Uzvišeni Allah zabranjuje Svojim robovima da koriste ovo što je zabranjeno od strvi, a to je životinja koja umre prirodnom smrću bez klanja ili ulova, a stoga što ima u sebi štetnu krv koja se sakupila u njenoj nutrini, pa je štetna za vjeru i tijelo. Zbog ovoga ju je Allah, dž š., zabranio, a izuzetkom je učinio uginulu ribu, i ona je dozvoljena, svejedno bila zaklana ili ne. Prenose Malik, Eš-šafi'i, Ahmed, EbuDavud, Et-Tirmizi, En-Nesai, Ibn-Mad`e, Ibn-Huzejme i Ibn-Hibban od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v..s, pitan o morskoj vodi pa je odgovorio: /10/ "Morska voda je čista, a morske životinje koje uginu dozvoljene su." Takva je stvar i sa skakavcima, kako će već biti navedeno u hadisu. Riječi Uzvišenoga: "i krv", odnose se na krv koja otječe prilikom klanja, kao što su riječi Uzvišenoga: أو "ili krvi koja istječe". (6:145) Ovako komentarišu Ibn-Abbas i drugi. Prenosi Ibn Ebi-Hatim od IbnAbbasa da je upitan o slezeni, pa je odgovorio: "Jedite je." Prigovorili su mu: "To je krv." Odgovorio je: "Samo vam je zabranjena krv koja istječe!" Također ga prenosi i Hammad od Aiše: "Samo vam je zabranjena krv koja istječe." Prenosi Šafija od Ibn-Umera merfu' hadis: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /11/ "Dozvoljene su vam dvije strvi i dvije krvi; od strvi: ribe i skakavci, a od krvi: jetra i slezena."

Eameš je spjevao:

„čuvaj se strvi i ne približuj im se, ne uzimaj oštru kost da pustiš krv."

Tj. ne postupaj kao u predislamskom periodu, kao što su pojedinci kada bi izgladnjeli uzimali oštru kost ili slično i njome pu{šali krv u svoje deve, koju bi sakupili a zatim pili. Zbog ovoga je Uzvišeni Allah zabranio ovome Ummetu krv. Riječi Uzvišenoga: "i svinjsko meso" odnose se na domaću i divlju svinju, a meso uključuje sve njene dijelove, čak i loj i nema nikakve potrebe za cjepidlačenjem Zahirija da se povratna zamjenica odnosi na svinju u riječima Uzvišenog:

"osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa to je doista pogano". (6:145) Oni ovu zamjenicu: "to je" vračaju na riječ svinja tako da se značenje poganluka odnosi na svu svinju, njeno meso, loj i svaki dio tijela.Međutim, nema potrebe za tim jer same riječi Uzvišenoga:

"to je doista pogano" obuhvataju meso i sve njegove dijelove, tako da je mišljenje Zahirija o vračanju zamjenice na riječ svinja daleko od jezičke validnosti, jer povratna zamjenica se isključivo odnosi na prvi član genitivne veze /meso svinje/, a nikako na drugi. Potpuno je očito da riječ meso podrazumijeva sve dijelove, kako je to i razumljivo iz arapskog jezika i kako je to općepoznato. U Muslimovom Sahihu od Burejde ibn El-Hasiba, r.a., prenosi se: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /12/ "Ko se igra nerdešira (triktraka) kao da je zagnjurio ruku u meso svinje i njenu krv." U hadisu je argument da meso podrazumijeva sve dijelove, loj i drugo. Riječi Uzvišenoga: "i ona koja je zaklana u nečije drugo, a ne u Allahovo ime", tj. ona pri čijem je klanju spomenuto nečije drugo ime, a ne Allahovo, zabranjena je jer je Svevišnji Allah naredio i obaveznim učinio da se Njegova stvorenja kolju s Njegovim uzvišenim imenom. Kada se odstupi od toga i spomene se neko drugo ime: nekog kumira, ili šejtana, ili kipa ili nekog drugog stvorenja, onda je to zabranjeno konsenzusom. Islamski učenjaci se jedino razilaze o pitanju izostavljanja spomena Allahovog imena, namjereno ili u zaboravu, o čemu će biti govora kasnije u suri El-En'am /Stoka/ , ako Bog da.

Prenosi Ibn Ebi-Hatim od El-Džaruda bin EbiSebre, i kaže: On je moj djed; rekao je: neki čovjek iz plemena Benu-Rebbah, kojeg su zvali Ibn-Vail, a bio je pjesnik, sklopio je opkladu sa Galibom Ebul Ferzedekom na nekoj vodi izvan Kufe da će i jedan i drugi zaklati po sto deva kada stignu do vode. Nakon što su deve stigle do vode, oni su ustali sa isukanim sabljama prema njima počevši otkrivati njihove tetive iznad peta. Ljudi iz Kufe pohitali su na magarcima i mazgama želeći meso, a h. Alija je tada bio u Kufi. I on je izašao na mazgi Allahova Poslanika, s.a.v.s., zvanoj Bejda, vičući: "O ljudi, ne jedite njihovo meso jer su zaklane u nečije drugo ime, a ne u Allahovo." Ovo predanje je usamljeno /garib/, međutim, njegovu autentičnost potvrđuje predanje Ebu-Davuda od Ibn-Abbasa, koji kaže: /13/ "Zabranio je Allahov Poslanik, s.a.v.s., beduinsko natjecanje u prerezivanju nožnih tetiva." Ebu-Davud prenosi od Ikrime da je rekao: /14/ "Zabranio je Allahov Poslanik, s.a.v.s., da se jede hrana onih koji se međusobno natječu." EbuDavud kaže: "Mnogo je onih koji ga prenose, s tim da Ibn-D`erir ne spominje u njemu Ibn-Abbasa." EbuDavud jedini bilježi ovo predanju.

Riječi Uzvišenoga: "i koja je udavljena", tj. ona koja ugine davljenjem namjerno ili slučajno, zabranjena je, "i ubijena"  to je ona koja je udarena nečim teškim, ali tupim tako da ugine, kao što kažu Ibn-Abbas i drugi: "To je ona koja bude tučena komadom drveta, pa bude ostavljena i ugine." U sahih hadisu stoji da je Adijj ibn Hatim rekao: /15/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, ja se bacam na lovinu strijelom koja je bez perja i deblja u sredini, nekada udara pljoštimice, a nekada šiljkom i pogađam?" Odgovorio je: "Ako - kada baciš strijelu životinja bude probijena - jedi, a ako bude pogođena pljoštimice onda je drvetom ubijena i ne jedi je." Dakle, napravio je razliku između one koju pogodi strijela ili koplje ili nešto oštro slično tome, pa je to dozvolio, i između one koju pogodi pljoštimice, pa ugine i koju nije dozvolio. O ovome postoji konsenzus kod pravnika, ali se razilaze oko ulova na koji udari zvjerka i ubije ga svojom težinom, ali ga ne ozlijedi, na dva mišljenja. Ovo su dva mišljenja imama Šafije, Allah mu se smilovao: (prvo) da nije dozvoljeno, kao i u pitanju pogotka strijelom, a općenito uzevši svaki od njih dva mrtav je bez ozljede, a to znači da je ubijen nekim udarcem; (drugo) da je dozvoljen s obzirom da je u pitanju propis o dozvoljenosti onoga što ulovi dresirani pas, ali nije traženo da se detaljno objasni, pa ukazuje na dozvoljenost onoga što smo naveli, jer to već ulazi u općenitost. 

Poglavlje: Učeni, Allah Uzvišeni im se smilovao, razilaze se ako se pas pusti na lovinu, pa je ubije svojom težinom, ali je ne ozlijedi ili je udari: da li je dozvoljena ili nije. Po jednom mišljenju to je dozvoljeno zbog općenitosti riječi Uzvišenog: "Jedite ono što vam one uhvate", a i zbog općenitosti hadisa koji prenosi Adijj ibn Hatim. Drugo je mišljenje da to nije dozvoljeno, i to je jedno od dva mišljenja imama Šafije, Allah mu se smilovao. Ovo mišljenje odabiraju i daju mu prednost mnogi imami i ono je najvjerovatnije ispravno, a Allah najbolje zna. Ibn EsSabag argumentuje ovo mišljenje hadisom koji prenosi Rafi′ ibn Hadiid`: /16/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, sutra čemo sresti neprijatelja, a nemamo noževa. Hočemo li klati životinje kostima?" Odgovorio je: "Jedite ono iz čega poteče krv i na čemu je spomenuto Allahovo ime." Hadis u potpunosti navode El-Buhari i Muslim. U ovome, iako je navedeno zbog posebnog razloga, prednost ima općenitost teksta kod većine učenjaka usula i fikha; iz onog što udari pas ili satare svojom težinom nije potekla krv i nije dozvoljeno, kako se razumije iz ovoga hadisa, a ono što je neophodno jeste prolijevanje krvi nekim oruđem, samo da to nisu zubi ili pandže. Ovo je jedno tumačenje ...Drugo tumačenje zastupa El-Muzenijj pa je u slučaju strijele navedeno objašnjenje: "Ako ubije pljoštimice - ne jedi, a ako probije - jedi!" Međutim, pas je spomenut općenito, pa se mjerodavnim uzima ono što to ograničava, a to je probijanje, jer je oboje vezano za isto djelovanje, tj. lov, pa je neophodno nužno dovođenje u vezu ovdje, iako je uzrok različit. Čovjek ima pravo da kaže: "Ovo je ubio pas svojom težinom i nije dozvoljeno analogno onome što ubije strijela pljoštimice, a zajedničko je da su oboje sredstva za lov i ovo je uginulo zbog njihove težine." To nije u suprotnosti sa općenitošću ajeta, jer analogija ima prednost nad općenitošću, kao što je i mišljenje četverice imama i većine učenjaka. Ovo je dobro tumačenje. 

Treće tumačenje ogleda se u tome da je ajet o zabranjenosti (tahrim), mislim na riječi Uzvišenoga: "Zabranjuje vam se strv", pa do kraja jasan (muhkem) i kada je u pitanju on nije došlo do derogacije (nesh) ili specifikacije (tahsis). Također je i ajet o dozvoljenosti (tahlil) muhkem, mislim na riječi Uzvišenog: "Pitaju te šta im se dozvoljava". Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela" i do kraja ajeta. Između ova dva ajeta nikako ne smije biti proturječnost, a sunnet je došao poradi tumačenja toga; to nam svjedoči kazivanje o "strijeli", jer je u njemu naveden propis o onome što je došlo u ovome ajetu, a to je ako probije udarivši pljoštimice, da je dozvoljeno, s obzirom da je to od lijepih jela (tajjibat). U propis u tome ajetu ulazi i ajet o zabranjivanju, a to je da se ne jede ono što je pogođeno pljoštimice, jer je uginulo od udarca i to je jedna od kategorija ajeta o zabrani. Takav je propis o ovome, svejedno da li ga je pas ozlijedio, pa ulazi u propis ajeta o dozvoljenosti, ili ga nije ozlijedio, več ga je samo udario i ubio svojom težinom, pa je to onda u kategoriji onog što je rogom ubodeno (netih) ili samo pod istim tretmanom i tako nije dozvoljeno. U prirodi je psa da će on vjerovatno jesti od ulova. Zbog ovoga je naveo propis o tome šta ako pas bude jeo ulov: /17/ "Ako on jede, ti ne jedi, jer se pribojavam da je ostavio za sebe." Ovo je vjerodostojno potvrđeno u Buhariji i Muslimu. To je također izdvojeno iz općenitosti ajeta o dozvoljenom kod večine učenjaka koja kaže: "Nije dozvoljeno ono što je načeo pas." To se kazuje i od Ebu-Hurejrea i IbnAbbasa, a to mišljenje zastupa i grupa tabi′ina, kao i Ebu-Hanifa, Ibn-Hanbel i Šafija. Ibn-Džerir prenosi u svome Tefsiru od Alije, Seida, Selmana, Ebu-Hurejrea i drugih: "Jede se, makar ostao samo i jedan komad." Za ovo se opredijelio Malik, a i Šafija po svome starom mišljenju. Također Ibn-D`erir prenosi od Selmana El-Farisi, od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: /18/ "Ako čovjek pusti psa na lovinu, pa je on uhvati i načne, neka jede ono što je ostalo", a zatim mu navodi slabost i nedostatak (illet), tj. da je ovaj hadis, zaustavljen (mevkuf) na Selmanu. Što se pak tiče ptica obučenih za lov nije zabranjeno jesti ono što one načnu. Ovo je mišljenje Ebu-Hanife i Ahmeda, koji kažu: "Zato što ih nije moguće podučiti, kao psa, udaranjem i slično, a i one se znaju po tome što su grabljivice, pa se preko toga prelazi, a također i tekst (nass) spominje pse, a ne ptice. Kad je u pitanju lovina "ona koja je strmoglavljena" (el-mutereddijetu), to je ona koja padne sa neke velike visine ili visokog mjesta, pa tako ugine. Ona nije dozvoljena. "En-netihatu", ona koja je rogom ubodena, jeste ona koja ugine od uboda druge, i ona je zabranjena, pa makar joj rog napravio ranu iz koje je krv istekla, pa makar iz mjesta koje se kolje, tj. vrata. Riječi Uzvi{enoga:

"ili od zvijeri načeta", tj. ona na koju napadne lav, leopard, tigar, vuk ili pas i načne, i ona ugine, zabranjena je konsenzusom, i makar iz mjesta koje se kolje, tj. vrata. U predislamskom periodu ljudi su jeli ono što bi ostavile zvijeri iza sebe, pa je Uzvišeni Allah to zabranio vjernicima. Riječi Uzvišenoga: "osim ako ste je preklali" vračaju se na onu za koju je sigurno da će uginuti, ali pokazuje očite znake života i čijim klanjem se može preduhitriti smrt. Želi se kazati: "Osim ako ste je preklali bilo da je udavljena, ili ubijena, ili strmoglavljena, ili rogom ubodena, ili od zvijeri načeta." Ibn Ebi-Hatim prenosi od h. Alije da je rekao o ovome ajetu: "Ako maše repom ili rida nogom ili miče očima, onda jedi." Prenosi se od Tavusa i od drugih tabi′ina: ako prilikom klanja načini bilo kakav trzaj, to ukazuje na ostatak života u njoj poslije klanja i onda je dozvoljena. Ovo je mišljenje večine pravnika. El-Buhari i Muslim prenose od Rafi' ibn Hadid`a da je rekao: /19/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, sutra ćemo se sresti s neprijeteljom, a nemamo noževa. Hoćemo li klati trskom?" Odgovorio je: "Iz čega poteče krv i spomene se Allahovo ime prilikom klanja - jedite ga, osim da nije zaklano zubima ili noktima. To ću vam objasniti: zubi su kosti, a nokti su noževi Abesinaca." Od Omera se prenosi kao mevkuf predanje, a i u hadisu koji prenose Ahmed i autori Sunena, od Ebu El- ′Ašra′ ed-Daremi, a on od svog oca da je rekao : /20/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, zar nije klanje samo preko grla?" Odgovorio je: "Kada bi ubo u but, bilo bi ti dovoljno." Ovo je vjerodostojan hadis, ali odnosi se samo na ono što nije moguće zaklati preko vrata.

Riječi Uzvišenoga: "i koja je na žrtvenicima žrtvovana"; Mud`ahid i Ibn-D`urejd` kažu: "Ti žrtvenici su bili kameni kipovi oko Kabe kojih je bilo tri stotine i šezdeset. Arapi su u predislamskom periodu (džahilijjet) kod njih klali kurbane, prščući njhovom krvlju dio Bejtullaha koji je bio s njihove prednje strane, kao i režući njihovo meso i stavljajući ga na kipove." Ovo mnogi spominju. Uzvišeni Allah zabranjuje vjernicima ovakav postupak i zabranjuje im jedenje mesa ovih kurbana koji su pripravljeni kod kipova, pa makar na njima bilo i spomenuto Allahovo ime prilikom klanja, zbog idolopoklonstva koje je strogo zabranio Allah i Njegov Poslanik. Ovo treba da ima ovakvo značenje, jer je već prethodila zabrana onoga što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo ime. Riječi Uzvišenoga:

"i zabranjuje vam se gatanje strjelicama", tj. zabranjeno vam je, vjernici, gatati strjelicama /elezlam/. Jednina od ove riječi je zulem, a može se slovo suglasnik "z" vokalizovati "fethom - kratkim vokalom e", pa da se izgovori zelem. Arapi su to praktikovali u predislamskom periodu, a to su bile tri strjelice, od kojih je na prvoj pisalo: uradi, a na drugoj: ne radi, dok je treća bila neispisana, na njoj nije bilo ništa. Pa kada bi ih okrenuo, pa se pojavila strjelica sa imperativom - izvršio bi ga, ili sa zabranom ostavio bi taj posao; a ako bi se pojavila prazna - ponovio bi. "Istiksam"- gatanje strielicama uzeto je u značenju traženja mišljenja od ovih strjelica. Ovako to zaključuje Ebu-Džafer bin D`erir, a Ibn-Abbas o Riječima Uzvišenog: "i zabranjuje vam se gatanje strjelicama" kaže: "El-ezlam su strjelice pomoću kojih su oni vršili prognozu u poslovima." El-Buhari i Muslim bilježe : /21/ da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ušavši u Kabu vidio Ibrahima i Ismaila naslikane u njoj, a u rukama su držali strjelice, pa je rekao: "Allah ih ubio, znaju da njih dvojica nisu nikada gatali strjelicama!"

Ibn-Merdevejh prenosi od Ebu-Derda′a: Allahov Posalanik, s.a.v.s., rekao je: /22/ "Neće ući u dženetske stepene onaj ko proriče budućnost, ili onaj koji gata sa strjelicama, kao i onaj koji se vrati sa puta zbog sujevjerja." Riječi Uzvišenog: "To vam je porok", tj. bavljenje time je, bez ikakve sumnje, svjesni grijeh, zabluda, neznanje i idolatrija.... Uzvišeni Allah naređuje vjernicima kada se nađu u nedoumici o pitanju nekih svojih poslova da od Njega traže ono što im je bolje i to tako što će mu prvo obaviti jedan ibadet, a onda Ga pitati i tražiti od Njega izbor u poslu koji namjeravaju činiti, kako to prenose imam El-Buhari i autori Sunena od Džabira bin Abdullaha: /23/ Allahov Poslanik, s.a.v.s., podučavao bi nas "istihari"- traženju izbora od Uzvišenog Allaha, u poslovima, kao što nas je podučavao surama iz Kur′ana. Govorio je: "Kada neko od vas hoće uraditi neki posao, neka klanja dva rekata nafile, a zatim neka prouči sljedeću dovu: Allahu moj, tražim izbor od Tebe, preko Tvoga znanja i tražim dosudu od Tebe, preko Tvoje moći, tražim iz Tvoje beskrajne dobrote, jer Ti si močan, a ja sam nemočan, Ti znaš, a ja ne znam, jer Ti znaš tajne nevi|ene. Allahu moj, ako je ova stvar u Tvom znanju (pa je imenuje), dobro za mene u pogledu moje vjere, mog ovozemaljskog života, mog životnog izdržavanja i privređivanja, kao i konačnog kraja mog života - ili je rekao: sada, a i kasnije - Ti mi je dosudi, olakšaj mi njeno postizanje i daj mi bereket i blagoslov u njoj. Allahu moj, a ako je u Tvom znanju ova stvar zlo za mene u pogledu moje vjere, mog ovozemaljskog života, mog životnog izdržavanja i privređivanja, kao i konačnog kraja mog života - Ti je otkloni od mene, a mene odstrani od nje i dosudi mi dobro ma gdje ono bilo, a zatim me učini zadovoljnim njime." (Ahmedov tekst)

Riječi Uzvišenoga: "Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere", tj. izgubili su nadu da će oni biti slični muslimanima zato što se muslimani izdvajaju ovim svojstvima koja su oprečna idolopoklonstvu i njegovim pripadnicima. Zbog ovoga Uzvišeni Allah naređuje Svojim robovima, vjernicima, da budu strpljivi i postojani u suprotstavljanju nevjernicima i da se ne boje nikoga osim Allaha: "zato se ne bojte njih, već se bojte Mene", tj. ne bojte se njih u vašem protivljenju njima, već se Mene bojte, a Ja ću vas pomoći protiv njih, uništiti ih, dati vam da ih pobijedite, izliječiti vaša srca od njih i učiniti da vi budete iznad njih i u ovozemnom životu, a i u vječnom. Riječi Uzvišenog:

"Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera." Ovo je najveća blagodat Uzvišenog Allaha prema ovome ummetu, kada im je vjeru učinio savršenom i potpunom tako da nemaju potrebe za drugom vjerom, niti za nekim drugim vjerovjesnikom pored svoga, Allahov blagoslov i spas neka je na njega, jer ga je Uzvišeni Allah učinio pečatom vjerovjesnika i poslao ga svim ljudima i džinima, pa je dozvoljeno samo ono što je On dozvolio, a zabranjeno je ono što je On zabranio i nema nikakve vjerske stvari, a da je On nije uzakonio. Sve ono što je saoćio sušta je istina u kojoj nema nikakve laži niti nedosljednosti, kao što i kaže Uzvišeni: "Riječi tvoga Gospodara vrhunac su istine i pravde", tj. vrhunac istine u saopćavanju i vrhunac pravde u imperativima i zabranama. Pa kada im je usavršio vjeru, blagodat je bila potpuna. Poradi ovoga Uzvišeni kaže: "Danas sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera" tj. budite vi zadovoljni sa njime za sebe, jer je to vjera s kojom je zadovoljan Allah, s kojom je poslao Najboljeg od časnih poslanika, preko kojeg je poslao Najslavniju knjigu. Poslije ovoga ajeta vjernici muslimani neće imati nikada potrebu za nekakvim dodavanjem, jer je Uzvišeni Allah već učinio islam savršenom vjerom i neće ga nikada okrnjiti i zadovoljan je s njim, pa ga neće nikada odbaciti. Ovaj ajet je objavljen na Dan Arefata. Poslije njega nije objavljeno nešto što je dozvoljeno ili je zabranjeno, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslije Arefata preselio je na ahiret (nakon osamdeset i jednog dana.) Prenosi imam Ahmed od Tarika bin Đihaba /24/, da je neki jevrej došao do Omera bin El-Hattaba i rekao: "Zapovjedniče pravovjernih, vi, uistinu, imate jedan ajet u vašoj knjizi koji da je nama jevrejima objavljen - mi bismo uzeli dan njegove objave za praznik." On je upitao: "A koji ajet?" Odgovorio je: "Riječi Uzvišenoga: "Sad sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio." 

Tada Omer reče: "Tako mi Allaha, ja znam dan u kojemu je objavljen Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a i sahat u kojemu je objavljen Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Bilo je to u predvečerje na Arefatu i to u petak." Prenose ga El-Buhari, Muslim, Et-Tirmizi i En-Nesai. O ovome su preneseni mutevatir hadisi u čiju vjerodostojnost nema nikakve sumnje, a Allah najbolje zna. Riječi Uzvišenoga: "A onome ko bude primoran, kad hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i milostiv biti", tj. ko bude potreban da uzme nešto od ovoga zabranjenog što je spomenuo Uzvišeni Allah, a u nuždi koja ga je primorala na to, on ima pravo uzeti, a Allah će mu oprostiti i milostiv biti, jer On, neka je Uzvišen, zna potrebu Svoga primoranog roba za time, pa će mu prijeći preko toga i oprostiti mu. U Musnedu i u Sahihu Ibn-Hibbana prenosi se kao merfu` predanje od Ibn-Omera: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /25/ "Uistinu Allah voli da se iskoristi Njegova olakšica (ruhsa) kao što prezire da Mu se bude neposlušno." Tekst Ibn-Hibbanov, a u Ahmedovom tekstu stoji: /26/ "Ko ne primi i ne iskoristi Allahovu olakšicu, imat će grijeh veličine brda Arefata." 

Poradi ovoga islamski pravnici zaključuju: ponekad je uzimanje strvine dužnost (vadžib) i to u nekim okolnostima, kao kad se boji za život, a ne nalazi ništa drugo; ponekad je preporučljivo (mendub); ponekad je "mubah" - ni pohvaljeno ni pokuđeno, i to prema okolnostima. Međutim, podijelili su se da li će uzeti tek toliko da ostane u životu, ili će se zasititi, ili će se zasititi i uzeti za kasnije, na različita mišljenja, kako je to utvrđeno u djelima o šerijatskim normama. Nije uvjet da bi bilo dozvoljeno uzimanje strvine to da nekome prođu tri dana a da ne nađe nikakvu hranu, kako to ponekad pretpostavljaju mnogi, već kada bude primoran na to - tada mu je i dozvoljeno. Prenosi Ebu-Davud od En-Nedži', El-Amirija, kako je otišao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i upitao: /27/ "Koliko nam je dozvoljeno od strvine?" Odgovorio je: "Onoliko koliko vam je potrebno za jelo." Mi smo rekli: "Da doručkujemo i večeramo." Ebu-Nuajm kaže: "Ukbe mi je to protumačio kao porciju za doručak i porciju za večeru rekavši: ′Eto toliko!′ On je odbio gladovanje i dozvolio im strvinu u ovoj situaciji." EbuDavud sam prenosi ovaj hadis, a kao da su oni nešto doručkovali i večerali, ali im to nije bilo dovoljno, pa im je dozvolio strvinu, kako bi upotpunili to što im je potrebno. Ovo predanje uzimaju kao argument oni koji smatraju dozvoljenim jelo strvine do sitosti, a ne ograničavaju se samo na zaštitu golog života.

Riječi Uzvišenoga: “bez namjere da učini grijeh", tj. bez činjenja nepokornosti Uzvišenom Allahu, jer mu je to Allah dozvolio, a prečutio je drugo, kao što kaže u suri El-Bekare:

"A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. - Allah zaista prašta i milostiv je." (2:173)

Allah, dž.š., dozvoljava Svojim robovima, vjernicima ono što je zaklano u Njegovo ime; iz čega se razumije da im je zabranio sve što je zaklano a pritom se nije spomenulo Allahovo, dž.š., ime. Suprotno nevjernicima Kurejšija, koji su dozvoljavali meso krepanih životinja i meso onih životinja koje su zaklane u ime nekog drugog mimo Allaha.

Zatim, Allah, dž.š., podstiče na jedenje mesa koje je zaklano u Njegovo ime te kaže: "A zašto da ne jedete ono pri čijem je klanju spomenuto Allahovo ime, kad vam je On objasnio šta vam je zabranio", tj. On vam je detaljno objasnio što vam je zabranjeno i to pojasnio "...osim kad ste prisiljeni", izuzev ako se nađete u nuždi, onda vam se dozvoljava da se poslužite onim što nađete. Zatim Allah, dž.š., objašnjava neznanje mušrika i njihova neispravna mišljenja kojima dozvoljavaju meso krepanih životinja ili onih pri čijem je klanju spomenuto ime nekog drugog mimo Allaha, pa kaže: "...mnogi, prema prohtjevima svojim, nemajući za to nikakva dokaza, zavode druge u zabludu. A Gospodar tvoj dobro zna one koji u zlu prelaze svaku mjeru", tj. On najbolje zna njihovo prekoračivanje u zlu, laži i potvori.

Allah, dž.š., objašnjavajući da je On tvorac svega: usjeva, plodova i stoke sa čim po svom iskrivljenom mišljenju na takav način postupaju mušrici i dijele ih i parčaju, te jedne smatraju haramom a druge halalom - kaže: "On je Taj Koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte". Alija ibn Ebi- Talha prenosi da je Ibn-Abbas rekao: "Ma'rušat znači visoke." A Ata prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: "Ma'rušat znači poduprto grožđe, a 'gajru ma'rušat' ono koje nije poduprto." "...slične i različite", Ibn-Džurejdž veli: "Slične po izgledu a različite po ukusu." "...jedite plodove njihove kad plod dadnu." Ibn-Džerir kaže: "Neki kažu da se to odnosi na propisani zekat." A isto se prenosi i od Enesa ibn Malika, r.a., i Ibn-Abbasa, r.a. A imam Ahmed prenosi od Džabira ibn Abdullaha, r.a., da je rekao: (246) "Poslanik, s.a.v.s., naredio je da svako ko ubere hurme odvoji deset evsuka (određena mjera) hurmi i okači o stup u džamiji u korpi iz koje će uzimati siromasi." A ovaj sened je dobar i jak. A Hasan el-Basri kaže: "To je zekat na žitarice i plodove." A drugi kažu: "To je obaveza mimo zekata." A prenosi se da je Ibn-Umer tumačeći Allahove, dž.š., riječi: "I podajte na dan žetve i berbe ono na što drugi pravo imaju", rekao: "Oni su davali osim zekata." To prenosi Ibn-Merdevejh. Prenosi se od Abdullaha ibn Mubareka, a on od Abdul-Melika ibn Ebi-Selmana, on od Ata'a ibn Ebi-Rebaha o ovom ajetu, da je rekao: "Daje se onome ko bude prisutan tog dana ono što se može, mimo zekata." Isto ovo kažu grupa tabiina i drugi. A sljedeći kažu: "Ovo je bilo vadžib (obavezno), a zatim ga je Allah, dž.š., dokinuo desetinom ili polovinom desetine." To prenosi Ibn Džerir od Ibn-Abbasa, Muhammeda ibn Hanefije, Ibrahima en-Nehaija, El-Hasana i Es-Suddija. I ovo mišljenje Ibn-Džerir uzima za najispravnije. A ja smatram da je to diskutabilno nazvati derogacijom (neshom), jer je to bilo u osnovi vadžib, a zatim je pojašnjeno koliko se treba izdvojiti. Oni kažu da je to bilo osme godine po Hidžri. 26 A Allah, dž.š., ukorio je one koji ubiru a ne udjeljuju. Kao što to spominje u suri "Nun": "...kad su se zakleli da će je sigurno izjutra obrati a nisu rekli: "Ako Bog da!" do riječi Allaha, dž.š.: "Eto, takva je bila kazna, a na onom svijetu je, nek' znaju, kazna još veća!" (68:17-33) "I ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike." U tumačenju ovog ajeta iznesena su razna mišljenja, ali Ibn-Džerir odabire mišljenje Ataa u kome kaže da je rasipništvo zabranjeno u svakoj stvari i nema sumnje da je to tačno - ali ono što se iz prvotnog teksta odmah razumije, jer je rekao: "...jedite plodove njihove kad plod dadnu, i podajte na dan žetve i berbe ono na što drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike" - da se to odnosi na jelo. Tj. ne pretjerujte u jelu, jer je u tome šteta za razum i tijelo. Kao što Allah, dž.š., kaže: "I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju." (7:31) A El-Buhari u svom Sahihu prenosi muallek (bez seneda) predanje: (247) "Jedite, pijte i odijevajte se, ali bez pretjerivanja i kibura." Ovo se odnosi na isto, a Allah najbolje zna.

___

26
Najispravnije je mišljenje, a Allah najbolje zna, da je propis ovog ajeta bio važeći prije propisivanja zekata. A zatim, nakon što je zekat propisan, Poslanik, s.a.v.s., ograničio ga je na pšenicu, ječam, hurme i suho grožđe. A po drugom rivajetu i na kukuruz. A nije loše da se od svega što zemlja daje udijeli sadaka, makar u količini jednog pregršta.

"I stoku koja se tovari i kolje", tj. On vam je stvorio od stoke onu koja se tovari i onu koja se ne tovari. Abdurrahman ibn Zejd ibn Eslem kaže: "El-hamule ono što jašete, a el-ferš ono što jedete i muzete. Ovca ne nosi, ali jedete njeno meso i od njene vune pravite jorgane i prekrivače." Ovo mišljenje Abdurrahmana o značenju ovog ajeta dobro je i njega potvrđuju Allahove, dž.š., riječi: "Kako oni ne vide da Mi sami, od onoga što su Naše ruke učinile, zbog njih stoku stvaramo i da oni njome raspolažu kao vlasnici, i da smo im dali da se njome služe - na nekim jašu, a nekima se hrane" (36:71-72), "...a od vune njihove i dlake njihove i kostrijeti njihove prostirku i korisne stvari, sve dok se ne istroše". (16:80) "...jedite dio onoga čime vas Allah opskrbljuje", tj. od voća, povrća i stoke, jer je sve to Alah, dž.š., stvorio i vama opskrbom učinio. "...a ne slijedite šejtanove korake", tj. njegov put i njegova naređenja, kao što su to učinili mušrici koji su zabranili ono čime ih je Allah opskrbio od voća i žitarica, izmišljajući na Allaha. "...jer vam je on pravi neprijatelj", kao što Allah, dž.š., kaže: "Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte! On poziva pristaše svoje da budu stanovnici u Vatri." (35:6) "...pravi", tj. otvorenog neprijateljstva. Kao što Allah, dž.š., kaže: "Pa zar ćete njega i porod njegov, pored Mene, kao prijatelje prihvatiti, kad su vam oni neprijatelji? Kako je šejtan loša zamjena nevjernicima!" (18:50)

Ovo je objašnjenje neznanja Arapa prije islama, u onome što su zabranili od stoke i učinili je dijelovima i vrstama: behire, saibe, vesile, ham i ostale vrste koje su oni izmislili u stoci, žitu i plodovima. Allah, dž.š., objašnjava da je On stvorio voćnjake poduprte i nepoduprte, i da je On stvorio od stoke onu koju jašu i onu koju jedu, i pojasnio vrste stoke: ovce i koze, muške i ženske, deve, muške i ženske i krave isto tako. i da On nije ništa od toga zabranio, niti od njihove mladunčadi, nego je sve to stvoreno radi ljudi, da ih jedu, jašu, nose teret, da ih muzu i da ih koriste na razne druge načine.

"Da li je On zabranio mužjake ili ženke", tj. nisam zabranio ništa od toga, "...ili ono što se nalazi u utrobama ženki?", tj. da li se nalazi u utrobama izuzev muško ili žensko, pa zašto zabranjujete jedno a dozvoljavate drugo? 27 "Kažite mi, i dokažite, ako je istina to što govorite", 28 tj. sve je to halal. ”Da li ste vi bili prisutni kad vam je Allah to propisao?" Ovo je ismijavanje s njima za ono što su izmislili i na Allaha potvorili da je On zabranio, a nije. "Ima li onda nepravednijeg od onoga koji, ne znajući istinu, izmišlja laži o Allahu da bi ljude u zabludu doveo." Tj. nema niko nepravedniji od njega. "Allah sigurno neće ukazati na pravi put ljudima koji su nepravedni." Prvi koji je otišao u zabludu povodom ovog ajeta jeste Amr ibn Luhaj ibn Kame'a, jer je on prvi koji je izmijenio vjeru poslanika i prvi koji je proglasio neku stoku "puštenom" (saibe), i odredio vasile i hãm, kao što se to navodi u sahih hadisu.

___

27
Tj. da li je On zabranio ono što se nalazi u utrobama ženki, njihovu mladunčad? Ovim se hoće reći da Allah nije zabranio ništa.
28
Tj. obavijestite me sa sigurnošću kako vam je Allah zabranio ono što vi tvrdite da je zabranjeno? I ovim se hoće reći da Allah nije zabranio ništa, i sva pitanja koja im se ovdje postavljaju u znaku su nijekanja i odvraćanja na njihove tvrdnje i ukora  zbog onoga što su govorili i veličine potvora koje su na Allaha iznijeli. O, kako oni sami prema sebi nasilje čine i kako su daleko od upute!

Allah, dž.š., naređuje Svom robu i poslniku Muhammedu, s.a.v.s.: “Reci”: O Muhammede, njima koji su zabranili ono čime ih je Allah opskrbio izmišljajući na Allaha: “Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti,” tj. ja ne vidim da je bilo šta od životinja haram osim ovih. Na osnovu ovoga vidi se da zabrane koje su izrečene nakon ovoga u suri El-Maide i u hadisima koji govore o tome uklanjaju značenje ovog ajeta. 29 Neko ovo naziva derogacijom, ali većina od kasnijih alima to ne nazivaju derogacijom jer se ovdje radi o dokidanju nečeg što je u osnovi bilo dozvoljeno, a Allah najbolje zna. "...ili krvi koja istječe." Katade veli: "Od krvi je zabranjena ona koja je istekla, a ako se u mesu nađe krvi - to ne smeta." Ibn-Merdevejh prenosi da je Ibn-Abbas rekao: "Ljudi su u džahilijetu jeli određene stvari, a neke nisu, zbog toga što su im se gadile, pa je Allah poslao Svoga Poslanika i objavio Svoju Knjigu, propisao Svoj halal i haram. Pa je ono što je On dozvolio halal, a haram ono što je On zabranio, a ono što je prešutio - to će biti oprošteno." A imam Ahmed prenosi da je Ibn-Abbas rekao: (248) "Krepala je ovca Sevdi bint Zem'a, pa je Sevdi rekla: 'O Allahov Poslaniče, krepala je ta i ta (ovca).' Poslanik, s.a.v.s., reče: 'Zašto niste uzeli njenu kožu?' Ona odgovori: 'Zar da uzmemo kožu ovce koja je krepala?!' Poslnik, s.a.v.s., tada joj odgovori: 'Allah, dž.š., je rekao: Reci: Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa - a vi to nećete jesti nego uštaviti i koristiti.'" Ona je tada poslala po tu ovcu te su joj ogulili kožu, uštavila je i od nje napravila mješinu za vodu i koristila je sve dok se nije poderala. Ovaj hadis prenose El-Buhari i En-Nesai. Seid ibn Mensur prenosi da je Numejle el-Fezari rekao: (249) "Bio sam kod Ibn-Umera kada ga je neki čovjek upitao da li je dozvoljeno jesti ježa, pa je on proučio ajet: Reci: 'Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti...' - cijeli ajet. Jedan od prisutnih tada reče: Ja sam čuo Ebu-Hurejrea kada kaže da je jež spomenut kod Poslanika, s.a.v.s., pa je on rekao: 'Odvratan, jedan od odvratnih!' Ibn-Umer tada reče: 'Ako je to rekao Poslanik, s.a.v.s., onda je tako kako je on rekao.'" Prenosi ga Ebu-Davud. "...zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime", tj. ono što se zakolje u nečije drugo ime mimo Allaha, kao što su kipovi, kumiri, idoli i slično, čemu su ljudi u džahilijjetu prinosili žrtve. El-Kurtubi prenosi od Ibn-Atijjeta da je Hasan el-Basri upitan o ženi koja je napravila svadbu svojim igračkama i tom prigodom zaklala devu, odgovorio da se njeno meso ne smije jesti jer je zaklana kipovima. Prenosi od Aiše, r.a., da je rekla: "Ne jedite ono što nemuslimani kolju za svoje praznike." "A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da glad utoli", tj. a onaj ko bude primoran jesti nešto od onoga što je Allah zabranio ovim ajetom, ne iz želje i ne pretjerujući, "Gospodar tvoj će doista oprostiti i milostiv biti." Tefsir ovog ajeta dovoljno smo pojasnili u suri El-Bekare. 30 Ovaj časni ajet odgovara mušricima koji su sami sebi zabranili neke stvari - a otkud njima pravo za to, kad ga Allah, dž.š., nije zabranio. Zabranjeno je ono što je Allah, dž.š., naredio Poslaniku, s.a.v.s., da dostavi ljudima od zabrana spomenutih u ovom ajetu - a sve što je mimo toga, prešućeno je i neće se za njega odgovarati. U sunnetu se navodi još i zabrana mesa domaćih magaraca, zvijeri i grabljivica, po poznatom mišljenju uleme.

___

29
Autor ovdje kaže: "derogiraju značenje ovog ajeta", tj. iz ovog se ajeta razumije da ništa više nije zabranjeno jesti izuzev ono što se spominje u ovom ajetu. Međutim, sura El-Maide objavljena je nakon sure El-En'am, a u njoj je ajet: "Zabranjuje vam se strv..." (5:3), u kome ima dodatih stvari koje su zabranjene u odnosu na ajet El-En'ama. Ti dodaci i ono što se prenosi u hadisima vezano za tu temu dokidaju značenje ovog ajeta i ne ostaje zabranjeno samo ono što se u njemu spominje, nego postoje još druge stvari koje su zabranjene. Pogledaj tefsir trećeg ajeta sure El-Maide u ovom tefsiru pa ćeš naći dodatke o zabrani.

30
Pogledaj 173. ajet sure El-Bekare.

Ibn-Džerir kaže: "Allah, dž.š., kaže: 'Mi smo jevrejima zabranili sve životinje koje imaju kopitu.' A u njih spadaju sve životinje i ptice koje nemaju rastavljene nožne prste, kao deva, noj, guska i patka." Ibn-Džurejdž prenosi od Mudžahida da je rekao: Sve što kopitu ima, i noj i deva ako im papci nisu rastavljeni. Pitao sam El-Kasima ibn Ebi-Bezzeta o tome, pa mi je rekao: "Sve od životinja čiji papci nisu rastavljeni, a sve čiji su rastavljeni ja jedem." Rastavljeni su nožni prsti u stoke i vrabaca, pa ih jevreji jedu. A ako papak deve, noja ili guske nije rastavljen, jevreji ih ne jedu, niti bilo šta čiji papci nisu rastavljeni, kao što ne jedu meso divljeg magarca. "...a od goveda i brava njihov loj"; Es-Suddi kaže: "Misli se na onaj na drobu, crijevima i bubrezima." "...osim onog s leđa", tj. loja koji se zakači za leđa i butine. To kažu Es-Suddi i Eb- Salih. "...ili s crijeva", tj. svega što se nalazi u trbušnoj šupljini. Značenje bi ajeta, dakle, bilo: i zabranili smo im od goveda i brava njihov loj izuzev onog koji je vezan za leđa i unutricu, "...ili onog pomiješana s kostima", tj. izuzev one masnoće koja je pomiješana sa kostima, kao što je srčika i sve što se nalazi u nogama, rebrima, glavi i oku, sve je to halal. "Time smo ih zbog zuluma njihova kaznili"; tj. ove smo oštre mjere preduzeli zbog njihovog zuluma i nepoštovanja Naših naređenja. Kao što Allah, dž.š., kaže: "I zbog teškog nasilja jevreja Mi smo im zabranili neka lijepa jela koja su im bila dozvoljena, i zbog toga što su mnoge od Allahova puta odvraćali." (4:160) "I Mi, zaista, govorimo istinu", tj. Mi smo pravedni u onome čime smo ih kaznili. Imam Ahmed prenosi da je Ibn-Abbas rekao: (250) "Jednom prilikom Poslanik, s.a.v.s., sjedio u Haremu okrenut prema Crnom kamenu, pa je pogledao u nebo te se nasmijao i rekao: "Prokleo Allah jevreje, njima je bio zabranjen loj, pa su ga oni prodavali i jeli njihovu vrijednost. A kada Allah zabrani jednom narodu nešto, onda mu je haram i njegova protuvrijednost."

Uzvišeni Allah, dž.š., naređuje Svojim robovima da jedu Njegovu lijepu halal - dozvoljenu opskrbu, nafaku, i da Mu budu zahvalni na tome. S obzirom da je jedini On dao blagodati, jedino On i treba biti obožavan.

Nakon što je Uzvišeni spomenuo zabranu strvine, krvi i svinjskog mesa, i ostalog što nije zaklano u Njegovo ime - a što je dozvolio u krajnjoj nuždi - Uzvišeni, slava Njemu, spomenuo je i ono što je bilo zabranjeno jevrejima u njihovom šerijatu prije nego što ga je On dokinuo, a zbog čega su osjećali nelagodnost i tjeskobu, pa Uzvišeni veli:

"Jevrejima smo zabranili ono o čemu smo ti prije kazivali."

Zbog toga ovdje kaže: "Mi njima nismo nepravedni bili", tj. u tome u čemu smo ih ograničavali: "...oni su sami sebi nepravdu nanijeli", tj. zaslužili su da ih to tako stigne.

Uzvišeni veli: "Ovo je to što smo naredili od pokornosti u izvršavanju propisa i obilna nagrada koja će za to uslijediti."

"A ko poštuje Allahove svetinje", tj. ko se kloni griješenja i onoga što je On zabranio i  ko smatra činjenje grijeha velikim činom

"…to mu je dobro kod Gospodara njegova", tj. za to će imati veliku nagradu i ogroman sevap. Kao što za čin pokornosti slijedi veliki sevap (nagrada), također za napuštanje onoga što je zabranjeno i slijedi velika nagrada. Govor Uzvišenog:

"...a dozvoljena vam je stoka, osim one o kojoj vam je rečeno", tj. učinili smo vam dozvoljenim sve vrste životinja, a Allah nije propisao ni "behiru", ni "saibu", ni "vasilu", a ni "hama."460

Govor Uzvišenog: "osim one o kojoj vam je rečeno", tj. strvine, krvi, svinjskog mesa i onoga što je zaklano u nečije drugo ime mimo Allaha.

"...klonite se prljavštine kumira i klonite se lažna govora!" Prijedlog "min" što znači "od" ovdje je upotrijebljen da označi vrstu, tj. klonite se prljavštine koja se kumirima zove. Pripisivanje Allahu druga uspoređeno je sa lažnim govorom, shodno riječima Uzvišenog.

"Reci: 'Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate'" (7:33), u što svakako spada i lažno svjedočenje. U "Sahihima" Buharije i Muslima od Ebu-Bekreta prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao /218/ "Hoćete li da vas obavijestim koji je najveći grijeh?" Rekli smo: "Da, Božiji Poslaniče." "Pripisivanje Bogu sudruga i neposlušnost roditeljima." Božiji Poslanik, s.a.v.s., je bio naslonjen, pa je sjeo izgovarajući: "Lažan govor i lažno svjedočenje." To je neprestano ponavljao dok nismo kazali: "Kamo sreće da ušuti." Imam Ahmed prenosi od Hurejma bin Fatika el-Esedija, koji je rekao. "Božiji Poslanik, s.a.v.s., klanjao je sabah namaz. Pošto je završio s namazom ustao je i rekao: 'Lažno svjedočenje izjednačeno je sa pripisivanjem Uzvišenom Allahu sudruga', nakon čega je proučio ovaj ajet:

'Pa klonite se prljavštine kumira i klonite se lažnog govora', iskazujući Allahu čistu predanost, a ne smatrajući nikoga Njemu ravnim."

---

460 O ovome pogledati komentar 103. ajeta sure "El-Maida".

Uzvišeni naređuje Svojim robovima, poslanicima, neka je na sve njih blagoslov (salavat) i selam, da jedu ono što je dozvoljeno i da čine dobra djela, ukazujući na to da je dozvoljeno (halal) potpora dobrom djelu, pa su to poslanici, a.s., na najpotpuniji način ispunili. Neka ih Allah u ime Njegovih robova nagradi najboljom nagradom. Hasan el-Basri o riječima Uzvišenog:

"O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite" kaže:  "Uistinu, Allah vam nije naredio da jedete vaša žuta, crvena, slatka ili kisela, već rekao je: 'Uzmite ono što je dozvoljeno (halal) od toga.'" U vjerodostojnom hadisu kaže se /266/:  "Davud je jeo ono što je rukom svojom stekao." U vjerodostojnom hadisu također se kaže /267/: "Nije bio ni jedan vjerovjesnik a da nije čuvao ovce." Upitali su: "I ti, Allahov Poslaniče?" Odgovorio je: "Da, ja sam ih čuvao za nekoliko dijelova dirhema stanovnicima Meke."

Potvrđeno je u Muslimovom "Sahihu" od Ebu-Hurejrea, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:  "O ljudi, Allah je lijep i voli ljepotu. Naredio je vjernicima ono što je naredio poslanicima rekavši:

'O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite.'  (2:172)

'O vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam podarili.' Zatim je spomenuo čovjeka 'koji dugo putuje, pa mu se kosa raščupa i on se upraši, a hrana, piće i odjeća mu je haram i hrani se haramom. Pruža svoje ruke nebu: 'Gospodaru, Gospodaru!', pa kako da mu se odazove!?" Prenosi ga imam Ahmed i ovo je njegov tekst.

Nakon što je Allah Uzvišeni istaknuo da nema drugog boga osim Njega i naveo da je On Skrbnik svih stvorenja, ukazuje im na Svoju milost prema njima dozvoljavajući im da jedu sve dopušteno i pri­jatno, a zabranjujući sve vjerom nedopušteno. U Sa­hihu Muslimovom navodi se od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: Allah Uzvišeni kaže: "Svaki imetak koji sam podario Svojim robovima, njima je dopušten." A zatim: "Svoje robo­ve sam stvorio čednim, pa su im poslije toga došli šejtani zavodeći ih i udaljujući ih od njihove vjere, da im je sada zabranjeno ono što sam im bio dozvolio."

Hafiz Ebu-Bekr ibn Mirdevejh prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: Pred Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, proučio sam ovaj ajet: "O ljudi, jedite od onoga što ima na Zemlji, što je doz­voljeno i lijepo." Tada je ustao Sa'd ibn ebi-Vekkas i rekao Allahovom Poslaniku: "Allahov Poslaniče, zamoli Allaha da udovolji mojoj molbi." On mu je odgovorio: "Sa'de, učini da tvoja hrana bude poštena, bit će udovoljeno tvojoj molbi Tako mi Onoga u čijoj je ruci život Muhammedov, četrdeset dana neće biti primljena dova čovjeku koji u svoju utrobu unese haram zalogaj Onaj rob koji bude hranio svoje tijelo nedozvoljenom hranom i kama­tom, od onih je koji su najbliži Vatri."

Riječi Allaha Uzvišenog: "jer vam je on neprijatelj jasni" predstavljaju vid izazivanja nezadovoljstva i odvraćanja od šejtana, kao što Allah, dž.š., kaže: .. "šejtan je doista vama neprijatelj, pa ga i smatrajte neprijateljem..(34:6) Riječi Uzvišenog:

.."i ne slijedite šejtanove stope" znače da je svaki grijeh prema Allahu, i svaka svojevoljna težnja i svaka greška korak šejtanovIsto je i sa zavjetom na grijeh Eš-ša'bi kaže: Neki čovjek se bio zavjetovao da zakolje svoga sina, pa mu je Mesruk dao šerijatsko mišljenje da zakolje ovna i rekao: "To spada u šejtanske korake." Abd ibn Hu­mejd, s lancem od Ibn-Abbasa kaže: "Zakletva ili zavjet u srdžbi šejtanski su korak i za to je potreban keffaret (otkup).

Allah Uzvišeni naređuje Svojim robovima, vjerni­cima, da jedu od dobara kojima ih je opskrbio i da mu na tome budu zahvalni ako su oni Njegovi robo­vi. Dozvoljena, halal hrana je pretpostavka za prih­vaćanje dove i ibadeta, kao što je nedozvoljena (haram hrana) brana za prihvaćanje dove i ibadeta. U hadisu koji prenosi Ahmed ibn Hanbel od Ebu-Hurejrea stoji: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /172/ "O ljudi, Allah je dobar i On ne prihvaća ništa drugo osim dobro. Allah je naredio vjernicima isto što je naredio i poslanicima, pa kaže:

'O poslanici, hranite se lijepim jelima (dozvo­ljenim i dobrim jelima) i dobra djela činite, jer Ja dobro znam šta vi radite' (23:51) 'O vjernici, jedite dobra jela, kojima smo vas opskrbili!'" Nakon toga spomenuo je čovjeka koji je uslijed dugog putovanja bio čupave kose i prašnjav Podigao je ruke prema nebu govoreći: 'Moj Gospodaru, moj Gospodaru!' Pošto mu je hrana bila haram, piće haram, odjeća haram, otkuda da se udovolji toj dovi!?" /Prenosi Muslim u svom Sahihu, kao i Tirmizi na osnovi predanja Fudajla ibn-Merzu­ka./

Allah Veliki navodi da On njima nije zabranio ništa drugo osim strvine koja je uginula, a nije zakla­na, bez obzira da li je udavljena, premlaćena, ubo­dena ili je rastrgana od divlje zvijeri. Od toga su izu­zete uginule morske životinje na osnovi riječi Allaha Uzvišenog:

"Dozvoljen vam je ulov iz mora i hrana od toga" (5:96), kao što će, ako Bog da, doći kasnije. U hadisu Anbera u Sa­hihu, zatim u El-Musnedu, El-Muvetta'u i Sunenima, u vezi sa riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, "O moru" stoji: /173/ "Voda mu je čista, a uginula životinja iz njega je halal." Od Ibn-Omera navodi se merfu' (predanje) direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /174/ "Dozvoljene su nam dvije vrste uginulih životinja i dvije vrste krvi: riba, skakavac, jetra i slezena." To će se šire obrazložiti, ako Bog da, u suri "El-Maide" ("Trpeza").

šerijatsko pitanje: šafija i neki drugi pravnici na­vode da su od uginule životinje jaja i mlijeko nečisti, dok se prema predanju Malika navodi da su čista, ali se onečišćuju dodirom s njom Isto tako, postoje ra­zilaženja i u pogledu sirišta uginule životinje iako je poznato da je nečisto. Međutim, kao protuargument navodi se da su ashabi jeli sir vatropoklonika.1

1 Sir vatropoklonika pravljen je iz sirišta dobivenih iz utrobe janjadi koju su oni klali. To su ashabi jeli, iako su znali da se životinja koju zakolju vatropoklonici ne može jesti i da se tretira kao strvina. Pa i pored toga oni su jeli njihov sir. Na osnovi toga izvodi se zaključak da je sirište izuzeto i oprošteno, što pokazuje i gore spomenuti hadis prema predanju Ibn-Madže. Isti je slučaj i s jajima, mlijekom, sirom i krznom (kožom), o čemu se ne govori, a što je dopušteno. Allah to najbolje zna!

Ibn-Madže navodi predanje sa lancem prenosila­ca od Selmana, r.a.: /175/ Allahovom Poslaniku je postavljeno pitanje u vezi sa masnoćom, sirom i krznom / kožom, pa je rekao: "Dozvoljeno halal je ono što je Allah dozvolio u Svojoj Knjizi, a zabranjeno haram je ono što je Allah zabranio u Svojoj Knjizi; a ono o čemu nije govorio, to oprašta." Pored toga, zabranio im je svinjsko meso, bez obzira da li je od zaklane ili od uginule životinje. Prevladava mišljenje da u to spada i svinjska mast. Usto, zabranio je i ono što je prineseno kao žrtva u ime nekoga drugog, a ne Allaha Uzvišenog, a to je ono što je zaklano za ne­kog idola, ili nešto drugo što predstavlja čin pagans­tva, a ne za Allaha, odnosno u Njegovo ime: /176/ El-Kurtubi navodi od Aiše, r.a., da je njoj postavljeno pitanje u vezi sa klanjem koje obavljaju stranci (ne­muslimani) povodom svojih praznika i to poklanjaju muslimanima, pa je odgovorila: "Ono što je zaklano povodom toga dana nemojte jesti, ali jedite plodove sa njihovih voćki." Allah, dž.š., dozvolio je da se to jede u nuždi, pa kaže: 'A ko bude primoran, bez svoje želje i pohlepe', tj. bez želje ili pohlepe, 'njemu nije grijeh' u tome

"Allah doista prašta i milostiv je." A riječi Uzvišenog ( ) "bez želje" znače da ga ne smatra halalom i da može pojesti samo koliko mu je nužno da bi došao do ha­lal-hrane. Dozvoljeno mu je da ponese od toga ono­liko koliko mu je potrebno da stigne do halal-hrane, koju će baciti kada do nje dođe, na što ukazuju riječi "i bez pohlepe".

šerijatsko pitanje (mes'ela): Ulema je saglasna u tome da je dozvoljeno u nuždi jesti tuđu hranu na koju se naiđe, ali bez prisile i nanošenja štete. U tom slučaju nije mu dozvoljeno jesti uginulo i slično. Međutim, razilaženja postoje u pogledu pitanja da li je dužan nadoknaditi to ili neispravno je da nije dužan to nadoknađivati, što potvrđuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku koji je zabranio gladnome da ponese u svojoj odjeći žito koje je izvadio iz klasja, pa ga je udario i uzeo nje­govu odjeću: /177/ "Niti si ga nahranio dok je gladan bio i hranu tražio, a niti si ga poučio dok je neznalica bio." Zatim mu je naredio da mu vrati odjeću, te da mu se da izvjesna količina hrane. Pre­nosi ga Ibn-Madže, a njegov je sened vjerodostojan, jak i dobar. A riječi Uzvišenog:

"nije mu grijeh, Allah doista prašta i milostiv je", odnose se na onoga koji pojede nešto zabranjeno u nuždi. Ono što upućuje da je jedenje zabranjenih jela u nuždi Alla­hova odredba, a ne olakšica, jeste predanje Veki'a s lancem prenosilaca od Mesruka, koji je rekao: "Ko bude u nuždi, ali ipak ne bude jeo niti pio, pa nakon toga umre, ući će u Vatru." Ebu-Hasan et-Taberi kaže: "To je ispravno, po našem mišljenju, poput prekidanja posta bolesnika i slično. Allah to najbolje zna!

"…i dajemo vam iz nje hranu". Uzvišeni spominje da im je On stavio Zemlju na raspolaganje sa neophodnim sortama i hranom, a riječ el-meajiš - hrana, množina je od riječi meišetun. Govor Uzvišenog: "A i onima koje vi ne hranite", tj. time što im je olakšao sredstva i načine stjecanja te vrste hrane, Uzvišeni je prema njima Milostiv, te time što im je životinje koje jašu potčinio,
životinje kojima se hrane, te sluge i sluškinje koje ih opslužuju. Sve opskrbiti, obaveza je njihovog Stvoritelja, a ne, nikako, njihova. Na Allahu je opskrba, a oni su ti koji samo od toga imaju koristi.

da ga niko neće pitati za njegov imetak kako ga je zaradio i gdje ga je utrošio.