se za njega!"

I Mudžahid, Katade i Mukatil ibn Hajjan također vele da je ajet objavljen u vezi sa Zejneb bint Džahš  i slučajem kada ju je Allohov Poslanik zaprosio za svog oslobođenog roba Zejda ibn Harisea, r.a. Rečeno je i da je objavljen u vezi sa Umm-Kulsum bint Ukbe ibn Mu'ajtom, r.a., prvom ženom  koja je učinila Hidžru nakon ugovora na Hudejbiji, koja je sebe darovala Poslaniku. On rekao je: "Prihvatam" i vjenčao je za Zejda ibn Harise, r.a. - a Allah najbolje zna - nakon što se rastao sa Zejneb.

Hafiz Ebu-Umer ibn Abdul-Berr u djelu "El-Isti'ab" spominje da je ajet:

"Ni vjernik ni vjernica nemaju izbora  da, kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, po svom nahođenju postupe" objavljen kada je Božji Poslanik prosio djevojku od njenog oca Ebu-Berze el-Eslemija za  Džulejbiba, r.a., a ona je u đerdeku (svom odjelu) rekla: "Zar ćete odbiti naredbu Allahovog Poslanika?"

Ibn-Džurejdž prenosi od Tavusa da je pitao Ibn-Abbasa o dva rekata nakon ikindije, pa mu je on zabranio, proučivši mu ajet: "Ni vjernik ni vjernica nemaju izbora …"

Ovaj ajet je općenit za sve prilike. Kada Allah i Njegov Poslanik nešto odrede, niko nema pravo da postupi suprotno, niti ima pravo izbora, mišljenja ili riječi, kao što to veli Uzvišeni:

"I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore." (4:65 )  Riječi Uzvišenog:

"A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravog puta" prijetnja su onima koji suprotno postupe, kao što su i riječi Uzvišenog:

"Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe." (24:63) (Bože, sačuvaj nas Svoje kazne i učini nas pokornima Tvojoj zapovijedi i zapovijedi Tvoga Poslanika. Tebi se utječemo od poniženja i ružnog skončavanja!)

Imam Ahmed navodi predanje s lancem preno­silaca od Urveta, koji prenosi od Aiše, pa kaže: Ona je rekla: Je si li vidio riječi Allaha Uzvišenog:

"Safa i Merva su doista Allahova časna mjesta Zato onaj koji Kuću Allahovu hodočasti ili umru obavi, ne čini nikakav prijestup ako obiđe oko njih." Rekao sam: "Tako mi Allaha, nema ni grijeha ako se oko njih ne obilazi." Aiša je na to rekla: "Loše je to što kažeš, sestriću moj, jer da je tako kako si ti slobodno tumačio, ajet bi glasio: Nema grijeha ako se ne obilazi oko njih." To je, međutim, objavljeno budući da su ensarije prije nego su prihvatile islam prinosile žrtvu Menatu, ko­jega su obožavali prilikom suše. Onome ko bi prino­sio žrtvu u vrijeme paganstva bilo bi teško da oko njih obilazi, pa je Allah, dž.š., objavio:

"Safa i Merva su doista Allahova časna mjesta Zato onaj koji Kuću Allahovu hodočasti ili umru obavi, ne čini nikakav pri­jestup ako obiđe oko njih." Aiša je rekla: "Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uveo običaj (sunnet) obilaska oko njih, tako da niko ne izostavlja taj obilazak." /Navodi se u oba Sahiha./

U Sahihu Muslimovom navodi se duži hadis Džabira: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi se, nakon što bi završio obilazak oko Kabe, vratio u ugao, dotaknuo ga rukom, zatim bi izišao na vrata Safe govoreći: "Safa i Merva su doista Allahova časna mjesta." A zatim bi rekao: "Počinjem onim čime je Allah počeo." U predanju Nesaijevom stoji:  "Počnite s onim s čime je Allah počeo." Ahmed navodi predanje s lancem prenosilaca od Habibe bint ebi-Tudžra, koja kaže:  Vidjela sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako obilazi između Safe i Merve dok je svijet bio ispred njih Išao je trčeći (žurno) tako da sam mu vidjela koljena oko kojih se okretao ogrtač, zbog brzine hoda, govoreći: "Idite trčeći, jer Allah vam je propisao trčanje ("sa'y")."

Imam Ahmed prenosi od Safijje bint šejbe da je nju obavijestila neka žena kako je čula Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže na Safi i Mervi: "Propisano vam je trčanje, pa trčite." Ovaj hadis koristi se kao dokaz za mezhebe koji smatraju da je "sa'y", tj. trčanje između Safe i Merve, jedan od osnovnih elemenata hadža, kao što je to u šafijskom mezhebu i kod svih onih koji se slažu s njim, kao što je to po jednom predanju Ah­meda, a poznato je da to isto zastupa i Malik. Ima mišljenja da je to "vadžib" i da nije osnovni element hadža (rukn), pa onaj ko ga izostavi namjerno, obavezan je zaklati kurbanIma također mišljenja da je to mustehab, što zastupaju Ebu-Hanife i neki drugi učenjaci na osnovi predanja od Enesa, Ibn-Omera i Ibn-AbbasaEl-Kurtubi kaže: Oni za dokaz uzimaju riječi Allaha Uzvišenog: "Ko dobrovoljno učini neko do­bro" (2:184) Prvo mišljenje je ispravnije, pošto je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i sam obilazio između njih Zatim on kaže:  "da uz­mete, od mene, svoje obrede"Zato sve što je on činio na tom svom hadžu vadžib je koji treba obavljati na hadžu, izuzev ako za nešto ima poseban drugi argument. Allah to najbolje zna! Već su navedene riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Trčite, jer Allah vam je propisao trčanje (sa'y)", a i Allah Uzvišeni ističe da tavaf između Safe i Mevre spada u ibadet Allahu, tj. da spada u propise koje je Allah propisao Ibrahimu za izvršavanje obreda hadža Isto tako, iz hadisa Ibn-Abbasa vidi se da to potječe od čina Hadžere, tj. njenog trčanja između Safe i Merve u traganju za vodom njenom djetetu dok je bila ponizno predana, uplašena i predana Al­lahu, dž.š., sve dok je Allah Uzvišeni nije oslobodio briga, olakšao samoću, uklonio teškoće i dao da joj poteče izvor Zemzem, čija voda /163/ "zasićuje i liječi"Stoga onaj koji trči između njih treba biti svjes­tan svoje zavisnosti, malenkosti i potrebe za Allahom da Allah uputi njegovo srce, popravi stanje i oprosti mu grijehe. Riječi: "Ko dobrovoljno učini kakvo dobro", kako navodi Er-Razi, odnose se na ovome mjestu na onoga koji obilazi između njih na svom dobrovoljnom hodočašću ili umri. Riječi: "Allah je, doista, blagodaran i sve zna" znače: za malo, On nagrađuje puno; On zna mjeru te nagrade i nikoga neće zakinuti

"Allah doista neće nikome ni trunku neprav­de učiniti Dobro djelo On će umnogostručiti i još od Sebe nagradu veliku dati." (4:40)

Petak je u arapskom jeziku nazvan džumu'a, jer je on deriviran iz izraza džem' (spajanje, sabiranje, sakupljanje). Sljedbenici islama na taj se dan sastaju jednom sedmično u velikim džamijama. To je šesti dan, kada je Allah, dž.š., upotpunio stvaranje svega stvorenog. U njemu je stvoren Adem, u njemu je uveden u Džennet, u njemu je izveden iz njega i u tom danu će nastupiti Sudnji dan. U tom danu je jedan sat, ako tačno u njemu pravovjerni rob zatraži od Allaha, dž.š., nešto korisno, Allah će mu dati, kao što se to jasno i pouzdano navodi u vjerodostojnim hadisima. U starom arapskom jeziku ovaj dan je nazvan sintagmom.  

Pouzdano je utvrđeno da je narodima prije nas, također, bilo naređeno uvažavanje ovog dana, ali su ga zanemarili. Muslim u svom Sahihu navodi: (433) "Uščuvao je Allah, dž.š., petak od naroda koji su bili prije nas. Tako su jevreji odabrali subotu, kršćani nedjelju, te je Allah, dž.š., doveo nas i ukazao nam da poštujemo petak. Pa je učinio da redoslijed bude: petak, subota i nedjelja. Na isti način kako subota i nedjelja prate petak, i oni će na Sudnjem danu dolaziti iza nas. Mi smo posljednji na ovom svijetu, a prvi na Sudnjem danu, i nama će presuditi prije svih ostalih." (Navodi ga i Buhari, obojica od Ebu-Hurejrea.) 

  Allah, dž.š., naredio je pravovjernima da se u ovom danu sakupe radi ibadeta  riječima: 

 "O vjernici, kad se u petak na namaz pozovete, kupoprodaju ostavite i požurite ka spominjanju Allaha, to vam je bolje, neka znate!”, tj. imajte namjeru, odluku i budite pripravni za odlazak na džumu, kao što je Allah, Uzvišeni rekao: 

 "A onaj koji želi drugi svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je…"   (17:19)  Ovdje se naravno nije mislilo na žurno hitanje na džuma-namaz, jer je ono zabranjeno na osnovu hadisa koji su zabilježeni u sahihima: Ebu Hurejre prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: (434) 'Kada čujete ikamet, pođite na namaz i pazite da budete smireni i dostojanstveni. Nemojte žurno ići, dio namaza na koji stignete nastavite klanjati, a propuštene dijelove naklanjajte!'" U gornjem ajetu mislilo se na uobičajeno hodanje, a ne žurenje. Abdurrezak prenosi da je Ebu-Hurejre, r.a., rekao: "Riječi su Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: 'Kada se uspostavi namaz, ne trčite na njega, nego uobičajeno hodite. Budite smireni i dostojanstveni; što ste propustili, naklanjajte.'"  

Lijepo je da se onaj ko ide na džuma-namaz, okupa prije odlaska, na osnovu vjerodostojna predanja, koje se od Ebu-Hurejrea i Ebu-Seida, r.a., bilježi u oba Sahiha: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (436) 'Kada neko od vas pođe na džumu, neka se okupa.'" Imam Ahmed citira Evsa ibn Evsa es-Sekafija da je rekao: (437) "^uo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: 'Ko se očisti i okupa u petak, rano ustane i među prvima dođe, pješke, a ne na jahalici, blizu imama i sasluša ga, a sam riječ ne progovori - za svaki će korak imati nagradu kao što se ima od godine dana dobrovoljnog posta i namaza.'" Ovaj je hadis u različitim verzijama i terminima, a sve ih navode autori četiri sunena, a Et-Tirmizi ga smatra hasenom.  

Ebu-Hurejre, r.a., kaže: "Resulullah, s.a.v.s., rekao je: (438) 'Ko se petkom okupa kao kad se okupa od džunupluka, zatim ode u džamiju u prvom sahatu6, kao da je za kurban zaklao devu; ko ode u drugom sahatu, kao da je za kurban zaklao kravu; ko ode u trećem sahatu, kao da je za kurban zaklao rogatog ovna, u četvrtom sahatu, kao da je zaklao kokošku, a u petom sahatu, kao da je od sebe darovao jaje. Kada imam iziđe na minber, meleci dođu da bi saslušali hutbu.'" (Buharija i Muslim) Pohvalno je obući najljepšu odjeću, namirisati se, očistiti zube i šutjeti slušajući hatiba, nikoga ne uznemiravajući. Ako sve to ispoštuje i obavi džuma-namaz, njegov je namaz iskup za grijehe koje je počinio izmedju dvije džume. 

 "Kad se u petak na namaz pozovete, kupoprodaju ostavite i požurite ka spominjanju Allaha." Pod pozivom se misli na drugi ezan, koji bi se učio kada bi se Allahov Poslanik, s.a.v.s., popeo i sjeo na minber, i na ovaj se ezan misli kada se kaže da je poslije njega zabranjena kupoprodaja. Prvi ezan, koji je dodao zapovjednik pravovjernih Osman ibn Affan, r.a., uspostavljen je radi velikog broja klanjača. Konsenzusom islamskih znanstvenika, r.a., utvrđeno je da je kupoprodaja zabranjena nakon drugog ezana. Međutim, razišli su se u tome da li je ispravno ako se radi o darivanju ili ne, na dva različita stava. Vanjski smisao ajeta ističe da je to zabranjeno, kao što je utvrđeno i u šerijatskopravnim djelima. Dužni su prisustvovati džumi slobodni muškarci, ali ne robovi, žene i djeca. Opravdan je izostanak putniku, bolesniku, njegovateljima bolesnika i drugima koji imaju slične isprike, a što je, također, razrađeno u šerijatskopravnim djelima. 

"To vam je bolje, neka znate!", tj. napuštanje kupoprodaje; i dolazak na slušanje hutbe i obavljanje namaza, bolje vam je na oba svijeta. 

"K Njemu se penju meleki i Džibril."  Katade veli: 'Ta’rudžu' znači isto što i 'tas’adu'", što znači penjanje i uzdizanje. Moguće je da je ovdje riječ o Džibrilu. U gramatici arapskog jezika ovo je slučaj gdje se vezuje jedinka za skupinu kojoj pripada.  Allah, dž.š., veli: 

"U danu koji pedeset hiljada godina traje." Pod ovim se podrazumijeva da je to razdaljina između sedmog neba i sedmog stepena zemlje. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ibn-Abbasa da je kazao: "Njegova vlast obuhvaća sve: od najnižih katova zemalja do najviših katova nebesa, a što iznosi pedeset hiljada godina." Neki smatraju da je tu riječ o Sudnjem danu. Ovo se prenosi i od Ibn-Abbasa, a u vezi je sa riječima Uzvišenog Allaha, dž.š.: 

"K njemu se penju meleki i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje." On kaže: "Taj dan Sudnji dan." Lanac prenosilaca ovog predanja je ispravan. U ovom smislu se navode i neki hadisi, između kojih i ovi: Imam Ahmed, r.a., prenosi hadis od Ebu-Hurejrea, koji kaže: (515) "Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji kaže: 'Ko bude imao deve a ne bude na njih davao zekat u vrijeme "nedžde" i "risle"', a mi smo ga upitali: 'Šta je to "nedžda" i "risla"?' On je odgovorio: 'U teškoj i povoljnoj situaciji, pa ko ne bude davao zekat, doći će uhranjenije no što su bile i u većem broju, i deblje i zloćudnije, a on će biti povaljen na zaravnjenu ledinu, a one će ga gaziti svojim papcima. Kada i posljednja prijeđe preko njega, počet će ponovno prva i to u danu koji će trajati pedeset hiljada godina, sve dok se ne presudi svijetu i svako vidi svoje mjesto.' Poslije toga je spomenuo krave i ovce koje će ga gaziti svojim papcima ako ne bude davan zekat na njih." 

 Imam Ahmed, r.a., prenosi i ovaj hadis od Ebu-Hurejrea, r.a., koji kaže: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: (516) 'Nema ni jednog vlasnika blaga koji ne daje na njega zekat a da Allah, dž.š., neće od njega učiniti ploče koje će se ugrijati u džehenemskoj vatri, a kojima će mu biti žigosano čelo, bok i leđa, sve dok ne bude presuđeno Njegovim robovima u danu koji traje pedeset hiljada godina na način na koji vi računate vrijeme. Zatim će vidjeti svoje mjesto ili u Džennetu ili u Džehennemu...'" Zatim je spomenuo ostatak hadisa u vezi sa ovcama i devama kao što je gore navedeno, a u njemu stoji: "Konji pripadaju trojici; nekome su nagrada, nekome štit, a nekome će biti teret..." itd.  

Muslim u potpunosti navodi ovaj hadis izdvajajući se od Buharije, a koji prenosi Suhejl od svoga oca, a ovaj od Ebu-Hurejrea. Razlog navođenja ovog hadisa jeste sintagma Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kojoj kaže: "I tako dok Allah, dž.š., presudi Svojim robovima u danu koji će trajati pedeset hiljada godina." Ovo je argument kojim potvrđuju svoj stav oni koji kažu da se ovaj ajet odnosi na Sudnji dan.  

Od Ebu-Hurejrea prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na jaciji učio: "Tako mi neba zvjezdanog" i "Tako mi neba i Tarika." Uzvišeni se kune nebom i njegovim velikim zvjezdama što je značenje riječi el-burudž. Ibn-Džerir za (El-Burudž) kaže da su to stanice kroz koje prolazi Sunce i Mjesec.1

1 Po našem mišljenju, Ibn-Kesirovo tumačenje, a Allah najbolje zna, je ispravnije, od Ibn Džerirovog tumačenja, jer postoje i druga, a ne samo sunčeva i mjesečeva zviježđa (stanice), čiji broj zna samo Allah.

Pod izrazom "zvijezde " misli se na sve zvjezde na nebu. Zaklinjanje Uzvišenog sa zvijezdama znači, da se pod zakletvom podrazumijevaju sve zvjezde kako bi do izražaja došla veličina zakletve.

Tefsir ovog ajeta je usko vezan uz tefsir predhodnog ajeta iste sure stoga komentar ovog ajeta možete pročitati u komentaru prehodnog ajeta iste sure.

Uzvišeni kaže: "...i on će zbilja zadovoljan biti", tj. zadovoljan će biti onaj koga budu resile ovakve osobine. Više komentatora Kura‘na navode da se ovi ajeti odnose na Ebu-Bekra, r.a., od kojih neki smatraju da se u tome svi slažu. Bez sumnje on sa prvacima ovog ummeta spada u one na koje se odnose ovi ajeti, iako se ne ograničava samo na njih, nego na sve koji se podrazumijevaju pod riječima Uzvišenog:

"...a od nje će daleko biti onaj najbogobojazniji, onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao, da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati." On, ipak, u ovim i drugih pohvalnim osobinama, prednjači u ovom ummetu, jer je bio istinoljubljiv, bogobojazan, plemenit i darežljiv, trošeći svoj imetak pokoravajući se svome Gospodaru i pomažući svoga Poslanika, s.a.v.s.

Imam Ahmed od El-Esveda ibn Kajsa navodi da je rekao: /644/ "Čuo sam Džunduba da je rekao: 'Vjerovjesnik, s.a.v.s., se jednom prilikom razbolio pa nije noćni ibadet provodio jednu ili dvije noći, pa mu je jedna žena došla i rekla: 'Muhammede, mora da te je tvoj šejtan ostavio.'' Na to je Uzvišeni Allah objavio: ''Tako mi jutra i noći kad se utiša, Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo!'" Ovaj hadis prenose Buhari, Muslim i Et-Tirmizi.

Neki raniji učenjaci, među njima i Ibn Ishak, navode da je ovo poglavlje Džibril Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., objavio kada mu se pokazao u liku kakvom ga je Allah stvorio. To je bilo kada mu se Džibril približio i nadnio, dok je bio u dolini El-Ebtah

Ibn-Abbas kaže: /645/ "Kada je Allahovom Poslaniku počela objava Kur’ana, Džibril mu je neko vrijeme prestao dolaziti pa se zbog toga zabrinuo. Idolopoklonici su tada rekli: "Gospodar njegov ga je ostavio i omrznuo." Na to je Allah objavio: ...

(nastavak misli u komentaru sljedećeg ajeta)

Buhari od Ibn-Abbasa navodi /712/ da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., izašao jednog jutra u Bathu (dolinu Meke), popeo se na brdo i počeo dozivati. Oko njega su se okupili Kurejševići pa im je rekao: "Šta mislite, kad bi vam rekao da će vas neprijatelj, jutros ili večeras napasti, bi li mi povjerovali?" "Bismo", odgovorili su. "Ja vas onda, samo, prije teške patnje opominjem", rekao je. Na to je Ebu-Leheb rekao: "Propao dabogda, zar si nas zbog toga skupio?" Na ovo je Allah objavio: "Neka propadne Ebu-Leheb, i propao je!", tj. propao i uzalud mu trud i nastojanje bili.

Ebu-Leheb je jedan od Poslanikovih, s.a.v.s., amidža. Njegovo ime je bilo Abdul-Uzza b. Abdul-Muttalib, a ime po djetetu (kunje) Ebu-Utbe. Ebu-Lehebom su ga zvali zbog plamenkaste boje lica. Mnogo je vrijeđao, mrzio i ismijavao se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Ponižavao ga je i omalovažavao vjeru koju je poslanik saopćavao. Kad bi Božiji Poslanik, s.a.v.s., pozivao: "O ljudi, recite: "Nema drugog boga osim Allaha, uspjet ćete!" I dok su se ljudi oko njega okupljali, on bi ga pratio, stajao iza njega i govorio: "Laže, on je napustio svoju vjeru!" Pratio ga je i ne bi mu dao nikuda mirno ići.

"I propao je", tj. gotovo je, već se desila njegova propast i nesreća. Ebu-Leheb bi govorio: "Ako je istina ono što moj bratić govori, ja ću se na Sudnjem danu imetkom i djecom iskupiti od kazne." Na to je Uzvišeni Allah objavio:

"Neće mu biti od koristi blago njegovo, a ni ono što je stekao", - sljedeći ajet iste sure

Povod za njeno objavljivanje: Imam Ahmed od Ubbej b. Ka'ba navodi da su idolopoklonici rekli Muhammedu, a.s.: (713) "Navedi nam rodoslovlje svoga gospodara", pa je Allah objavio:

"Reci: 'On je Allah - Jedan! Allah je utočište svakom. Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!'" Et-Taberani od Ebu-Hurejrea navodi da je rekao: "Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (714) 'Svaka stvar ima svoje srodstvo, a Allahovo srodstvo je:

'Reci: 'On je Allah - Jedan! Allah je utočište svakom!'' Onaj ko je utočište svakom nije šupalj." Odabranost ovog poglavlja: (715)"Jedan od ensarija, kao imam, klanjao je u džamiji Kuba, pa bi svaki put kad bi htio da prouči neko poglavlje, prvo proučio: 'Reci: 'On je Allah - Jedan! Allah je utočište svakom!'', a onda tek to poglavlje. Tako je radio na svakom rekatu. Oni koji su za njim klanjali, rekli su mu: 'Stalno na početku učiš ovo poglavlje, a onda ti se učini da to nije dovoljno dok ne proučiš još jedno. Ili ćeš ga učiti i zadovoljiti se njime, ili ćeš ga izostaviti i učiti drugo?' On je odgovorio: 'Ja ga neću izostaviti. Ako vam se sviđa da vam tako imamim, nastavit ću, a ako ne, onda ću se povući.' U isto vrijeme, držali su da je najbolji među njima i nije im se sviđalo da im imami iko drugi mimo njega. Kad je došao Božiji Poslanik, s.a.v.s., i o ovome ga upoznali, upitao je pomenutog: 'Šta te sprečava da ne postupiš onako kako od tebe traže tvoji drugovi i šta te navodi da ovo poglavlje obavezno učiš na svakom rekatu?' 'Ja ga volim', odgovorio je. 'Tvoja ljubav prema njemu uvest ćete u Džennet', rekao je." El-Buhari od Ebu-Seida navodi: /716/ "Da je neki čovjek čuo od drugoga kako uči:

'Reci: 'On je Allah - Jedan!'' i to ponavlja, pa je, kad je svanulo, otišao Poslaniku, s.a.v.s., i misleći da nije tako značajna, to pomenuo, pa mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: 'Tako mi Onog u Čijoj je ruci moj život, ono je ravno trećini Kur’ana.'" El-Buhari od Aiše, r.a., o Vjerovjesniku, s.a.v.s., prenosi:(717) "Da je, kad bi lijegao naveče u postelju, skupljao dlanove, u njih puhnuo i proučio: 'Reci: 'On je Allah - Jedan'',

'Reci: 'Utičem se Gospodaru svitanja'' i

'Reci: 'Tražim zaštitu Gospodara ljudi'', a zatim njima potrao što bi mogao od tijela, počevši od glave i lica pa naniže niz tijelo i ponovivši to tri puta." Ovako ovo predanje prenose sastavljači Sunena preko Ukajla.

Reci: 'On je Allah - Jedan!'" Znači On je Jedan i Jedini Koji nema Sebi ravna, Koji nema nikakva sudruga ni pomoćnika i Kome nije niko sličan. Ovim imenom naziva se samo Allah, dž.š., jer je On savršen po svim Svojim osobinama i djelima. 

El-Buhari prenosi od Al-Berraa da je rekao: "Pos­ljednje poglavlje koje je spušteno jeste (berae), tj. Et-Tevba, a posljednji ajet je "Oni traže od tebe fetvu."

Imam Ahmed prenosi od Džabira ibn Abdullaha da je rekao: /896/ - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao je kod mene, a ja sam bio bolestan i nisam bio pri svijesti, pa je abdestio i polio me, ili je rekao da me poliju, pa sam došao sebi i rekao: "Nas­lijedit će me samo kelalom, pa ko će biti nasljednik?" Tada je Allah spustio ajet o feraidu (nasljeđivanju). Hadis bilježe dva Sahiha od Šu'be, a prenose ga i sastavljači Sunena preko Ibn-Ujejne. U nekim verzi­jama hadisa stoji: "pa je objavljen ajet o nasljedstvu (mirazu): - Oni traže od tebe fetvu; Reci: "Allah će vam kazati propis o ke­lali." Kao da to znači - a Allah zna - oni traže od tebe fetvu o kelali, - Reci: "Allah će vam kazati propis o njoj", gdje ono što je spomenuto upućuje na ono što je izostavljeno.

Ranije je bilo govora o kelali i njenoj etimologiji. Ona je izvedena od "iklil" /kruna/, koja obuhvaća glavu sa svih strana i stoga je mnogi učenjaci tumače da znači "onaj koji je umro a nema djeteta ni rodite­lja." Među učenjacima ih ima koji kažu da kelala označava onoga ko nema djeteta, kao što na to upućuje ajet:

"A ako neko umre, a ne bude imao djeteta." Problem odredbe o kelali bio je nejasan zapo-vjedniku vjernika, Omeru ibn al-Hat­tabu,. r.a., kao što je potvrđeno u dva Sahiha, u koji­ma. je rekao: "Za troje sam želio da nam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da propise, pa da ih se pridržavamo, i to: o dijelu koji nasljeđuje djed, kelali, i o jednoj vrsti kamate." Imam Ahmed prenosi od Omera ibn al-Hattaba: /897/ - Ni o čemu nisam pitao više Allahovog Poslanika nego o 'kelali', tako da je on upro prstom u moja prsa rekavši: "Dovoljan ti je ajet 'Es-Sajf' sa kraja sure En-Nisa." Ovako ga on pre­nosi skraćeno, a Muslim ga iznosi u dužem obliku. Pod ajetom "Es-Sajf" misli se na ajet koji je spušten u ljeto, a Allah najbolje zna. Pošto je Allahov Poslanik uputio Omera u razumijevanje ajeta, Omer je zabo­ravio upitati ga za značenje riječi Es-Sajf. Spomenuto nam je da je Ebu-Bekr es-Siddik rekao u svojoj hutbi: "Ajet koji je spušten na početku sure En-Ni'sa 1 vezano za feraid, Allah ga je objavio u vezi sa djete­tom i ocem. Drugi ajet2 objavljen je u vezi s mužem, ženom i sestrom po majci. A ajet kojim je završio suru En-Ni'sa, Allah, dž.š., objavio je vezano za braću i sestre po ocu i majci.3 Ajet kojim se završava sura El-Enfal4 objavio je u vezi s rodbinom, koji su preči jedni drugima po Allahovoj Knjizi, a to su rodbina po ocu?" Prenosi Ibn-Džerir.

Spomen onoga što je izrečeno u vezi sa značenjem "kelale"

Kod Allaha je utočište i oslonac. Uzvišeni Allah kaže: "Ako neko umre", - ovdje znači - umre, "i ne bude imao djeteta", toga se drži onaj ko smatra da nije uvjet kelale, da više ne postoji otac nego je za postojanje kelale dovoljno da više ne postoji dijete, a to je rivajet od Omera ibn el-Hattaba, s vjerodostojnim nizom prenosilaca hadisa preko rivajeta Ibn-Džerira. Ali ono čemu se pribjegava jeste stav većine i presuda Es-Siddika: "To je onaj koji nema ni djeteta ni roditelja." A na to upućuju riječi Uzvišenog Allaha:

"a ko ima sestru, njoj polovina njegove ostavštine", a ako bude imao oca neće naslijediti ništa, jer je on, prema konsenzu­su, sprečava u tome. To upućuje, nakon što se raz­misli, na onoga ko nema djeteta prema tekstu Kur'ana, i ko, prema tekstu Kur'ana, nema oca. Jer sestra nema pravo na polovinu pored oca, čak nema uopće pravo na naslijeđe.

Imam Ahmed prenosi od Zejda ibn Sabita /898/ da je upitan za ženu i sestru po ocu i majci, pa je pre­sudio da ženi pripada polovina i sestri polovina. Pa mu je zato prigovoreno, te je rekao: "Prisustvovao sam kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, tako presudio." Na ovaj način prenosi samo Ahmed.

Ibn-Džerir i drugi prenose od Ibn-Abbasa i Ibn-Zubejra da su njih dvojica rekli o mrtvacu koji je iza sebe ostavio kćer i sestru, da sestri ne pripada ništa", prema riječima Uzvišenog Allaha:

"Ako neko umre, a i ne bude imao djeteta, a ima sestru, njoj polovina njegove ostavštine." A ako je ostavio kćer, ostavio je dijete, tako da ništa ne pripada sestri.

Njima se suprotstavila većina rekavši o ovome pi­tanju slijedeće: "Kćerki pripada polovina, a sestri druga polovina prema srodstvu po ocu, mimo ovog ajeta. A ovaj ajet utvrđuje tekst kojim joj na ovaj način to pripada." Što se tiče njenog nasljeđivanja prema rodbinskoj vezi po ocu, El-Buhari prenosi od El-Esveda da je rekao: /899/ "Među nama je presudio Mu'az ibn Džebel za vrijeme Allahovog Poslanika da pola pripada kćerki, a pola sestri." Sulejman kaže: "Presudio je nama", ali ne spominje da je bilo za vri­jeme Allahovog Poslanika.

Također u Sahihu od El-Buharije stoji da je Huzejl ibn Šurahbil rekao: /900/ - Ebu-Musa El-Eš'ari upitan je za kćerku, kćerku od sina i sestru, pa je rekao: "Kćerki pripada polovina a sestri polovina, otiđi kod Ibn-Mesuda, on će se sa mnom složiti." - Pa je on upitao Ibn-Mesuda, izvijestivši ga o riječima Ebu-Musaa, te je rekao: "Zalutao sam dakle, i nisam od onih koji su upućeni...!!! Presudit ću u tome onako kako je presudio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: Polovina pripada kćerki, a kćerki od sina pripada šestina, tako da se upotpune dvije trećine, a ono što ostane pripada sestri." Otišli smo Ebu-Musau i izvijestili ga o riječima Ibn-Mesuda, a on je rekao: "Ne pitajte me dok imate takvog alima među vama." Uzvišeni Allah kaže:

"a on će naslijediti nju, ako ona ne bude imala djeteta", tj. brat nasljeđuje sve što njoj pripada. Ako ona umre kao "kelala" i ne bude imala dijete niti roditelja, jer ukoli­ko bude imala oca, brat ne nasljeđuje ništa. A ako uz njega ima i onaj kome pripada dio naslijeđa, taj nje­gov dio njemu se prosljeđuje, kao što je muž, brat ili sestra, a ono što ostaje prosljeđuje se bratu, pošto je utvrđeno u dva Sahiha od Ibn-Abbasa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /901/ "Daj­te prava naslijeđa (faraid) onima kojima pripadaju, a dio naslijeđa koji ostaje preči je rođacima po muškarcu." Uzvišeni Allah kaže:

"...a ako su dvije, njima dvije trećine njegove ostavštine", znači ako onaj ko umre kao "kelala" a bude imao dvije sestre, njima su propisane dvije trećine, isto tako ako ima više od dvije sestre priključuju se njima dvjema. Iz ovog je jedna skupina preuzela odredbu o dvije kćerke na isti način kako je odredba o sestrama preu­zeta iz odredbe o kćerkama, prema riječima Uzvišenog Allaha:

"A ako ih bude više od dvije ženske, njima dvije trećine onoga što je ostavio." (4:11.) Uzvišeni Allah kaže: "A ako su braća i sestre, onda će muškarcu pripasti dio jednak koliko dvjema ženama."

Ovo je odredba o srodstvu po ocu među sinovima, i sinovima sinova, i među braćom i sestrama; muškarcima se daje koliko dvjema ženskim osoba­ma.

Uzvišeni Allah kaže:"To vam Allah objašnjava." Određuje vam Svoje propise, faraid, postavlja vam Svoje granice i objašnjava vam Svoje zakone. Uzvišeni Allah kaže: "...da ne zalu­tate", tj. da ne zalutate od istine, nakon što vam je objašnjeno.

"A Allah zna sve", On zna za posljedice djela i za koristi od njih i kakvo dobro ima u njima za Njegove robove, i šta zaslužuje svako u odnosu na bliskost prema umrlom.

Prenosi se od Omera el-Hattaba da "kelala" označava onoga ko nema djeteta, a zatim se on sa­glasio s riječima Ebu-Bekra es-Siddika. Ibn-Džerir prenosi od Omera, r.a., da je rekao: "Stid me je da se u tome suprotstavljam Ebu-Bekru." A Ebu-Bekr, r.a., kaže: "To znači bez djeteta i roditelja." To je rekao Ebu-Bekr es-Siddik, a u tom se slažu i većina ashaba, i tabiina, i imama od najstarijeg vremena do danas, a isto je i sa četiri mezheba, sedam fakiha i svim slav­nim učenjacima. Na to ukazuje Kur'an, kao što Allah upućuje da je to objasnio i pojasnio Svojim riječima:

"Allah vam to objašnjava da ne zalutate, a Allah zna sve." Uzvišeni Allah to najbolje zna.

1 Pogledaj suru En-Ni'sa, 11. ajet.

2 Pogledaj suru En-Ni'sa, 12. ajet.

3 Pogledaj suru En-Ni'sa, 176. ajet. ovaj ajet

4 El-Enfal, 75. ajet.

"…sljedbenici Knjige", tj. oni koji su stupili u savez i obavezali se poslanicima, protiv onih koji ih niječu i vrijeđaju. Uzvišeni kaže, obavještavajući o Salihovom, a.s., narodu: "Zakunite se najtežom zakletvom!" - rekoše - "da ćemo noću i njega i njegovu porodicu ubiti", (27:49) tj. da ih pobijemo noću. Mudžahid veli: "Zaklinju se i stupaju u savez, tako da ne bi ništa lažnim smatrali i negirali od dunjaluka, a da se ne bi zakleli pa su prozvani oni koji se zaklinju." U dva Sahiha prenosi Ebu-Musa od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: (703) "Moj primjer i primjer onog čime me je Allah, dž.š., poslao jeste kao primjer čovjeka koji je došao svome narodu i rekao: 'O narode, vidio sam vojsku svojim očima, zaista sam ja onaj koji vas samo opominje, pa neka se spasava onaj koji se spasiti može', pa mu se pokorila jedna grupa njegovog naroda i poslušala ga; krenuli su noću, polagahno se razišli i spasili se. A druga je grupa od njih to zanijekala pa je ostala na svom mjestu i osvanula, te ih je vojska uništila i iskorijenila, opustošila. To je primjer onoga koji mene slijedi i slijedi ono što sam mu dostavio, i primjer onoga ko mi je nepokoran i ko zaniječe istinu koju sam dostavio."