Ovaj plemeniti ajet poziv je svim grješnicima, nevjernicima i drugim na tevbu i pokajanje. Ovo je obavijest od Allaha Uzvišenog da će On oprostiti sve grijehe onom ko se pokaje od njih pa makar oni bili kao morska pjena. Nije ispravno ovaj ajet povezivati sa onim koji nisu tevbu učinili. Jer, neće biti oprosta za širk ukoliko se ne pokaju od istog.

Buharija bilježi od Ibn-Abbasa, r.a.: /37/ "Da su ljudi, sljedbenici širka, koji su puno ubijali i puno zinaluk činili, došli Muhammedu, s.a.v.s., i pitali su: 'Zaista ono što kažeš i u što pozivaš dobro je, pa kad bi nas obavijestio da za ono što smo činili postoji iskupljenje (kefaret)?" Pa je objavljen ajet:

"I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju i koji one koje je Allah zabranio ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče", i objavljeno je:

"Reci: 'O robovi Moji, koji ste u grijesima pretjerivali, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno sve grijehe oprostiti..." Ovako ga bilježe Muslim, Ebu Davud i En-Nesai od Ibn-Abbasa. Za prvi ajet vezan je ovaj ajet u kome Allah, dž.š., kaže:

"...ali onima koji se pokaju i uzvjeruju, i dobra djela čine." Bilježi Imam Ahmed od Amra ibn Anbese, r.a., da kaže: /38/ "Došao je Vjerovjesniku, s.a.v.s., oronuli starac koji se oslanjao o svoj štap, i upitao ga je: 'O Allahov Poslaniče, kod mene je puno grijeha i prijevara, pa hoće li meni biti oprošteno?' Poslanik, s.a.v.s., reče: 'Zar ne svjedočiš da nema boga osim Allaha?' 'Da', odgovorio je. 'I svjedočim da si ti Allahov Poslanik.' 'Već su ti oprošteni grijesi i prijevare', odgovori Poslanik, s.a.v.s."

Iz navedenog se razumije da se pod opraštanjem grijeha misli na praštanje svih grijeha tevbom, i ne treba čovjek gubiti nadu od Allahove milosti, pa makar mu bili veliki i mnogobrojni grijesi, jer su kapije Allahove milosti velike i prostrane. Uzvišeni je rekao:

"Onaj ko kakvo zlo učini, ili prema sebi nasilje učini pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti - naći će da Allah prašta i da je milostiv." /4:110/ Uzvišeni Allah, dž.š., kaže o munaficima:

"Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći; osim onih koji se pokaju i poprave...", i kaže Uzvišeni:

"Nevjernici su oni koji govore: 'Allah je jedan od trojice!' A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna će patnja, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane."/5:73/ A zatim kaže Onaj Čija je Veličina uzvišena:

"Zašto se oni ne pokaju Allahu i ne zamole oprost od Njega; ta Allah prašta i milostiv je." /5:74/ I kaže Subhanehu Ve Teala:

"One koji vjernike i vjernice budu na muke stavljali pa se ne budu pokajali..." Hasan el-Basri, rahmetullahi alejhi, kaže: "Pogledajte ovu plemenitost i širinu. Oni su ubili Njegove prijatelje, a On ih poziva na tevbu i oprost." Zaista Uzvišeni Allah Svojom dobrotom i plemenitosti i Svojim dobročinstvom poziva sve nevjernike na pokajanje, bez izuzetka, čak i onog koji je govorio: 'Ja sam vaš vrhovni Gospodar', ali on se nije htio pokajati, osim u trenutku kad pokajanje ne koristi, a to je pri samoj smrti, kada mu kaže Uzvišeni: "...zar sada..." Ibn-Abbas, r.a., kaže: "Ko Allahovim robovima oduzima nadu u mogućnost pokajanja poslije ovog (ajeta), on je zanijekao Allahovu knjigu." Abdullah ibn Mesud je jednom govorniku koji je podsjećao ljude na (kaznu) rekao: "O ti koji opominješ, zašto ljude dovodiš u očaj od Allahove milosti?", a zatim mu je proučio:

"Reci: 'O robovi moji, koji ste u grijesima pretjerali, ne gubite nadu u Allahovu milost!'" Prenosi ga Ibn Ebi-Hatim.

Imam Ahmed bilježi od Ebu-Ejjuba el-Ensarije, r.a., da je rekao na samrti: /39/ "Od vas sam sakrivao ono što sam čuo od Allahova Poslanika, s.a.v.s. On je rekao: 'Kada vi ne biste griješili, Allah bi, dž.š., stvorio narod koji griješi, pa bi im praštao.'" Bilježi ga Muslim u svom Sahihu, kao i Tirmizi.

Prenosi Imam Ahmed od Ibn-Abbasa, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /40/ "Grijeh se briše pokajanjem"

"I pokajte se Gospodaru svome i pokorite Mu se...", tj. vratite se Allahu, dž.š., i Njemu se pokorite.

"Prije nego što vam kazna dođe - poslije vam niko neće u pomoć priskočiti", tj. požurite sa tevbom i dobrim djelima prije nego stigne kazna.

"I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje", a to je časni Kur´an,

"Prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati", tj. tako da nećete znati niti osjetiti.

"Da čovjek ne bi uzviknuo: 'Žalosti moja, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio'", tj. žalit će grješnici za onim što su propustili i za što se nisu pokajali; poželjet će da su bili od dobročinilaca, iskrenih i pokornih Allahu, dž.š. I riječi Subhanehu Ve Teala:

"Doista sam se i izrugivao", tj. moj posao na dunjaluku bio je posao izrugivača, ismijavao sam se i nisam bio iskren.

"...ili da ne bi rekao: 'Da me je Allah pravim putem uputio, sigurno bih se Njegove kazne sačuvao.'

"Ili da ne bi rekao kad doživi patnju: 'Da mi se samo vratiti - dobra djela bih činio'", tj. poželjet će da se povrati na dunjaluk da bi radio dobra djela, pa nas obavještava Uzvišeni Allah da, kad bi takvi bili vraćeni, oni ne bi bili u stanju slijediti upute.

Prenosi Imam Ahmed od Ebu-Hurejrea, r.a., koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /41/ "Svaki stanovnik Džehennema vidjet će svoje mjesto u Džennetu, pa reći će: 'Da me je Allah uputio?', i bit će to tuga i žalost za njega, i svaki će stanovnik Dženneta vidjeti svoje mjesto u Vatri, pa će reći: 'Da me nije uputio Allah?!', pa će se zahvaliti." Pošto požele grejšnici povratak na dunjaluk, žalit će što nisu prihvatili Allahove ajete i slijeđenje Njegovih poslanika.

"Da, već su ti došli znaci Moji, pa si ih poricao, oholio se i nevjernik si bio", tj. već su ti došli, o robe koji se kaješ za ono što je prošlo, Moji znaci na dunjaluku, Moji argumenti tebi. I smatrao si ih lažnim i uzoholio si se od slijeđenja istih i ti si bio od onih koji su ih nijekali i nisu vjerovali u njih."

Garantuje Allah robovima Svojim, primanje njihove teobe, ako se pokaju, i Njemu vrate. Od plemenitosti i samilosti je Njegove da pokajanje prima, preko ružnih postupaka prelazi, sakriva sramote i oprašta grijehe. Kao što Uzvišeni veli:

"Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti - naći će da Allah prašta i da je milostiv." /4:110/ U Sahihu Muslimovom navodi se hadis od Enesa ibn-Malika, r.a., da je rekao: "Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /92/ 'Allah se obraduje tevbi svoga roba, kada Mu se pokaje i povrati više nego što bi se jedan od vas obradovao povratku njegove deve, našavši se u pustinji gdje mu deva nosi hranu i vodu, kad mu se deva odveže i nestane. Kad čovjek izgubi svaku nadu, dođe do stabla, nasloni se i preda se očaju zbog izgubljene deve. Onaj koji je bio u takvoj situaciji osjeti da mu se deva približila, te je, uze za povodac i od velike radosti zapetlja se i uzvikne: "Bože Ti si moj rob a ja sam Tvoj gospodar." Ovo je, u sahihu potvrđeno u rivajetu od Ibn-Mes’uda.

"On je Onaj Koji prima pokajanje od robova Svojih i prašta hrđave postupke", tj. On će tevbe primati u budućnosti i opraštati prošle grijehe.

"...i zna šta radite." On zna sve što ste uradili i šta ste rekli. I On, pored toga, opet, prašta onom ko oprost zatraži.

O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno", tj. odlučno učinite potpuno kajanje kojim ćete izbrisati ranija loša djela, urediti vašu nesređenost, koja će vas učiniti čvrstim i postojanim i udaljiti vas od prostih postupaka kojima ste se bili posvetili. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Zerra ibn Habejša da je rekao: (472) "Upitao sam Ubejja ibn Ka’ba: šta se podrazumijeva pod iskrenim pokajanjem (et-tevbetu-n-nesuh)?" On mi reče: "Pitao sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., o tome, pa mi on reče: 'Iskreno pokajanje podrazumijeva sa osjetiš kajanje za grijeh koji si počinio, pa tim kajanjem odmah zatražiš oprosta od Allaha, dž.š., i više se nikad ne vraćaš tom grijehu.'" Postavlja se pitanje da li je uvjet za iskreno pokajanje da se nastavi takvim životom sve do smrti, kao što je izričito rečeno u gornjem hadisu: i da se više nikada ne vraćaš tom grijehu", ili je dovoljna odlučnost da se više tom grijehu ne vraća, u smislu da, ako ga i počini drugi put, taj grijeh neće moći poništiti pokajanje. Prvi stav ima svoje uporište u vjerodostojnom hadisu: (473) "Ko istinski prihvati islam neće biti odgovoran za ono što je u džahilijetu radio; a ko ga ne prihvati istinski bit će kažnjen i za prvo i za potonje." 

"Da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u dženetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uveo." Izraz (možda, može biti, da bi) kada se odnosi na Allaha, dž.š., znači nužnost. 

."Na dan u kojem Allah neće osramotiti Vjerovjesnika, i one koji su zajedno s njim vjerovali", tj. ni Vjerovjesnika, ni pravovjerne na Sudnjem danu Allah, dž.š., neće osramotiti. 

 "Svjetlo će njihovo ići ispred njih", o čemu je već govoreno u suri "El-Hadid".5  

"‘Gospodaru naš‘, govorit će oni, ‘učini potpunim svjetlo naše i oprosti nam jer Ti, odista, sve možeš.'" Ovo će pravovjerni reći na Sudnjem danu, kada vide da se svjetlo licemjera ugasilo. Imam Ahmed navodi da je neki pripadnik plemena Benu-Kinane pričao da je klanjao iza Allahova Poslanika, s.a.v.s., u godini osvajanja Meke, pa ga je čuo kako se obraća Svevišnjem: (474) "Allahu moj, ne osramoti me na Sudnjem danu!" Muhammed ibn Nasr el-Mervezi prenosi da su Ebu-Zerr i Ebu ed-Derda rekli: (475) "Neko je upitao: ‘Kako ćeš prepoznati svoje sljedbenike između ostalih?‘ Poslanik reče: ‘Po bijelim pjegama na nogama i čelu, što su tragovi njihovog uzimanja abdesta i tako će od svih naroda jedino oni izgledati. Poznat ću ih i po tome što će im knjige djela biti date u desnu ruku.Prepoznat ću ih i po biljezima na čelu, što su tragovi obavljanja sedžde, i po svjetlu koje će ići ispred njih.