U gornjim ajetima Allah Uzvišeni ukazuje na šehide koji poginu na ovome svijetu, ali čije su duše žive i osigurane na onome svijetu.

Muhammed ibn Džerir navodi predanje od Ishaka ibn Ebi-Talhe, koji kaže: /599/ Enes ibn Malik govorio mi je o ashabima Allahovog Poslanika, salla­llahu alejhi ve sellem, koje je Vjerovjesnik poslao sta­novnicima bunara Meune. On kaže: Ne znam da li ih je bilo četrdeset ili sedamdeset, a na toj vodi je bio Amir ibn Tufejl el-Džaferi. Ta grupa ashaba Allaho­vog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, krenula je i stigli su do jedne pećine koja stoji iznad vode, gdje su odsjeli. Potom su jedni druge pitali: "Ko će predati poruku Allahovog Poslanika stanovnicima ovoga vrela?" Zatim je rekao, mislim da je to bio Ebu-Mil­han el-Ensari: "Ja ću prenijeti poruku Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!" Krenuo je i došao do dvorišta njihovih domova, zastao pred njima, a zatim rekao: "Stanovnici bunara Meune! Poslan sam vam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov rob i Poslanik, pa vjerujte u Allaha i Njegovoga Poslanika!" Pred njega je izišao jedan čovjek iza ugla kuće s kopljem, i tako ga jako udario da mu je ono izišlo na drugu stranu. On je rekao: "Allah je najveći! Pobije­dio sam, tako mi Gospodara Kabe!" Zatim su njego­vim tragovima došli do pećine u kojoj su bili njegovi drugovi. Pa ih je Amir ibn Tufejl sve pobio. Ibn-Ishak kaže da mu je Enes ibn Malik pričao: /600/ Allah je o njima objavio ajet Kur'ana: "Obavijestite naš narod da smo se sreli sa svojim Gospodarom, Koji je zado­voljan s nama, i s Kojim smo mi zadovoljni." To smo učili jedno vrijeme, a potom je derogirano i dokinu­to, da bi Allah potom objavio: "Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu poginuli! Ne, oni su živi i osigurani su kod Gospodara svoga!"

Muslim u svom Sahihu navodi predanje od Mes­ruka, koji kaže: /601/ Pitali smo Abdullaha u vezi s ajetom:

"Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu poginuli! Ne, oni su živi i opskrbljeni su kod Gospodara svoga!", pa je rekao: "Mi smo to pitali Allahovog Poslanika, sallalla­hu alejhi ve sellem, pa je rekao: Njihove duše bit će u utrobama zelenih ptica koje imaju kandilje obješene na Aršu. One lete Džennetom gdje hoće, a zatim se vraćaju prema tim kandiljima. To će vidjeti Gospodar njihov, pa će reći: 'Da li želite nešto?' One će odgo­voriti: 'Šta da poželimo kada letimo po Džennetu kud god hoćemo?!' To će ih upitati tri puta, a kada one vide da pitanje neće prestati, odgovorit će: 'Go­spodaru naš, želimo da nam duše naše vratiš u tijela naša kako bismo na Tvome putu ponovo poginule!' Kada vidi da nemaju nikakve potrebe, On će ih osta­viti!"

Imam Ahmed navodi predanje od Enesa, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /602/ "Nema duše koja umre, a ima kod Alla­ha dobro, da želi vratiti se na ovaj svijet, osim duše šehida! Ona se raduje povratku na ovaj svijet, pa da ponovo pogine zbog vrijednosti šehadeta koji vidi!"

U dva Sahiha, kao i u drugim zbirkama, stoji: /603/ "da je Ebu-Džabir, tj. Abdullah ibn Amr ibn Haram el-Ensari, r.a., ubijen na Uhudu kao šehid!"

Imam Ahmed navodi predanje od Džabira, koji kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mi je: /604/ "Znaš li da je Allah oživio tvoga oca i rekao mu: 'Poželi nešto!', a on je odgovorio: 'Da se vratim na dunjaluk i Tebe radi ponovo poginem!' Zatim je rekao: 'Odredio sam da se oni otamo neće vraćati!'"

El-Buhari navodi predanje od Ibn-Munkedira, koji kaže: /605/ Čuo sam Džabira kako kaže: "Kada mi je poginuo otac, plakao sam i otkrio mu lice. Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to su mi sprečavali, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije, nego je rekao: 'Ne oplakuj ga, odnosno ne plači, jer meleci su ga natkrivali svojim krilima sve dok nije podignut!'" Navode ga Muslim i Nesa'i u različitim predanjima...

Imam Ahmed navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /606/ "Kada je vašu braću zadesila nevolja u Bitki na Uhudu, Allah je dao da njihove duše budu u utrobama zelenih ptica, koje se napa­jaju iz rijeka dženetskih, hrane plodovima njegovim i vraćaju zlatnim kandiljima u sjenci Arša. Kada one osjete ljepotu toga jela i pića, te ljepotu govora, go­vorit će: 'Kamo sreće da naša braća znaju šta nam je Allah učinio, pa da se ne štede u džihadu i ne izbje­gavaju ratovanje.' Allah Uzvišeni tada je rekao: 'Ja ću im to kazati', a zatim je objavio ovaj ajet:

“'Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu poginuli! Ne, oni su živi i opskrbljeni su kod Gospodara svoga!' te ajete nakon toga."

Imam Ahmed navodi predanje od Muhammeda ibn Idrisa eš-Šafija, koji to navodi od Malika ibn Enesa al-Asbehija, a on od Zuhrija Abdurrahmana ibn Kaba ibn Malika, koji to navodi od svoga oca, r.a., a on kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /607/ "Duša vjernika je ptica (obješena) na drvetu dženetskom sve dok je Allah ne vrati u tijelo na Dan oživljenja!"

Ovaj hadis sadrži radosnu vijest za svakog vjernika: da će njegova duša biti u Džennetu, gdje će lebdjeti i hraniti se plodovima dženetskim, odnosno biti radosna i vesela, jer će vidjeti kakvu čast joj je Al­lah pripremio. To je značajan hadis, oko kojeg se slažu sva četverica imama, prvaka četiri prihvaćene pravne škole.

Međutim, duše šehida su, u odnosu na duše dru­gih vjernika, kao zvijezde, pa molimo Allaha Uzvišenog da nas usmrti u imanu.

"Onima koji su se Allahu i Poslaniku odazvali i nakon što ih je zadesila nevolja." To je bio dan Hamraul-Esed, kada su se idolopoklonici, nakon što ih je zadesilo to što ih je zadesilo od muslimana, vratili u svoj grad. Idući putem oni su se kajali što nisu okončali sa stanovnicima Medine i učinili to pri­jelomnicom. Kada je za to saznao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je jednu grupu iza njih, da ih prestraše i pokažu im da imaju snage i hrabrosti. Nije dozvolio nikome osim onima koji su učestvovali u Bitki na Uhudu, te Džabiru ibn Abdullahu, r.a., koji je istupio u ime svojih sedam sestara, među kojima nije bilo nijednog muškarca. Muslimani su se i pored rana i prevelikog umora odazvali tom pozivu, pokoravajući se Allahu i Njegovom Poslaniku, sallal­lahu alejhi ve sellem.

Ibn Ebi-Hatim navodi od Ikrime da je rekao: Kada su se idolopoklonici vratili s Uhuda, kazali su: "Niti ste Muhammeda ubili, niti zarobljenice doveli! To ste loše uradili, pa vratite se ponovo!" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo je to i poslao jednu grupu koja je otišla prema njima stigavši do Hamraul-Eseda. Nakon toga, Allah Uzvišeni je obja­vio ajet:

"Onima koji su se Allahu i Poslaniku odazvali i nakon što ih je zadesila nevolja, te onima između njih koji su dobro činili i čuvali se pripada nagrada velika!"

Kada je Ebu-Sufjan saznao da ga Vjerovjesnik traži, Allah mu je ulio strah u kosti pa je, susrevši jedan trgovački karavan, rekao: "Vratite Muhammeda, a vama ću od karavana dati toliko i toliko!... Obavijes­tite ih da sam sakupio veliku vojsku i da ću se pono­vo tamo vratiti!" Trgovci su došli i obavijestili Alla­hovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je rekao: "Dovoljan nam je Allah i On je najdivniji Zaštitnik!"

Ibn-Hišam navodi predanje od Ebu-Ubejde, koji kaže: Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznao za njihov povratak, rekao je: /608/ "Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život, za njih je pripremljeno kamenje! Ako osvanu s tim, otići će kao i jučer!"

Onima kojima su ljudi rekli: "Neprijatelji se okupljaju zbog vas, pa pazite ih se!" vjerova­nje se povećalo. Znači, oni kojima su ljudi prijetili da će se sakupiti i plašili ih brojnošću neprijatelja, nisu se zbog toga prepali, nego su se u Allaha uzdali i od Njega pomoć tražili,

"pa su kazali: "Nama je samo Allah dovoljan, a divan je On Zaštitnik!" Prenosi El-Buhari od Ebu-Abbasa da je to rekao Ibra­him, a.s., kada je bačen u vatru, a rekao je i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kada su mu kazali: "Ljudi su se sakupili, pa pazite se!" To je njima povećalo vjeru, pa su kazali: "Nama je Allah dovo­ljan, a On je divan Zaštitnik!" U tom smislu, Allah Uzvišeni kaže:

"I oni su se vratili zahvaljujući Allahovim blagodatima i dobroti, pa ih nikakvo zlo nije zadesilo", tj. nakon što su se u Allaha pouzdali, bilo im je dovoljno to što On brine o njima, pa su se vratili u svoj grad; "zahvaljujući Allahovim blagodatima i dobroti, te ih nikak­vo zlo nije zadesilo", što im je potajno pripemao neprijatelj.

"Slijedili su zadovoljstvo Allahovo, jer Allah je neizmjerno dobar!"

U vezi s riječima Allaha Uzvišenog:

"Onima kojima je, kada su im ljudi rekli: "Ne­prijatelji se okupljaju zbog vas, pa pazite ih se!" Mudžahid kaže: "To se odnosi na Ebu-Sufjana, koji je rekao Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem: 'S vama ćemo se sastati na Bedru, gdje ste pobili naše ljude!' Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, na to je rekao: 'Možda!', a zatim je krenuo na zaka­zano mjesto i stigao do Bedra. Tamo su zatekli pijacu i tu trgovali." Na to se odnose riječi Allaha Uzvišenog:

"Pa su se povratili zahvaljujući Allahovim blagodatima i dobroti, te ih nikakvo zlo nije zadesilo!" Za­tim kaže: "To je mala Bitka na Bedru." To prenosi Ibn-Džerir.

Allah Uzvišeni zapovijeda sljedbenicima Knjige da vjeruju u ono što je objavio Njegovom poslaniku, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, iz Knjige velike, koja sadrži potvrdu radosnih vijesti koje oni imaju, prijeteći im ukoliko to ne budu činili, slije­dećim riječima:

 "prije nego što crte lica izbrišemo i vratimo ih nazad."  Neki u vezi s tim kažu: "To znači, prije nego izbrišemo crte lica, jer brisanje tih crta znači njihovo vraćanje otraga tako da i njihovi pogledi budu straga i kreću se unazad, što najbolje govori o kazni. Ovo je primjer koji im Allah Uzvišeni navodi zbog toga što su se okrenuli od istine i vratili neistini vraćajući se tako sa Jasnoga puta na put zablude, ko­jim idu žurno krećući se nazad.

Navodi se da je svećenik Ka'b el-Ahbar prihvatio islam kada je čuo ovaj ajet, a Ibn-Džerir navodi predanje od Isa'a ibn Mugire, koji kaže: - Kod Ibra­hima smo razmatrali pitanje Ka'bovog prihvaćanja islama. Neki su tvrdili da je on primio islam u vrijeme Omera. Naime, on je krenuo na put do Svetog hrama u Kudsu i naišao kroz Medinu, pa je pred njega izišao Omer rekavši: "Ka'be, primi islam!" Od­govorio  je: - Zar vi, u vašoj Knjizi ne kažete:

"Oni kojima je dano da nose Tevrat, pa ga ne drže, slični su magarcu koji nosi knjige!" (I62:5) Meni je dano da nosim Tevrat?! Omer ga je, potom, pustio i on je otišao stigavši do Homsa. Tamo je čuo jednog tužnog čovjeka kako govori:

"O vi kojima je Knjiga dana, povjerujte u ovo što objavljujemo potvrđujući ono što već imate prije nego što crte lica izbrišemo i vratimo ih nazad..."  Tada je rekao: "Gospodaru moj, ja prihvaćam islam!" iz straha da se na njega ne odnosi ovo što donosi ovaj ajet. Nakon toga se vra­tio, otišao svojoj porodici u Jemen, a potom došao s njima kao muslimanima! Ovako prenosi Ibn Ebi-Hatim u drugoj verziji i sa drugim lancem predanja.

"ili ih prokunemo kao što smo proklinjali one koji nisu poštovali subotu", tj. one koji su u subotu varkom išli u lov, pa su se izobličili u majmune i svinje[1], o čemu će opširnije biti govora u poglavlju "O bedemima", inšallah!

"...jer zapovijest Allahova će izvršena biti!"  Kada On nešto naredi, ne može biti drugačije, niti se to može omesti. Nakon toga, Allah Uzvišeni saopćava da neće oprostiti da se Njemu bilo što pridružuje, tj. da neće oprostiti robu koji bude idolopoklonik, dok će sve osim toga opros­titi kome hoće od Svojih robova. U vezi s ovim aje­tom ima  više hadisa, od kojih ćemo mi neke ovdje navesti.

Prvi hadis: Hafiz Ebu-Bekr el-Bezzar u svom "Musnedu" navodi predanje od Enesa ibn Malika, koji prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sel­lem, rekao: /748/ "Tri su vrste nasilja: nasilje koje Al­lah neće oprostiti, nasilje koje će Allah oprostiti i nasi­lje  od kojega Allah neće ostaviti ništa! Nasilje koje Al­lah  neće oprostiti jeste idolopoklonstvo (širk), jer Al­lah kaže:

 'Idolopoklonstvo je veliko nasilje!' (I31:13) Nasilje koje će čovjek opros­titi. jeste nasilje koje robovi učine sebi u stvarima između njih i njihova Gospodara, a nasilje koje neće ostaviti jeste nasilje robova jednih prema drugima sve dok jedni drugima to duguju!"

Drugi hadis: Imam Ahmed navodi predanje od Ebu-Zerra, koji kaže: /749/ - Allahov Poslanik, sallal­lahu alejhi ve sellem, rekao je: "Nema roba koji kaže: Nema boga osim Allaha! a potom, na tome umre - da neće ući u Džennet!" Na to sam ja upitao: "A ako učini blud ili ukrade?", pa je rekao: "Čak ako i blud počini i ukrade!" Rekao sam: "A ako učini blud ili ukrade?", pa je rekao: "Čak ako i blud počini i ukrade!" To je ponovljeno tri puta, a četvrti put je rekao: "Uprkos protivljenju Ebu-Zerra!" Zatim kaže: "Nakon toga je Ebu-Zerr izišao, a on je vukući svoj plašt govorio: "Da, uprkos protivljenju Ebu-Zerra!" Nakon toga je Ebu-Zerr ovo govorio i ponavljao: "Da, uprkos protivljenju Ebu-Zerra!" Navode ga iz predanja Husejna.

Treći hadis: Hafiz Ebu-Ja'la navodi predanje u svom "Musnedu" od Džabira: /750/ da je Vjerovjes­nik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Oprost prema robu važi sve dok ne padne zastor!" Neko je upitao: "Allahov Poslaniče, a šta je zastor?" On je odgovorio: "To je pridruživanje Allahu bilo šta, jer nema duše koja će susresti Gospodara svoga ako Mu nikoga nije pridruživala, da joj se ne omogući oprost od Allaha Uzvišenog, pa ako On htjedne - kaznit će je, a ako htjedne - oprostit će joj!" Nakon toga, Božiji Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio je:

 "Allah, doista, neće oprostiti da se Njemu išta ravnim pridružuje, a oprostit će sve mimo toga, kome On hoće!"

Četvrti hadis: Taberani navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji prenosi od Allahovog Poslanika, sallalla­hu alejhi ve sellem, da je rekao: /751/ - Allah Uzvišeni kaže: "Ko bude znao da sam Ja moćan da oprostim grijehe, oprostit ću mu ukoliko mi ne bude nikoga pridruživao!"

Od Ibn-Omera se navodi da je rekao: - Nismo dozvoljavali da za oprost mole oni koji su počinili velike grijehe dok nismo čuli Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako uči:

[1] Vidjeti poglavlje "Krava", ajet 65,66, te poglavlje "Bedemi", ajet 166 uz poseban komentar.