Uzvišeni veli: Ovi te nevjernici u laž ugone govo­reći: "Ti nisi poslanik", tj. nije te Allah poslao. "Reci: 'Meni i vama dovoljan će biti, kao svjedok, Allah'", tj. Allah mi je dovoljan i On je i meni i vama svjedok. Meni je svjedok za ono što sam od Njega dostavio, a to je poslanica. I vama je svjedok, o lašci, zbog kleveta koje o Njemu izmišljate. Govor Uzvišenog: "I onaj koji zna šta je Knjiga." Učenjaci među sljedbenicima Knjige obuhvaćeni su ovim, a oni su u svojim pret­hodnim knjigama nalazili spomen poslanika Muhammeda, s.a.v.s., o kome su radosne vijesti kazivali poslanici, kao što to Uzvišeni kaže: "A milost Moja obuhvata sve; dat ću je onima koji se budu grijeha klonuli i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali. Onima koji će slijediti poslanika, vjerovjesni­ka, koji neće znati ni čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze" (7:156,157), i riječi Uzvišenog: "Zar ovima nije dokaz to što za njega znaju učeni ljudi sinova Israilovih?" (26:197) Ajet i slični primjeri u kojima su izvješća učenjaka, sinova Israilovih, potvrđuju da su oni odista znali za to iz svojih objav­ljenih knjiga.

Znači: "ne govori", tj. ne govori: "ono što ne znaš!", tj. nemoj reći: "Vidio sam" a nisi vidio, i: "Čuo sam", a nisi čuo, i: "Znao sam", a nisi znao, jer će te, doista, Allah Uzvišeni o svemu tome pitati: "za sve to", tj. za ova svojstva: sluh, vid i razum: "će se, zaista, odgovarati", bit će rob pitan za njih na Sudnjem danu.

Uzvišeni kaže Svome Vjerovjesniku Muhammedu, s.a.v.s.: "Reci!", o Muhammede, ovim idolopoklonicima, nevjernicima s čime si im došao, s Kur’ani-kerimom: "Vjerovali u njega ili ne vjerovali", svejedno da li ga vjerovali ili ne, on je istina koju Allah objavljuje i ističe ga spominjanjem u prethodnim knjigama, pa zbog toga Uzvišeni kaže: ”oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje", tj. od dobrih ljudi, učenjaka Ehli kitaba koji su radili po njima, kao što je objavljeno: ”kad im se on čita”, tj. ovaj Kur’an ”padaju licem na tle“ “čineći sedždu”  i Allahu - slava neka je Njemu - zahvaljujući Mu na blagodatima koje im je dao time što su dočekali ovog plemenitog Poslanika, s.a.v.s., kome je ova Knjiga objavljena.

Riječ znači "napasanje", ali isključivo noću. Spomenuti usjev je grožđe (vinograd) čiji su grozdovi lijepo izgledali. Ibn-Džerir prenosi od Ibn-Mes'uda  da u vezi s riječima Uzvišenog:

"I Davuda i Sulejmana, kada su sudili o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle" kaže: "Vinograd čiji su grozdovi porasli pa uništeni bili." Davud je presudio da ovce pripadnu vlasniku vinograda dok je Sulejman, a.s., zastupao drugačije mišljenje. Vinograd treba predati vlasniku stoke i on će voditi brigu o njemu sve dok ga ne dovede u prvobitno stanje. Stoku treba predati vlasniku tog vinograda i on će se njome koristiti dok vinograd ne bude vraćen u prvobitno stanje, a onda će i vinograd i stoka biti predani svojim vlasnicima.

Ibn-Džerir navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže: "Između Adema i Nuha prošlo je deset stoljeća, koja su u cjelini bila u znaku Zakona istine. Zatim je došlo do razilaženja, pa je Allah slao vjerovjesnike, nosioce radosnih vijesti i opomene." Postoje i druga mišljenja, ali je mišljenje Ibn-Abbasa najispravnije i u pogledu lanca predanja i u pogledu značenja. Naime, ljudi su slijedili vjeru Ademovu sve dok nije došlo do obožavanja kipova, pa im je Allah poslao Nuha, a.s., Tako je on bio prvi Allahov poslanik koji je poslan ljudima na Zemlji.

Zato Allah Uzvišeni kaže:

"i Allah je slao vjerovjesnike da donose ra­dosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu s Istinom, da se po njoj sudi ljudima o onome u čemu se oni ne bi slagaliA povod neslaganju bila je međusobna zavist, baš od onih kojima je dana, i to kada su im već bili došli Jasni dokazi, i onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate pravu isti­nu o onome u čemu se nisu slagali. A Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće."

U vezi s gornjim riječima Uzvišenog:

"i onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate pravu istinu o onome u čemu se nisu slagali" Abdurrezzak navodi predanje od Ebu-Hurejre: Allahov Poslanik, sallal­lahu alejhi ve sellem, rekao je: /295/ "Mi posljednji ćemo biti prvi na Sudnjem danu i prvi ćemo ući u Džennet, iako je njima Knjiga dana prije nas, odnos­no nama poslije njih. Allah je nama ukazao na Pravi put u onome u čemu su se oni razišli, u pogledu Isti­ne s Njegovom dozvolom. To je bio dan oko koga su se oni razišli, a nama je Allah na njega ukazao. Tako su oni iza nas, tj. jevreji sutradan (subota) a kršćani prekosutra (nedjelja)." U komentaru ovog ajeta Rebi' ibn Enes kaže: Riječi:

.."i onda bi Allah voljom Svojom uputio vjernike ...", tjoni koji su vjerovali iz ove zajednice slijedili su ono što su donijeli poslanici prije raskola, molili su se iskreno jedino Al­lahu Uzvišenom, obožavali ga, (činili) ibadet ne pri­dajući Mu druga, obavljali namaz, dijelili zekat tako da su uspostavili ono što je bilo prije raskola, čime su potvrdili da su oni svjedoci protiv ljudi na Sudnjem danu onima kojima su poslanici donosil i objavu, a oni ih u laž utjerivali. U vezi s ovim ajetom Ebul-Alijje kaže: "To je ajet koji izvodi iz sumnji, zab­luda i iskušenja (smutnji)." Riječi Uzvišenog: "s Njegovom dozvolom" znače, s Njegovim zna­njem o tome, te uputom kojom ih je uputioIbn-Džerir kaže:

"Allah upućuje koga On hoće", tjod Svojih stvorenja, "na Pravi put", tj. On ima sveobuhvatnu mudrost i nepobitni dokaz. U oba Sahiha od Aiše se navodi predanje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi noću ustao da klanja, govorio: /296/ "Allahu moj, Gospodaru Džebraila, Mikaila i Israfila, Stvoritelju nebesa i Zemlje, Znalcu Nevidljivog i Vid­ljivog, Ti sudiš među robovima Svojim u onome u čemu su se razišli. Uputi me nakon što je došlo do raskola, s Tvojom dozvolom jer, doista, Ti upućuješ koga hoćeš na Pravi put!"

 U njima se ukazuje kako je čovjek stvoren od ugruška. U blagodat Uzvišenog spada i to što je čovjeka poučio onome što nije znao i na taj način ga odlikovao i počastio znanjem. To je ono čime je Adem, otac ljudskog roda, odlikovan nad melekima. Znanje se pokazuje čas u mislima, čas na jeziku, a čas na papiru u pisanom obliku. Dakle, znanje se odražava u mislima, riječima i slikama.

U jednom predanju stoji: /657/"sačuvajte znanje zapisivanjem!" U njemu se, također, kaže: /658/ "Ko radi po onome što zna, Allah će ga poučiti i onome što ne zna." Imam Ahmed od Aiše navodi da je rekla: /659/ "Prvo što je od Objave počeo dobijati  Allahov Poslanik, s.a.v.s., bili su istiniti snovi. Što god bi sanjao, obistinilo bi se jasno kao zora. Zatim mu se omilila samoća, pa je odlazio u pećinu Hira i tamo po više noći provodio u razmišljanju i pobožnosti. Zatim bi se odatle skrhan i iscrpljen vraćao Hatidži, dok mu jednom, dok je bio u pećini Hira, nije došao melek i donio Objavu. Melek mu je u njoj rekao: "Čitaj!"  Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: "Rekao sam: 'Ja ne znam čitati', pa me je uhvatio i stisnuo. Zatim me je pustio i ponovno rekao: 'Čitaj!' Ja sam, opet, rekao da ne znam čitati, pa me je po drugi put uhvatio, stisnuo je, a zatim pustio i rekao: 'Čitaj!' Ja sam, opet, rekao da ne znam čitati, pa me je po treći put uhvatio, stisnuo, a zatim pustio i rekao:

'Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji sve stvara' - dok nije došao do - 'Koji čovjeka poučava onome što ne zna.'" Imam Ahmed dalje navodi: "Odatle se uplašen vratio Hatidži i rekao: 'Umotajte me, umotajte me!', pa su ga umotali dok mu strah nije prošao, kad je rekao: 'Hatidža, šta je sa mnom?' Zatim joj je ispričao šta se desilo i rekao: 'Bio sam se prepao za sebe.'  Ona mu je rekla: 'Naprotiv, budi sretan i veseo... Tako mi Allaha, Allah te nikada neće osramotiti. Ti paziš rodbinu, govoriš istinu, pomažeš iznemoglog, častiš goste i pomažeš pravdu.' Hatidža ga je, zatim odvela kod svoga amidžića Vereka ibn Nevfela ibn Esed ibn Abdu-l-Uzza ibn Kusaja, čovjeka koji je u predislamsko doba bio primio kršćanstvo, poznavao pismo i na arapskom napisao Evanđelje. Bio je sijed, slijep starac. Hatidža mu je rekla: 'Amidžiću, čuj šta priča tvoj bratić!' Vereka je rekao: 'Pričaj, moj bratiću, šta ima!' Allahov Poslanik, s.a.v.s., ispričao mu je šta mu se desilo i šta je vidio, pa mu je Vereka rekao: 'Ovo je zakon koji je već objavljen Musau. Kamo sreće da sam mlađi! Da mi je samo dočekati i vidjeti kako te tvoj narod progoni!' Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao je: 'Zar će me oni protjerati?!' 'Hoće' - odgovorio je Vereka - 'nikada niko nije došao sa ovim, kao i ti, a da mu se nisu suprostavili. Ako dočekam taj dan, svesrdno ću ti pomoći.' Vereka je ubrzo umro, a Objava je neko vrijeme prestala dolaziti. To je Božijem Poslaniku, s.a.v.s., koliko znamo, teško palo, pa je više puta odlazio i peo se na vrhove planine i pomišljao da se sa njih baci. Svaki put kad bi se popeo na vrh planine da se baci, pojavio bi mu se Džibril i rekao: 'Muhammede, ti si, zaista, Allahov Poslanik.' To bi ga smirilo, pa bi odustao i vratio se. Kad bi Objava, ponovno duže izostala, opet bi pokušao isto i opet bi mu se kad bi se popeo na vrh planine, pojavio Džibril i ponovno rekao što i prije." Ovaj hadis, preko Ez-Zuhrija navodi se i u Buharijinom i u Muslimovom Sahihu.

U jednom predanju stoji: /657/"sačuvajte znanje zapisivanjem!" U njemu se, također, kaže: /658/ "Ko radi po onome što zna, Allah će ga poučiti i onome što ne zna." Imam Ahmed od Aiše navodi da je rekla: /659/ "Prvo što je od Objave počeo dobijati  Allahov Poslanik, s.a.v.s., bili su istiniti snovi. Što god bi sanjao, obistinilo bi se jasno kao zora. Zatim mu se omilila samoća, pa je odlazio u pećinu Hira i tamo po više noći provodio u razmišljanju i pobožnosti. Zatim bi se odatle skrhan i iscrpljen vraćao Hatidži, dok mu jednom, dok je bio u pećini Hira, nije došao melek i donio Objavu. Melek mu je u njoj rekao: "Čitaj!"  Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: "Rekao sam: 'Ja ne znam čitati', pa me je uhvatio i stisnuo. Zatim me je pustio i ponovno rekao: 'Čitaj!' Ja sam, opet, rekao da ne znam čitati, pa me je po drugi put uhvatio, stisnuo je, a zatim pustio i rekao: 'Čitaj!' Ja sam, opet, rekao da ne znam čitati, pa me je po treći put uhvatio, stisnuo, a zatim pustio i rekao:

'Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji sve stvara' - dok nije došao do - 'Koji čovjeka poučava onome što ne zna.'" Imam Ahmed dalje navodi: "Odatle se uplašen vratio Hatidži i rekao: 'Umotajte me, umotajte me!', pa su ga umotali dok mu strah nije prošao, kad je rekao: 'Hatidža, šta je sa mnom?' Zatim joj je ispričao šta se desilo i rekao: 'Bio sam se prepao za sebe.'  Ona mu je rekla: 'Naprotiv, budi sretan i veseo... Tako mi Allaha, Allah te nikada neće osramotiti. Ti paziš rodbinu, govoriš istinu, pomažeš iznemoglog, častiš goste i pomažeš pravdu.' Hatidža ga je, zatim odvela kod svoga amidžića Vereka ibn Nevfela ibn Esed ibn Abdu-l-Uzza ibn Kusaja, čovjeka koji je u predislamsko doba bio primio kršćanstvo, poznavao pismo i na arapskom napisao Evanđelje. Bio je sijed, slijep starac. Hatidža mu je rekla: 'Amidžiću, čuj šta priča tvoj bratić!' Vereka je rekao: 'Pričaj, moj bratiću, šta ima!' Allahov Poslanik, s.a.v.s., ispričao mu je šta mu se desilo i šta je vidio, pa mu je Vereka rekao: 'Ovo je zakon koji je već objavljen Musau. Kamo sreće da sam mlađi! Da mi je samo dočekati i vidjeti kako te tvoj narod progoni!' Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao je: 'Zar će me oni protjerati?!' 'Hoće' - odgovorio je Vereka - 'nikada niko nije došao sa ovim, kao i ti, a da mu se nisu suprostavili. Ako dočekam taj dan, svesrdno ću ti pomoći.' Vereka je ubrzo umro, a Objava je neko vrijeme prestala dolaziti. To je Božijem Poslaniku, s.a.v.s., koliko znamo, teško palo, pa je više puta odlazio i peo se na vrhove planine i pomišljao da se sa njih baci. Svaki put kad bi se popeo na vrh planine da se baci, pojavio bi mu se Džibril i rekao: 'Muhammede, ti si, zaista, Allahov Poslanik.' To bi ga smirilo, pa bi odustao i vratio se. Kad bi Objava, ponovno duže izostala, opet bi pokušao isto i opet bi mu se kad bi se popeo na vrh planine, pojavio Džibril i ponovno rekao što i prije." Ovaj hadis, preko Ez-Zuhrija navodi se i u Buharijinom i u Muslimovom Sahihu.

U jednom predanju stoji: /657/"sačuvajte znanje zapisivanjem!" U njemu se, također, kaže: /658/ "Ko radi po onome što zna, Allah će ga poučiti i onome što ne zna." Imam Ahmed od Aiše navodi da je rekla: /659/ "Prvo što je od Objave počeo dobijati  Allahov Poslanik, s.a.v.s., bili su istiniti snovi. Što god bi sanjao, obistinilo bi se jasno kao zora. Zatim mu se omilila samoća, pa je odlazio u pećinu Hira i tamo po više noći provodio u razmišljanju i pobožnosti. Zatim bi se odatle skrhan i iscrpljen vraćao Hatidži, dok mu jednom, dok je bio u pećini Hira, nije došao melek i donio Objavu. Melek mu je u njoj rekao: "Čitaj!"  Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: "Rekao sam: 'Ja ne znam čitati', pa me je uhvatio i stisnuo. Zatim me je pustio i ponovno rekao: 'Čitaj!' Ja sam, opet, rekao da ne znam čitati, pa me je po drugi put uhvatio, stisnuo je, a zatim pustio i rekao: 'Čitaj!' Ja sam, opet, rekao da ne znam čitati, pa me je po treći put uhvatio, stisnuo, a zatim pustio i rekao:

'Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji sve stvara' - dok nije došao do - 'Koji čovjeka poučava onome što ne zna.'" Imam Ahmed dalje navodi: "Odatle se uplašen vratio Hatidži i rekao: 'Umotajte me, umotajte me!', pa su ga umotali dok mu strah nije prošao, kad je rekao: 'Hatidža, šta je sa mnom?' Zatim joj je ispričao šta se desilo i rekao: 'Bio sam se prepao za sebe.'  Ona mu je rekla: 'Naprotiv, budi sretan i veseo... Tako mi Allaha, Allah te nikada neće osramotiti. Ti paziš rodbinu, govoriš istinu, pomažeš iznemoglog, častiš goste i pomažeš pravdu.' Hatidža ga je, zatim odvela kod svoga amidžića Vereka ibn Nevfela ibn Esed ibn Abdu-l-Uzza ibn Kusaja, čovjeka koji je u predislamsko doba bio primio kršćanstvo, poznavao pismo i na arapskom napisao Evanđelje. Bio je sijed, slijep starac. Hatidža mu je rekla: 'Amidžiću, čuj šta priča tvoj bratić!' Vereka je rekao: 'Pričaj, moj bratiću, šta ima!' Allahov Poslanik, s.a.v.s., ispričao mu je šta mu se desilo i šta je vidio, pa mu je Vereka rekao: 'Ovo je zakon koji je već objavljen Musau. Kamo sreće da sam mlađi! Da mi je samo dočekati i vidjeti kako te tvoj narod progoni!' Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao je: 'Zar će me oni protjerati?!' 'Hoće' - odgovorio je Vereka - 'nikada niko nije došao sa ovim, kao i ti, a da mu se nisu suprostavili. Ako dočekam taj dan, svesrdno ću ti pomoći.' Vereka je ubrzo umro, a Objava je neko vrijeme prestala dolaziti. To je Božijem Poslaniku, s.a.v.s., koliko znamo, teško palo, pa je više puta odlazio i peo se na vrhove planine i pomišljao da se sa njih baci. Svaki put kad bi se popeo na vrh planine da se baci, pojavio bi mu se Džibril i rekao: 'Muhammede, ti si, zaista, Allahov Poslanik.' To bi ga smirilo, pa bi odustao i vratio se. Kad bi Objava, ponovno duže izostala, opet bi pokušao isto i opet bi mu se kad bi se popeo na vrh planine, pojavio Džibril i ponovno rekao što i prije." Ovaj hadis, preko Ez-Zuhrija navodi se i u Buharijinom i u Muslimovom Sahihu