“Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju - rekoše: tj., nakon što su odbili da se pokore Uzvišenom Allahu i da slijede Allahova Poslanika, s.a.v.s., bodrila su ih dvojica ljudi kojima je bila darovana velika blagodat od Uzvišenog Allaha, a to je da su bili od onih koji su se bojali Allaha i strahovali od Njegove kazne; kaže se da su to bili Jušeu, sin Nunov i Kaleb, sin Jufnaov. To mišljenje zastupa Ibn-Abbas, i ne samo on, među ranijim i kasnijim generacijama, Allah im se smilovao. Oni su govorili:

"Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bit ćete sigurno pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!", tj. ako se oslonite na Allaha, ako budete izvršili Njegovu naredbu i budete slijedili Njegova poslanika, Allah će vas pomoći protiv vaših neprijatelja i ući ćete u grad koji je vama dodijeljen. Međutim, to na njih nije uopće djelovalo.

El-Buhari prenosi od Ibn-Abbasa: Riječ ″el-enfal″ znači: plijen.A od Se'ida ibn Džubejra prenosi se:Upitao sam Ibn-Abbasa, r.a., povodom čega je objavljena sura El Enfal, pa mi je on odgovorio:"Ona je objavljena povodom Bitke na Bedru."Što se tiče ovog predanja od Ibn-Abbasa, njeg prenosi i Alijj ibn Ebi-Talha, takočer od Ibn-Abbasa: Riječ znači: plijen koji je pripadao samo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.,i nikome više.Pored toga, vjerodostojnim senedom prenosi se od Ibn-Abbasa da je on riječ protumačio kao dio ratnog plijena koji vladar muslimana da nekim osobama, nakon podjele glavnine plijena.Tu su riječ mnogi islamski pravnici odmah tako razumjeli.A Allah opet najbolje zna.Ibn-Mes'ud i Mesruk kažu: ″Plijen koji se dobije borbom nije ′nefl′ jednina od riječi, nego je ′nefl′ ono što se dobije bez borbe. Abdullah ibn el-Mubarek i još neki navode da je Ata' ibn Ebi-Rebbah ajet:″Pitaju te o plijenu"protumačio:Pitaju te o onome što je muslimanima pripalo od mnogobožaca bez borbe, kao što je životinja, rob, ropkinja ili neka roba.To je plijen koji pripada Vjerovjesniku, s.a.v.s., i kojim on raspolaže kako god on hoće.Prema ovome, on je riječ protumačio kao ″fej'″, tj. plijen koji se od neprijatelja uzme bez borbe. Ibn-Džerir kaže: ″A drugi kažu da je to plijen koji vladar vjernika posebno dodijeli nekim grupama, povrh onoga što dobiju kao i ostala vojska.″ Ibn-Džerir izabire ovaj stav, a tome u prilog ide hadis koji govori o povodu objave ovog ajeta. Naime, imam Ahmed navodi od Sa'da ibn Malika: /354/ ″Ja sam rekao: ′Allahov Poslaniče, Allah me je danas spasio od mušrika, pa mi pokloni ovu sablju!′ On mi je odgovorio: ′Ta sablja nije ni tvoja ni moja, ostavi je!′ Ja sam je ostavio i vratio se, govoreći sam sebi: ′Možda če on onu sablju dati nekome kome ona ne znači toliko koliko meni!′ Kad, začuh čovjeka iza sebe kako me doziva, pa upitah: ′Je li to Allah nešto radi mene objavio?′ A on mi reče: ′Tražio si od mene sablju koja nije bila moja. Sada mi je poklonjena, pa evo ti je!′″ Tada je Allah objavio ovaj ajet:″Pitaju te o plijenu. Reci: ′Plijen pripada Allahu i Poslaniku ′"  Ovaj hadis prenose i Ebu-Davud, Et-Tirmizi i En-Nesai sa više seneda od Ebu-Bekra ibn Ajjaša, a zatim istim ovim senedom. Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen sahih hadis.

* Objavljena nakon sure El-Bekare.
** Osim 30 - 36. ajeta, koji su objavljeni u Meki.

DRUGI POVOD OBJAVI OVOG AJETA
Ahmed navodi od Ebu-Umame: /355/ Upitao sam Ubadu ibn Es-Samita o ratnom plijenu, pa mi je rekao: ″Ajet o tome objavljen je zbog nas koji smo učestvovali u Bici na Bedru. Mi smo se razišli o pitanju ratnog plijena i loše smo se ponijeli, pa ga je Allah uzeo iz naših ruku i dao ga Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Zatim ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., podijelio muslimanima.″ Ebu-Davud, Nesai, Ibn-Džerir, Ibn-Mirdevejh - čiji je ovo citat - Ibn-Hibban i El-Hakim putem nekoliko seneda prenose od Davuda ibn Ebi- Hinda, a on od Ikrime, da je Ibn-Abbas rekao:/356/ ″Onoga dana u kojem se desila Bitka na Bedru, Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ′Ko uradi to i to, dobit će to i to!′ Mlađi su se ljudi utrkivali zbog toga, a stariji su ostali uz bajrake. Pa kada je ostvaren ratni plijen, oni mlađi su došli tražiti ono što im pripada, a stariji im rekoše: ′Nemojte uzeti naš dio, jer i mi smo vama pomagali! Da ste bili osujećeni i poraženi, vi biste se nama vratili!′ Tako su se oni posvađali, pa je Allah Uzvišeni objavio: ′Pitaju te o plijenu′ - pa sve do Njegovih riječi: ′i pokoravajte se Allahu i Njegovu Poslaniku, ako ste pravi vjernici.′″ Ebu-Ubejdullah el-Kasim ibn Selam u svom djelu ″Kitabul-emvališ-šer′ijjeti" kaže: ″...A što se tiče izraza on označava ratni plijen, odnosno sve što muslimani zarobe od svojih neprijatelja.″ Prvi ratni plijen pripao je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., sukladno riječima Allaha Uzvišenog: ″Pitaju te o plijenu. Reci: Plijen pripada Allahu i Poslaniku.′″ Tako je Poslanik, s.a.v.s., taj plijen podijelio na dan Bitke na Bedru onako kako mu je Allah preporučio, bez izdvajanja petine - prema hadisu koji smo več naveli, a prenosi ga Sa'd. Nakon toga je objavljen ajet o izdvajanju petine iz ratnog plijena, čime je derogiran propis prethodnog ajeta.Riječ u osnovi znači sav ratni plijen, s tim što se iz njega izdvaja petina, koja pripada Poslanikovoj, s.a.v.s., rodbini - shodno kur'anskoj objavi i poslaničkoj praksi. Ratni je plijen ono što je Allah dozvolio muslimanima da uzmu od neprijatelja. To je stvar koju im je Allah iz Svoje dobrote dodijelio. Ratni je plijen bio zabranjen prijašnjim narodima, pa ga je Allah Uzvišeni dozvolio ovom ummetu. To je osnovno značenje riječi ″nefl″, a za to imamo potvrdu u hadisu koji i El-Buhari i Muslim u svojim Sahihima navode od Džabira, r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /357/ ″Dato mi je pet stvari koje nisu date nikom prije mene″, zatim se dalje navodi hadis, a u njemu između ostalog stoji: ″i dozvoljen mi je ratni plijen, a prije mene nije nikom bio dozvoljen″ - a zatim se hadis citira do kraja. Postoje četiri pravila u vezi sa ratnim plijenom /nefl/ koji vladar muslimana dijeli. Svako od tih pravila predvi|eno je za određene slučajeve: 1. Ratni plijen iz kojeg se ne izdvaja petina, a zove se ″selb″. 2. Podjela iz ratnog plijena nakon što se iz njega izdvoji petina. Ovo se dešava kada vladar pošalje neke jedinice u ratnu zonu, pa se one vrate sa ratnim plijenom. U toj situaciji jedinici koja ga je donijela pripada trečina ili četvrtina ratnog plijena, nakon što se izdvoji petina. 3. Podjela iz same petine. To se dešava kada se sav plijen sakupi na jedno mjesto, pa se iz njega izdvoji petina. Kada zatim ta petina dođe u ruke vladara, on može od nje podijeliti onoliko koliko on smatra da je potrebno. 4. Podjela iz sveukupnog ratnog plijena, prije nego što se iz njega izdvoji petina. To je slučaj kada se da nešto onima koji dotjeraju i čuvaju stoku koja je ratni plijen. Što se tiče njegovih riječi - tj. riječi Ebu-Ubejda - da iz ratnog plijena sa Bedra nije izdvojena petina, koje smo več naveli, one su diskutabilne. Njih opovrgava predanje od Alije ibn Ebi-Taliba, u kojem se govori da je on dobio dvije stare deve iz petine ratnog plijena sa Bedra. A ja sam to, hvala Allahu, opširno objasnio u djelu Kitabus-sireti. Uzvišeni kaže: ″Zato se bojte Allaha i izgladite međusobne razmirice″, tj. bojte se Allaha u svim vašim stvarima i izgladite međusobne sporove. Nemojte jedni drugima činiti nepravdu i nemojte se svađati i prepirati, jer je uputa i znanje koje vam je Allah dao bolje od onoga zbog čega se svađate, ″i pokoravajte se Allahu i Njegovu Poslaniku″, tj. u pogledu onoga kako vam je on podijelio prema Allahovoj volji, jer to on dijeli ispravno i pravedno, onako kako mu je naredio Allah Uzvišeni, ″ako ste pravi vjernici″.

Uzvišeni Allah, prijeteći Vatrom onome ko pobjegne s bojnog polja, kaže: ″O vjernici, kada se s nevjernicima sukobite, a njih nastupa mnogo″, tj. kada dođete do njih, ″leđa im ne okrećite″; tj. nemojte bježati i ostavljati svoje prijatelje. ″...onaj ko im tada leđa okrene - osim onog koji se povuče s namjerom da se ponovno bori″, tj. osim onoga ko se povuče da bi zavarao neprijatelja da pomisli kako on bježi, pa da on krene za njim, a on onda napadne tog neprijatelja i ubije ga - takav nije grješan, ″...ili drugoj četi pristupi″, tj. ako iz jedne čete prijeđe u drugu, kako bi on njima a i oni njemu pomogli - to je dozvoljeno. Ova olakšica odnosi se i na slučaj ako borac bude u jednoj grupi, pa se priključi svome emiru ili glavnom komandantu Imam Ahmed navodi da je Abdullah ibn Omer, r.a., rekao: /367/ ″Bio sam u jednoj grupi koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslao u vojni pohod, pa sam se sa nekim ljudima vratio nazad. Upitali smo se: ′šta da radimo, pobjegli smo s bojnog polja i zaslužili Allahovu srdžbu?′ Zatim smo rekli: ′Kad bismo ušli u Medinu!′ Zatim smo prenoćili i rekli: ′Kad bismo se prijavili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa ako bude za nas tevbe, a ako ne bude...′ Tako smo mu došli pred sabah. On izađe i upita: ′šta je sa vama?′ ′Mi smo bjegunci′ - rekosmo, a on nam reče: ′Ne, vi ste oni koji više puta napadaju; ja sam vaša četa i četa svih muslimana!′ Tada smo mu prišli i poljubili ga u ruku.″ Ovo predanje ovako navode i Ebu-Davud, Et- -Tirmizi i Ibn-Mad`e od Jezida ibn Ebi-Zijada, s tim što
Et-Tirmizi nakon toga kaže: Ovo predane je hasen /dobro/, a koliko je nama poznato, prenosi se samo od Ibn Ebi-Zijada. A Ibn Ebi-Hatim na kraju ovog predanja još navodi: ″Zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., proučio ovaj ajet: ′...ili drugoj četi pristupi.′″ Abdul-Melik ibn Umejr prenosi od Omera, r.a.: ″O ljudi, nemojte pogrešno shvatiti ovaj ajet, jer je on objavljen na dan Bedra. Ja sam četa svakom muslimanu!″ Ibn Ebi-Hatim navodi da je Ibn- Omer rekao: ″...Ovaj ajet objavljen je tačno na dan Bedra, ni prije ni poslije.″ Bježanje sa bojnog polja bez opravdanog razloga veliki je grijeh, jer El-Buhari i Muslim navode u svojim Sahihima od Ebu-Hurejrea, r.a.: ″Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: /368/ ′Klonite se sedam stvari koje upropaštavaju!′ Neko upita: ′Koje su to stvari, Allahov Poslaniče?′, a on odgovori: ′činiti širk Allahu, sihr, ubiti osobu koju je Allah zabranio - izuzev one koja to zaslužuje, jesti od kamate, jesti iz imetka jetima, bježanje sa bojnog polja i objeda poštenih i čestitih vjernica.′″ Zato Uzvišeni kaže: ″...vratit će se″, tj. takav će se vratiti ″...natovaren Allahovom srdžbom; prebivalište njegovo″, tj. na Kijametskom danu njegovo mjesto boravka će biti ″Džehennem, a užasno je on boravište″. Neki učenjaci smatraju da je pobjeći sa bojnog polja bilo haram samo ashabima, jer je njima džihad bio farzi-ajn. Drugi kažu da je to bilo haram samo ensarijama, jer su oni dali prisegu na poslušnost i pokornost i u onom što im se sviđa, i u onom što im se ne sviđa. A treći opet kažu da se to odnosi samo na učesnike Bitke na Bedru. To se prenosi od Omera, Ibn-Omera, Ibn-Abbasa, Ebu-Hurejrea, Ebu-Se'ida, Ebu-Nadreta, oslobođenog Ibn-Omerovog roba Nafi'a, jedne grupe tabiina i još nekih. Dokaz im je to što tada nije bilo druge naoružane skupine muslimana osim njihove, kao što je to i sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: /369/ ″Allahu moj, ako ove skupine nestane, niko Te na Zemlji neće obožavati!″ Međutim, sve to ipak ne pobija stav da je bježanje sa bojnog polja haram i ostalim borcima, a ne samo muslimanima Bedra, iako je ovaj ajet objavljen povodom njih. Na to ukazuje i naprijed navedeni hadis od Ebu-Hurejrea, u kojem stoji da bježanje sa bojnog polja spada u velike grijehe, a to je i stav velike većine islamskih učenjaka - a Allah opet najbolje zna.

Ovdje se Uzvišeni obraća nevjernicima: ″Ako ste se molili da pobijedite″, tj. ako ste tražili od Allaha da vam pomogne i da presudi između vas i vaših neprijatelja - vjernika, pa eto, dogodilo se to što ste tražili! Na dan Bedra, Ebu-Džehl je rekao: ″Allahu moj, ko je od nas više kidao rodbinske veze i donio nam ono što ni sam ne poznaje, uništi ga ovog jutra!″ Na taj način on je molio za pobjedu, pa je objavljeno: ″Ako ste se molili da pobijedite - pa došla vam je, eto, ′pobjeda′!″ - itd. do kraja ajeta. Zatim Uzvišeni kaže: ″...A da se okanite,″ tj. stanja u kojem se nalazite: nevjerovanja u Allaha i poricanja Njegovog Poslanika, s.a.v.s., ″bolje bi vam bilo!″, tj. i na dunjaluku i na ahiretu! A riječi Uzvišenog: I ako se ponovo vratite, Mi čemo se ponovo vratiti″ poput su Njegovih riječi: ″Ako vi ponovo započnete, započet ćemo i Mi.″ (17:8) Tj. ako se vi ponovo vratite u nevjerovanje i zabludu u kojoj ste prije bili, mi ćemo vam uzvratiti slično onome na Bedru. ″i nimalo vam Neće koristiti tabor vaš, ma koliko brojan bio″, tj. kada biste sve ljude sakupili koje god možete, jer niko ne može pobijediti onoga sa kime je Allah, ″jer je Allah na strani vjernika″, a ta je strana skupina vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s.

Rekao je Ibn-Džerir, prenoseći od Ibn-Abbasa, koji kaže: "Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.s., protjeran iz Meke, Ebu-Bekr rekao je: 'Protjerali su svog poslanika, mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Oni će propasti.'" Ibn-Abbas kaže da je Uzvišeni potom objavio:

"Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini - a Allah je, doista, kadar da ih pomogne." Ebu-Bekr je, neka je Allah zadovoljan sa njim, na to rekao: "Znao sam da će biti borbe, sukoba." To prenosi Ahmed i dodaje da je Ibn-Abbas rekao da je to prvi objavljeni ajet koji govori o borbi. To predanje prenosi i Tirmizi i smatra ga pouzdanim. Ovo upućuje na to da je to medinska sura, odnosno da se radi o medinskoj suri. Govor Uzvišenog:

"...a Allah je, doista, kadar da ih pomogne", tj. u stanju je da Svoje robove vjernike pomogne i bez borbe, ali želi da Mu se pokoravajući ulože svoj trud, kako to Uzvišeni veli:

"Kada se u borbi s nevjernicima sretnete, po šijama ih udarajte, sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite, ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite. Da Allah hoće, on bi im se osvetio, ali on želi da vas iskuša jedne pomoću drugih. On neće poništiti djela onih koji na Allahovu putu poginu i On će ih sigurno uputiti i prilike njihove poboljšati, i u Džennet ih uvesti, o kome ih je već upoznao." (47:4-6) Uzvišeni veli:

"Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama, a i vijesti o vama provjeravat ćemo." (42:31) O ovoj temi ima dosta ajeta. Ibn-Abbas govoreći o kuranskom ajetu:

"a Allah je, doista, kadar da ih pomogne", kaže: "To je i učinio. Uzvišeni je propisao džihad u najprikladnijem vremenu, jer dok su muslimani bili u Meki, mušrika je bilo mnogo više. Da je muslimanima naređeno da se bore sa mušricima u vremenu kad je broj muslimana bio manji od deset, muslimana bi nestalo." /243/ "Pošto su u noći na Akabi stanovnici Medine kojih je bilo 80 i nešto dali prisegu Božijem Poslaniku, s.a.v.s., rekli su: 'O Božiji Poslaniče, zar nećemo ustati protiv stanovnika ove doline (Mine) u noćima boravka na Mini i pobiti ih?' Božiji Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: 'Još mi to nije naređeno.'" Pošto su mušrici mučili, a onda iz svoje sredine i protjerivali Božijeg Poslanika, s.a.v.s., smišljajući da ga ubiju, progoneći ashabe na sve strane, jedna grupa muslimana će učiniti hidžru u Abesiniju, a druga u Medinu. Kada su se Muhadžiri učvrstili u Medini pružajući Božijem Poslaniku zaštitu, Medina će za njih postati prijestolnicom islama i utočištem u kojem su našli zaštitu. Allah je propisao  borbu protiv neprijatelja, a ovaj ajet je bio prvo što je objavljeno o džihadu, o kojem Uzvišeni kaže:

"Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini, a Allah je, doista, kadar da im pomogne."

Uzvišenog: "Onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani", tj. Muhammed, s.a.v.s., i njegovi drugovi bespravno su iz Meke protjerani,

"samo zato što su govorili: 'Gospodar naš je Allah!'", tj. ništa loše prema svojim sunarodnjacima nisu imali, a njihov grijeh je samo to što su vjerovali u jednog  Boga i Njega obožavali, ne pripisujući Mu druga. Vjerovanje u jednog Boga kod mušrika najveći je grijeh, kako to kaže Uzvišeni u slučaju Ashabul-Uhduda:

"...a svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale Dostojnog, vjerovali." (85:8) Zatim Uzvišeni veli:

"...a da Allah ne suzbije neke ljude drugima", tj. da Allah jedan narod ne odbaci od drugog i da ne spriječi neprijatelje jednih prema drugima, Zemljom bi zavladao nered, a jači bi uništili slabije;

"do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije, u kojima se mnogo spominje Allahovo ime", tj. bili bi porušeni manastiri, koji pripadaju kaluđerima, crkve kršćana, havre židova (havre su židovske crkve), džamije muslimanima, u kojima se najviše spominje Allahovo ime. Neka ulema kaže da je ovo postepeno prelaženje od manjeg ka većem, dok nije na kraju došlo do džamija, koje su podsjećanje Allahovim robovima čije su nakane ispravne.

Govor Uzvišenog: "A Allah će sigurno pomoći one koji Njega pomažu", istovjetan je Allahovim riječima:

"O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti. A onima koji ne vjeruju - propast njima! On neće djela njihova prihvatiti." (47:7, 8)

U govoru Uzvišenog: "Ta Allah je, zaista moćan i silan", Allah Sebe opisuje atributima snage i moći. Svojom moći sve je stvorio i uredio, a zahvaljujući Njegovoj moći i časti niko Ga nije u stanju pobijediti. Koga Silni i Moćni Allah pomogne - taj je pomognut. A kome htjedne napakostiti - taj će biti poražen. Uzvišeni veli:

"Allah je zapisao: Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti. Allah je, zaista, silan i moćan." (58:21)

Govor Uzvišenog:

"I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti", tj. svojim govorom, imecima i životima.

Govor Uzvišenog: "On vas je izabrao", tj. u odnosu na ostale narode Allah vas je odabrao, odlikovao vas, dao vam prednost i počastio vas najčasnijim poslanikom i najsvršenijim vjerozakonom,

"i u vjeri vam ništa teško nije propisao", tj. nije vam stavio u zadaću ono što bi vam bilo teško a da vam nije dao nekakvu lakšu mogućnost i izlaz. Namaz, koji je najviši postulat islama nakon kelimei-šehadeta, klanja se i kompletan i skraćeno, sastavljeno idući pješice, jašući, okrenut ili neokrenut prema Kibli, stojeći, ležeći i na druge olakšavajuće načine. Kad su u pitanju ostali farzovi i obaveze, o tome Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: /250/ "Poslan sam pravom vjerom koja je tolerantna i popustljiva." Kada je poslao Muaza i Ebu-Musaa u Jemen, Božiji Poslanik, s.a.v.s., im rekao je /251/ "Lijepo postupajte i nemojte izazivati odbojnost, olakšavajte, a ne otežavajte!"

Zbog toga Ibn-Abbas o riječima Uzvišenog:

"I u vjeri vam ništa teško nije propisano" kaže: "Znači: 'od neprijatnosti, uznemiravanja.'"

Govor Uzvišenog: "...u vjeri pretka vašeg Ibrahima." Značenje ovog ajeta je poput riječi Uzvišenog:

"Reci: 'Mene je Gospodar moj na Pravi put uputio, u pravu vjeru, vjeru Ibrahima pravovjernika'", (6:161) i govor Njegov:

"Allah vas je odavno muslimanima nazvao”, tj. Allah Uzvišeni vas je nazvao muslimanima od ranije, u prethodnim Knjigama "a i u ovom Kur'anu."

Nesaija prenosi od Harisa el-Eš’arijja da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: /252/ "Ko se bude dozivao na predislamski (džahilijetski) način, bit će od onih koji će klečati u Džehennemu." Jedan čovjek je upitao: "Allahov Poslaniče, i ako bude klanjao i postio?" Odgovorio je: "I ako bude klanjao i postio. Vi se dozivajte onako kako vas je Allah imenovao: muslimanima, pravovjernima, Allahovim robovima!" Allah Uzvišeni kaže:

"...da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi.” Tj. On vas je učinio pravednom i odabranom zajednicom koja je poznata po svojoj pravednosti među drugim zajednicama da biste vi bili na Sudnjem danu

"svjedoci protiv ostalih ljudi”, jer će tada sve zajednice priznati njeno preimućstvo i prednost nad svakom drugom zajednicom, pa će zbog ovoga biti primljeno njihovo svjedočenje protiv njih na Sudnjem danu o tome da su im poslanici dostavili Poslanicu njihova Gospodara, a Poslanik će svjedočiti protiv ove zajednice da joj je to dostavio. O ovome je bilo govora kod riječi Uzvišenog u suri "El-Bekara", /2:143/: "I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu”, što ne treba dodatno objašnjavati. Allah Uzvišeni kaže:

"Zato, namaz obvaljajte i zekat dajite”, tj. primite ovu veliku blagodat, zahvaljujući se na njoj, tako što ćete se odužiti za Allahovo pravo prema vama, izvršavajući ono što vam je učinio obaveznim, a od čega je najvažnije obavljanje namaza i davanje zekata. Allah Uzvišeni kaže: "...i u Allaha se pouzdajte”, tj. tražite pomoć od Njega, pribježište i potporu. "On je Gospodar vaš”, tj. vaš čuvar i vaš pomagač protiv vaših neprijatelja,

 "i to kakav Gospodar i kakav zaštitinik!”, tj. divan li je pomagač i zaštitinik od neprijatelja!

I ne kažite za one koji su na Allahovom putu poginuli "Mrtvi su!" Ne, oni su živi..Allah Uzvišeni saopćava da su šehidi, u Berzehu (Međusvijetu) živi i opskrbljeni. To se, također, navo­di i u Sahihu Muslimovu:  "Duše šehida bit će u voljima (grlima) zelenih ptica koje će letjeti po Džennetu kuda god hoće, pa će doći do svjetiljki obješenih ispod Prijestolja (Arša) Tvoj Gospodar će ih pogledati, pa će reći: "šta želite?" Reći će: "Gospo­daru naš, šta možemo poželjeti kada si nam dao ono što nijednom od Svojih stvorenja dao nisi." Nakon toga pitanje će biti ponavljano, pa kada one vide da pitanje neće prestati dok ne odgovore, kazat će: "želimo da nas vratiš na dunjaluk, pa da se borimo na Tvom putu, kako bismo ponovo dali život u Tvoje ime", pošto su vidjele nagrade za šehadet. Gospodar Uzvišeni tada će reći: "Zapisao sam da se tamo ne vraćaju."

U hadisu koji prenosi Ahmed s lancem prenosilaca od Kaba ibn Malika, stoji da je ovaj rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:  "..duša vjernika bit će ptica koja će stajati na drvetu dženetskom sve dok je Allah ne vrati u njeno tijelo na Dan oživljenja." U tome je dokaz za status svih vjernika, iako su šehidi u Kur'anu posebno spomenuti, što predstavlja posebnu počast njima.

Ukazuje Allah, dž.š., vjernicima na oslonac njihov u ratovima sa mušricima - nevjernicima:

 "Kada se u borbi s nevjernicima sretnete, po šijama ih udarajte", tj. žestoko ih sabljama pokosite, "sve dok ih ne oslabite", tj. dok ih ubijanjem ne potučete. "...a onda im pritegnite sveze ", tj. sveze zarobljenika koje zarobite

 "i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite, ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane", tj. imate pravo izbora poslije završetka rata i prestanka borbe osloboditi zarobljene bez nadoknade ili uzeti otkupninu i to im postaviti  kao uvjet. Očito je da je ovaj ajet objavljen nakon Bitke na Bedru, po{to je Allah Uzvišeni prekorio vjernike, zato što su mnoge mušrike zarobili, a malo ih ubili, kako bi imali što više za otkupninu.

"Vjerovjesniku nije dopušteno držati sužnje dok ne izvojuje pobjedu na zemlji; vi želite prolazna dobra ovoga svijeta, a Allah želi onaj svijet. -Allah je silan i mudar. Da nije ranije Allahove odredbe, snašla bi vas patnja velika zbog onoga što ste uzeli." /7:67,68/ Neki mufesiri kažu da je ajet:

 "ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite, ili otkupninu zahtijevajte", derogiran sa riječima Uzvišenog:

"Kada prođu sveti mjeseci, onda ubijte mnogobošce gdje god ih nađete." /9:5/ Ovo mišljenje zastupaju Ibn-Abbas, Katade, Ed-Dahhak i Es-Suddi, dok ostala većina učenjaka stoji na stanovištu da ovaj ajat nije derogiran, te jedni kažu: "Imam ima pravo izbora i to između dvije mogućnosti: velikodušno osloboditi zarobljene ili osloboditi ih uz nadoknađenu otkupninu, a ubistvo nije dozvoljeno." Dok drugi tvrde da imam ima pravo narediti da se zarobljeni i ubiju. Ovi drugi za dokaz uzimaju hadis: /144/ "Allahov Vjerovjesnik, s.a.v.s., dao je pogubiti En-Nadra ibn el-Harisa i Ukbu ibn Ebi-Muajta, koji su bili zarobljenici Bedra." Kao i hadis: /145/ "Rekao je Sumameh ibn Esal Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., kada ga je upitao: 'Šta misliš o Sumameh?' 'Ako ubiješ, ubio si čovjeka koji je prolijevao krv, a ako oprostiš, opraštaš zahvalniku; ako želiš materijalnu vrijednost, traži, dat će ti što želiš.'" Šafija, r.a., komentirajući ovaj hadis, kaže: "Imam ima pravo u vezi sa zatvorenicima postupiti na više načina i to: ubistvo, oslobođenje, uzeti otkupninu ili učiniti ga robom." Ova je problematika temeljito razmatrana u djelima šerijatskog prava.

 "Sve dok borba ne prestane." Mudžahid kaže: "Sve do silaska Isaa, sina Merjeminog, a.s." Vjerovatno je ovu svoju tvrdnju potkrijepio riječima, s.a.v.s.: /146/ "Skupina moga ummeta bit će na istini, sve dok se posljednji među njima ne bude borio protiv Dedždžala.

Prenosi Imam Ahmed od Džubeira ibn Neufeira: /147/ "Da ih je obavijestio Selema ibn Nufejl, da je došao do Poslanika, s.a.v.s., pa mu je on rekao: 'Ja sam pustio konje i odložio oružje, rat je stao. Ja rekoh: nema više borbe!', na to mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: 'Upravo sad je došlo vrijeme boja. Odabrana skupina moga ummeta će biti dominantna nad ljudima. Allah će narode u zabludi ostavljati, a moj ummet će se protiv njih boriti. Mom ummetu će oni biti izvor opskrbe, dok se ne ispuni Allahova volja. Središte domovine vjernika bit će u Šamu, a sa konjima bit će (dolaziti) dobro do Sudnjeg dana.'" Ovako prenosi En-Nesai u dva rivajeta od Džubeira ibn Nufeira, a on od Seleme ibn Nufejla. Ovo daje potporu mišljenju da nema derogacije, i kao da je propis (hukm) određen dok traje rat sve dok ratova bude bilo. Allah Uzvišeni kaže: "Tako učinite! Da Allah hoće, njih bi savladao", tj. On bi se osvetio i nevjernike kaznio. "...ali On vas želi iskušati jedne pomoću drugih." Propisujući vam džihad On vas želi ispitati. Kao što Uzvišeni veli:

"Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne zna one od vas koji se bore, i one koji su izdržljivi." /3:142/  U svakom ratu izgine mnogo vjernika, zato Uzvišeni veli:

"On neće poništiti djela onih koji na Allahovom putu poginu", tj. njihova dobra djela neće prestati, Allah će dati da se ona množe i rastu. Nekima će korist od njihovih dobrih djela stizati za sve vrijeme boravka u Berzahu. Prenosi Ahmed od Kajsa el-Džezemije - čovjeka koji je imao čast druženja (da bude ashab) -da je rekao: "Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /148/ 'Šehidu će biti uručeno šest odlikovanja; sa prvom kapi krvi oprostit će mu se svaki grijeh, vidjet će svoje mjesto u Džennetu, oženit će se hurijama, bit će lišen straha Kijametskog dana, bit će lišen kaburskog azaba i okitit će se ukrasom imana." U Muslimovom Sahihu od Abdullaha ibn Amra i Ebu-Katadea, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /149/ "Šehidu će biti oprošteno sve osim duga."

Prenosi Ebu ed-Derda’, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /15/ "Šehid će biti zagovornik za sedamdeset svojih bližnjih."

Razišli su se mufesiri u tome šta se podrazumijeva pod pojmom sveti mjeseci. Neki kažu da je to što se podrazumijeva spomenuto u govoru Uzvišenog Allaha, dž.š.: "...a četiri su sveta…"  Međutim, ovo mišljenje je upitno, a ono što je vidljivo iz konteksta, a do čega drži Ibn-Abbas, kako to od njega prenosi El-'Avfi, jeste da se misli na četiri mjeseca u kojima se dozvoljava putovanje po svijetu, u govoru Uzvišenog Allaha, dž.š.:

 "Putujte po svijetu još četiri mjeseca."  Zatim je rekao Uzvišeni Allah, dž.š.:   "Kad prođu sveti mjeseci", znači: kada isteknu četiri mjeseca u kojim vam je zabranjeno njihovo ubijanje i koje smo im dali kao rok, onda gdje god ih nađete zarobljavajte ih i ubijajte, jer se ugovor odnosi na spomenuto, prije nego na nešto što nije spomenuto, a moglo bi da se podrazumijeva. Jasan propis o četiri sveta mjeseca doći će u sljedećem ajetu ove časne sure.

"Onda ubijajte mnogobšce gdje god ih nađete", na zemlji i ovo je općenit propis, a poznato je da je on specificiran tako što je zabranjeno sukobljavanje i ubijanje u Haramu, riječima Uzvišenog Allaha, dž.š.:

"I ne borite se protiv njih kod Mesdžid - Harama dok vas oni tu ne napadnu, ako vas napadnu - onda ih poubijajte."  Riječi Uzvišenog Allaha, dž.š.: "Zarobljavajte ih", znače: uzimajte ih za zarobljenike pa ako želite ubijajte ih ili ako hoćete ostavite ih kao zarobljenike.

"Opsjedajte ih i na svakom prolazu dočekujte", tj. opsjedajte ih obručom u njihovim položajima i utvrđenjima, stijesnite im prolaze i primorajte ih na borbu ili islam. Radi toga kaže Uzvišeni Allah, dž.š.:

"Pa ako se pokaju i budu namaz obavljali i zekat davali, ostavite ih na miru." Na ovaj časni ajet i druge slične njemu oslonio se Ebu-Bekr Es-Sidik, r.a., u pokretanju rata protiv onih  koji su se ustezali u davanju zekata. U dvije vjerodostojne zbirke, Buharijinoj i Muslimovoj, od Abdullaha ibn Omera, neka je Allah, dž.š., zadovoljan njima dvojicom, navodi se predanje od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: /435/ "Naređeno mi je da se borim protiv ljudi dok ne posvjedoče da nema boga osim Allaha i da je  Muhammed Allahov Poslanik i da obavljaju namaz i daju zekat."

"Pa ako se pokaju i budu namaz obavljali i zekat davali - ostavite ih na miru." Rekao je Enes: "Njihovo je pokajanje napuštanje poslušnosti kipovima, a prihvatanje pokornosti prema njihovom Gospodaru, obavljanje namaza i davanje zekata." Ovaj časni ajet jeste ajet poput sablje, za koji je rekao Ed-Dahhak bin Muzahim da je on derogirao sve ugovore između Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i mušrika, sve ugovore i sve rokove. Razišli su se mufesiri o pitanju ajeta sablje pa Ed-Dahhak i Es-Suddi kažu: "On je dokinut ajetom Uzvišenog Allaha, dž.š.: "...i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte" (47:4), a Katade je rekao suprotno.

Kaže Uzvišeni Allah, dž.š.: "Zar mislite", o vjernici, da ćete sami sebi prepušteni biti i da nećete biti ispitivani kako bi se razlučili iskreni i odlučni od lažljivaca.

 "A da Allah ne ukaže na one među vama koji se bore i koji umjesto Allaha i Poslanika Njegova i vjernika, nisu uzeli nikog za prisna prijatelja", tj. intimnog, prisnog i tajnog. Naprotiv, oni tajno i javno pozivaju u vjerovanje u Allaha i Poslanika, kao što kaže Uzvišeni Allah, dž.š.: 

"Elif - Lam - Mim. Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: mi vjerujemo, i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu". (29:1-3) Vjernici su stavljeni na kušnju tako što je propisan džihad i u njemu je ispit za Njegove robove, da se vidi ko Mu je pokoran u tome, a ko neposlušan. Uzvišeni Allah, dž.š., dobro zna šta je bilo, a šta biva i šta nije bilo, da je bilo, kako bi bilo, poznaje stvar prije njenog stvaranja i sa njenim stvaranjem kakva je, nema drugog boga  osim Njega, niti Gospodara osim Njega, niti onog koji može odbiti ono što On odredi i izvrši.

U vezi s riječima Uzvišenog:

"I borite se na Al­lahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas..." Ebul-Alijje kaže: "Ovo je prvi ajet koji je ob­javljen u Medini u vezi s borbom. Nakon što je ob­javljen, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vodio je borbu sa svakim ko je protiv njega borbu vodio, a štedio je onoga ko njega nije napadao, sve dok nije objavljena sura Bera'et ili Et-Tevbe.

I ubijajte ih gdje god ih stignete, i progonite ih odakle su oni vas prognali!..." Znači, budite odlučni u borbi protiv njih kao što su oni odlučni u borbi protiv vas, budite odlučni da ih za odmazdu protjerate iz zemlje vaše, odakle su oni vas protjerali.

"i ne prelazite granice jer Allah, doista, ne voli one koji prekoračaju granice", tj. borite se na Allahovom putu, ali ne prelazite granice. U to spada svaki zabranjeni čin, kao što je: zlostavljanje, osveta, ubijanje žena, djece, starih osoba, koje nemaju nikakav poseban stav niti mogućnost borbe, svećenika, monaha u ćelijama, zatim paljenje drveća i ubijanje životinja bez posebnog razloga, što navode Ibn-Abbas, Omer ibn Abdul-Aziz i neki drugi U tom smislu, u Sahihu Muslimovom navodi se predanje od Burejde da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /230/ "Idite u boj na Allahovom putu, borite se protiv onih koji u Allaha ne vjeruju. Borite se, ali ne pljačkajte, ne obmanjujte, ne zlostavljajte, ne ubijajte djecu niti monahe u ćelijama." Budući da se u toku borbe uništavaju i ubijaju ljudi, Allah Uzvišeni upozo­rava da je nevjerstvo koje oni nose, idolopoklonstvo i okretanje od puta Allahova, daleko veće, jače i opas­nije nego ubijanje. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"Smutnja je gora od ubijanja." To znači da je idolopoklonstvo veće i gore od ubijanja.

"I ne borite se protiv njih kod Hrama časnog." U oba Sahiha, također, stoji: /231/ "Ovu je zemlju Allah proglasio nepovredivom onoga dana kada je stvorio nebesa i Zemlju; ona je Allahovom odredbom nepovrediva, sveta do Sudnjega danaI ovdje borbu nije dozvolio izuzev jednoga sata, a to je ovaj sat Nepovrediva je Allahovom odredbom do Sudnjeg dana, pa se ne može sjeći drveće u njoj, niti čupati bilje. Ako se neko usudi dozvoliti borbu zato što je bila dozvoljena Alla­hovom Poslaniku, recite: "Allah je dozvolio Svom Poslaniku, ali nije dozvolio vama!", i to na Dan osvo­jenja Meke, kada ju je osvojio borbom, tj. silom."

"Ako vas tu napadnu, onda ih ubijajte! takva je kazna za nevjernike." Allah Uzvišeni kaže: I ne borite se protiv njih kod Hrama časnog osim ako oni tu započnu borbu protiv vas. U tom slučaju vam se dozvoljava da se protiv njih borite i ubijate ih, kako biste od­bili napad.

"...a ako se oni okane, Allah doista prašta i milostiv je", tjako se oni okane borbe protiv vas u Haremu, te izraze privrženost islamu i pokaju se, Allah će oprostiti nji­hove grijehe iako su ubijali muslimane u Haremu Al­lahovom, jer nema toga grijeha koji On neće oprosti­ti onome ko se pokaje.

Nakon toga, Allah Uzvišeni naređuje borbu protiv nevjernika: "kako ne bi bilo smutnje", tj. idolopoklonstva, kako ističu Ibn-Abbas i neki drugi; "i dok vjera bude Al­lahova...", tj. dok vjera Allahova ne bude evidentna i iznad drugih vjera. U oba Sahiha stoji: /232/ "Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu: Nema boga osim Allaha! Kada to kažu, njihova krv i imovina za mene su nepovredivi osim s opravdanim razlogom, a oni će račun polagati pred Alla­hom.

Allah Uzvišeni naređuje borbu protiv nevjernika: "kako ne bi bilo smutnje", tj. idolopoklonstva, kako ističu Ibn-Abbas i neki drugi; "i dok vjera bude Al­lahova...", tj. dok vjera Allahova ne bude evidentna i iznad drugih vjera. U oba Sahiha stoji: /232/ "Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu: Nema boga osim Allaha! Kada to kažu, njihova krv i imovina za mene su nepovredivi osim s opravdanim razlogom, a oni će račun polagati pred Alla­hom."

"Pa, ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, a jedino protiv nasilnika ostaje." Allah Uzvišeni kaže, ako se oni okanu idolopoklonstva u kome se nalaze i borbe protiv vjernika, onda i njih ostavite u miru. Onaj koji se nakon toga protiv njih bude borio, na­silnik je. A nema neprijateljstva osim protiv nasilnika. Ovo je smisao riječi: da se ne bori osim protiv napa­dača. Ako se napadači okane, time su se riješili nasilja koje predstavlja čin idolopoklonstva i protiv njih pos­lije toga nema borbe. Pod neprijateljstvom se ovdje misli na kaznu i borbu protiv njih, kao što se navodi u riječima Uzvišenog:

"Ako na nepravdu uzvraćate, onda to učinite samo u mjeri u kojoj je to vama učinjeno" (16:126)Zato Ikreme kaže: Nasilnik (zalim) onaj je ko odbije reći: "Nema boga osim Allaha!

Ikrime kaže da Ibn-Abbas i drugi prenosioci na­vode: "Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo na umru u mjesecu zul-kadetu, koji je sveti mjesec, šeste godine po Hidžri, idolopoklonici mu nisu dozvolili ulazak u Meku i dolazak do Kabe, vraćajući ga zajedno s muslimanima koji su s njim bili; dogovorio se tada s njima, pa je to nadoknadio slijedeće godine zajedno s muslimanima koji su s njim bili, čime mu je Allah dao da to nadoknadi. U vezi s tim objavljen je ovaj ajet:

"Sveti mjesec je za sveti mjesec, a i u svetinjama vrijedi nadoknada (odmazda)." Imam Ahmed u svom Musnedu navodi predanje od Džabira ibn Ab­dullaha, koji kaže: /233/ "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije išao u boj u svetim mjesecima, izuzev ako je napadnut pa bi tada stupio u borbu. Kada bi nastupio taj mjesec, on bi prestao s borbom dok ne bi prošao." Ovaj je lanac prenosilaca vjero­dostojan. Stoga, kada je Vjerovjesniku, sallallahu alej­hi ve sellem, dok je bio ulogoren na Hudejbiji, došla vijest da je Osman, koga je poslao s pismom idolo­poklonicima, ubijen, on se obavezao svojim sabor­cima ashabima (kojih je bilo hiljadu i četiri stotine), da će se boriti protiv idolopoklonika. Kada mu je došla vijest da Osman nije ubijen, on je od toga odustao, želeći sklopiti ugovor o miruIsto tako, kada je on prestao s borbom protiv plemena Hevazin u Bitki na Hunejnu, pa se njihova jedinica ukopala u Taifu, on je krenuo za njima i opkolio ih. Dok ih je opsjedao s katapultima, počeo je mjesec zul-kade, ali je on, kako navodi Enes, nastavio opsadu četrdeset dana, kao što se navodi u dva SahihaPošto je pri­tom stradalo dosta ashaba, on je od toga odustao ne osvojivši ga, a zatim se uputio prema Meki idući na umru iz Dži'rane, gdje je podijelio plijen sa Hunejna. Ova njegova umra bila je također u mjesecu zul-kadetu, osme godine po Hidžri.

"onima koji vas napadnu, uzvratite istom mjerom"Ovim je Allah naredio pravedan postupak i prema idolopoklonicima, kao što također kaže:

"Nagrada za zlo je isto takvo zlo" (42:40)Od Ibn-Abbasa prenosi se da su riječi Allaha Uzvišenog: “Ko vas napadne..." objavljene u Meki dok nije bilo ni moći ni borbe, a potom su derogirane ajetom kojim se naređuje borba u MediniIbn-Džerir prenosi od Mudžahida: "Upravo je to medinski ajet objavljen poslije obavljene umre."

"Bojte se Alla­ha i znajte da je Allah uz one koji se Njega boje" znači ovim se ajetom ukazuje naredba pokornosti Allahu i bogobojaznosti, te obavijest da je Allah Uzvišeni uz one koji se Njega boje sa Svojom pomoći i podrškom na dunjaluku i ahiretu.

Ovo je obaveza od Allaha da muslimani idu u borbu (džihad), kako bi zlo neprijatelja odbili od teri­torije islama. Zuhri kaže: "Borba je obavezna za sva­kog pojedinca, bez obzira išao u pohod ili ostao. Onome koji ostaje obaveza je kada se od njega traži pomoć da pomaže, kada se mobilizira da ide, a ako za njim nema potrebe, da ostane." Ja bih dodao: U sahih hadisu je zato potvrđeno: /300/ "Ko umre, a nije išao u boj, niti je sam težio da ide, umro je poput paganina." Poslanik, a.s., rekao je na Dan osvojenja Meke: /301/ "Nema hidžre poslije Osvojenja, nego ostaje samo borba i iskrena namjera. Ako vas pozovu u mobilizaciju, odazovite se."

"...a to vam je mrsko", tj. to je za vas teško. Nakon toga Allah Uzvišeni kaže:

"Možda nešto ne volite, a to je dobro po vas", budući da borbu slijede pomoć i pobjeda nad neprijateljima, osvajanje njihove zemlje, imovine i potomstva.

"..možda nešto volite, a to je zlo po vas!" U to spada i izostajanje od borbe koje može prouzrokovati da neprijatelj ov­lada zemljom i vlašću. Nakon toga, Allah Uzvišeni kaže: "Allah zna, a vi ne znate" tj. On bolje od vas zna posljedice stvari. On vam ukazuje na ono što je u vašem interesu na oba svije­ta,.pa odazovite Mu se i poslušajte Njegovu naredbu da biste bili na Pravom putu.

Ibn-ebi-Hatim navodi predanje s lancem od Džunduba ibn Abdullaha: /302/ da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao skupinu ljudi i nad njima Ebu-Ubejde ibn Džerraha. Kada je on krenuo, zaplakao je jako pred Poslanikom, sallal­lahu alejhi ve sellem, pa je on, umjesto njega, poslao Abdullaha ibn Džahša i napisao mu pismo naredivši mu da ga ne čita dok ne dođe do određenog mjesta, rekavši još: "Nemoj nikoga od svojih drugova prisilja­vati da ide s tobom!"

U predanju od Ibn-Mes'uda stoji /303/ da ih je bilo sedam, na čelu sa Abdullahom ibn Džahšom el-Esedijem. Među njima su bili: Ammar ibn Jasir, Ebu-Huzejfe ibn Utbe ibn Rebi'a, Sad ibn Ebi-Vekas, Utbe ibn Gazvan es-Sulemi, saveznik Benu-Nevfela, Suhejl ibn Bejda, Amir ibn Fuhejre i Vakid ibn Abdullah el-Jerbu'i, saveznik Omer ibn Hattaba. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao je Ibn-Džahšu pismo, naredivši mu da ga ne čita dok ne dođe do mjesta Batnu-Nahla. Kada je on stigao tamo, otvorio je pismo. U njemu je pisalo: "Idi dok ne dođeš u Batnu-Nahlu!" On je tada rekao drugovima: "Ko od vas želi umrijeti, neka pođe a ostavi oporuku! Ja ostavljam oporuku i idem po zadatku Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!"

Abdul-Melik ibn Hišam, prenosilac Sire (Životopisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) navodi predanje od Muhammeda ibn Ishaka...: /304/ Nakon dva dana puta, Abdullah ibn Džahš je otvorio pismo, pa kada je pogledao, vidio je slijedeće: "Kada pogledaš u ovo pismo, nastavi put dok ne dođeš u Nahlu, između Meke i Taifa. Tu ćeš osmotriti Kurejše i obavijestiti nas o njima!" Kada je Abdullah ibn Džahš pročitao pismo, rekao je: "Slušam i pokoravam se", a zatim je rekao svojim drugovima: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio mi je da nastavim put do Nahle, gdje ću osmotriti Kurejše, kako bih ga izvijestio o njima. Zabranio mi je da bilo koga od vas silom povedem. Stoga, ko od vas želi biti šehid i zatim žudi neka krene, a ko ne želi neka se vrati. Što se tiče mene, ja idem kako mi je naredio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem". Nastavio je put, a sa njim su nastavili i ostali drugovi, tako da niko nije izostaoIšao je kroz Hidžaz, pa kada je došao do rudnika iznad Fer'a po imenu Nedžran, Sad ibn ebi-Vekas i Utbe ibn Gazvan izgubili su devu koju su naizmjenice putem jahali pa su zbog toga zaostali tražeći je Abdullah ibn Džahš i ostali drugovi nastavili su put dok nisu došli do Nahle. Tada je pored njega naišao karavan Kurejša koja je nosio ulje ili začine i drugu robu kojom su Kurejši trgovali. Među njima je bio Amr ibn al-Hadremi, Osman ibn Abdullah ibn Mugira i njegov brat Nevfel ibn Abdullah el-Mahzumi, te Hakem ibn Kejsan, rob Hišama ibn Mugire. Kada su ih vidjeli, pobojali su se jer su bili odsjeli u njihovoj blizini. Bio je posljednji dan redžeba. U rivajetu kojega prenosi Džudub bin Abdullah stoji: Oni nisu znali da li je taj dan bio posljednji dan redžepa ili prvi dan džumadel-ula. Oni su počeli da se savjetuju, pa su neki govorili: 'Tako mi Allaha, ako ih pustite ove noći ući će u Harem, pa će ih to spasiti od vas. Jer ako ih tada poubijate, to će biti ubistvo u svetom mjesecu.' Ljudi su se pokolebali bojeći se da krenu na njih. Zatim su sami sebe počeli bodriti, pa su se složili da ubiju od njih koga budu mogli i uzmu im što imaju. Vakid ibn Abdullah et-Temimi gađao je Amra ibn el-Hadremija strijelom, pogodio ga i ubio. Osmana ibn Abdullaha i Hakema ibn Kejsana zarobili su. Nevfel ibn Abdullah je pobjegao i nisu ga mogli stići. Abdullah ibn Džahš je nakon toga s drugovima kreno s karavanom i zarobljenicima te su došli Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u MedinuIbn-Ishak kaže: ...Kada su došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekao im je: "Nisam vam naredio da se borite u svetom mjesecu!" Zaustavio je karavan i zarobljenike i odbio da od toga išta uzme. Kada je tako rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ljudi su klonuli misleći da će propasti, a zamjerila su im i njihova braća muslimani što su to učinili. Kurejši su tada rekli: "Muhammed i njegovi drugovi povrijedili su sveti mjesec, u njemu prolili krv, uzeli imovinu i zarobili ljude..." Budući da su ljudi o tome puno govorili, Allah je objavio tim povodom ajet:

- Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu! Reci: "Ratovanje u njemu veliki je gri­jeh; ali, odvraćanje od Allahova puta i nevjerovanje u Njega, te od časnih mjesta i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih još je veći grijeh kod Allaha. A smutnja je gora od ubijanja!" Dakle, ako ste se borili i ubijali u svetom mjesecu, oni su vas odvraćali od Allahovog puta ne vjerujući u Allaha, te od svetog mjesta odakle su vas izgonili iako ste vi tu domaćini". To je kod Allaha veće" od ubijanja onih koje ste vi ubili.

"A smutnja je gora od ubijanja!", tj. oni muslimane odvraćaju od njihove vjere, kako bi ih vratili u nevjerstvo nakon što su bili vjernici, a to je veći grijeh kod Allaha od ubistva. Stoga "će se oni neprestano boriti protiv vas dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako to budu mogli!"

budući da oni ustrajavaju na nečemu što je krajnje gnusno ne kajući se za to, niti se povlačeći. Ibn-Ishak kaže: Nakon što je Kur'an objavio ovu zapovijed i Allah oslobodio muslimane muka u kojim su bili, Al­lahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo je karavan i zarobljenike. Kurejši su mu tim povodom poslali otkupninu za Osmana ibn Abdullaha i Hakema ibn Kejsana, pa je on kazao: "Nećemo vam ih osloboditi dok se ne pojave naša dva druga: Sad ibn Ebi-Vekas i Utbe ibn Gazvan, za koje se plašimo da su kod vas. Ako ih ubijete, i mi ćemo ubiti vaše." Nakon toga, došli su Sad i Utbe i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao je otkupninu za njih. Tom prilikom, Hakem ibn Kejsan prihvatio je islam ostavši kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok nije pao kao šehid u Bitki kod Bi'r Me'una (kod bunara Me'una), dok se Osman ibn Abdullah vratio u Meku i tamo umro kao nevjernikIbn-Ishak kaže: Kada se pokazalo šta su učinili Abdullah ibn Džahš i njegovi drugovi, objavom navedenog ajeta, oni su poželjeli nagradu, pa su rekli: "Allahov Poslaniče! "Hoćemo li se nadati polasku u pohod u kojem ćemo dobiti nagradu mudžahida?!

"Oni koji vjeruju, i koji se isele i na Allahovom putu bore, oni se mogu nadati milosti Allahovoj. A Allah oprašta i milostiv je." U vezi s tim pohodom Abdullah ibn Džahš je, odgovarajući Kurejšima koji su govorili: "Muhammed i njegovi drugovi povrijedili su sveti mjesec i u njemu krv pro­lili, imovinu uzeli i ljude zarobili!" napisao slijedeće stihove:

"Ubistvo u mjesecu svetom smatrate grijehom velikim,

A veće od toga jeste kada putnik vidi svoj Pravi put,

da odvraćate od onog što kaže Muhammed, i

nevjerovanje u njega, a Allah vidi i svjedok je,

i izgon iz Allahova mesdžida njegovih stanovnika,

Da se u Hramu ne vidi onaj koji se Allahu klanja,

Mi smo, iako nas za ubistvo tužite..,

I laži na islam šire silnici i zavidnici,

Pojili od Ibn-Hadremije naša koplja,

Kod palme kada je rat potpalio Palilac,

Krvlju, dok je Ibn-Abdullah Osman s nama bio,

I borio se da se iz okova vrati!"

"I borite se na Allahovom putu i znajte da Allah sve čuje i sve zna." To znači da oprez i strah ne spašavaju od Allahovog određenja, kao što to ne čini ni bijeg ili izbjegavanje borbe, što neće ni približiti ni udaljiti od smrtnog časa, jer to je propisani čas i dodijeljena opskrba precizno i tačno, bez povećavanja ili nedostatka Allah Uzvišeni kaže:

"...koji su o braći svojoj govorili: "Da su nas poslušali, ne bi izginuli!" Reci: "Pa vi smrt izbjegnite ako istinu govorite!" (3:168), zatim:

"Ma gdje bili, smrt će vas stići, makar to bilo i u kulama visokim!" (4:78).

Kaže Uzvišeni koreći i prigovarajući onima koji su izostajali iza džihada plašeći se, a bili su sposobni i udobno su živjeli, i tražili su dopuštenje od Poslanika da izostanu, i govorili su: "Ostavi nas da budemo sa onima koji ne idu u boj." Bili su zadovoljni za svoje živote sramotnim ostajanjem sa ženama, a one su same ostajale iza vojske. Ovako je bio slučaj sa njima: kada bi ih pozvali u džihad, bili bi plašljivi, a kada su bili sigurni, najviše bi govorili od ljudi i krivili se u govoru, kao što je Uzvišeni rekao za njih:

"A kada zavlada strah, vidiš ih kako gledaju u tebe kolutajući svojim očima kao pred smrt, onesviješćeni čim strah mine, oni vas psuju svojim oštrim jezicima", (33:19), tj. navodili bi njihovim jezicima oštar govor, čvrst u sigurnosti, a u  ratu najplašljiviji.

U drugom ajetu Uzvišeni je rekao:

"A oni koji vjeruju govore: 'Zašto se ne objavi jedna sura?' A kad bi objavljena jasna sura i u njoj spomenuta borba, ti si mogao vidjeti one u čijim srcima je bolest kako te gledaju pogledom pred smrt onesviješćenog! A kad je borba već propisana, bolje bi im bilo da su prema Allahu iskreni." (47:20,21)

Zatim je objasnio stanje onih koji su imali opravdanja u izostajanju od džihada. Oni su dolazili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., izvinjavajući mu se i objašnjavajući da su oni slabi i nemoćni da bi išli u boj, a bili su iz plemena oko Medine.

Od Ibn-Abbasa prenosi se da je on čitao:

 bez tešdida, i kaže da su to oni koji su imali opravdanja; ovako se prenosi i od Mudžahida.

Ovo je mišljenje najočiglednije u značenju ajeta jer Uzvišeni je rekao poslije ovog:

 "...i tako su izostali oni koji su Allahu  i Njegovu Poslaniku lagali", tj. i drugi beduini nisu došli uopće da traže ispriku. Zatim im je obećao nesnosnu patnju, pa kaže Uzvišeni:

"...a teška patnja pogodit će one među njima koji nisu vjerovali."

Zatim je Uzvišeni objasnio isprike koje su opravdane, zbog kojih se može izostati od borbe, pa je spomenuo ono što je prisutno pri osobi, kao što je slabost u tjelesnoj konstrukciji, zbog koje nije moguće biti čvrst u džihadu, a u to spada i hromost i sljepoća. Zato su oni prvi spomenuti.

U opravdane isprike spada i ono što je privremenog karaktera, kao bolest koja mu se pojavila na njegovom tijelu, pa ga sprečava od izlaska na Allahov put. Ili siromaštvo, pa ne može da se pripremi za rat. Ovima nema prigovora kada izostanu i ako su iskreni u tome, ne plaše ljude, ne obeshrabruju i ne podstiču na izostajanje. Oni tada čine dobro u ovom njihovom stanju.

Zbog ovog je Uzvišeni rekao:

"Nema razloga da se išta prigovara onima koji čine dobra djela, a Allah prašta i samilostan je."

Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Zejda ibn Sabita da je rekao: (508) "Pisao sam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., suru "Berae".  Stavio sam pero za uho kada nam je naredio borbu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je gledao šta mu se objavljuje, zatim dođe slijepac pa reče: "Šta je sa mnom, o Allahov Poslaniče, ja sam slijepac?" Pa je objavljeno: , "Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni..."

Rekli su Ibn-Abbas, Mudžahid, Ikrime, Ed-Dahhak i drugi: "Ima ih trojica koji su izostali", tj. od pokajanja, a to su: Mirare bin er-Rebi', Ka'b bin Malik i Hilal bin Umejje; odustali su od pohoda na Tebuk iz lijenosti i naklonosti prema udobnosti, lijepim plodovima i hladovini, a ne zbog sumnje i licemjerstva.

Bila je i grupa njih koja se svezala za stupove džamije, kao što su uradili Ebu-Lubabe i njegovi drugovi, a i grupa koja nije radila, tako su ova trojica spomenuta pa je objavljeno pokajanje onih prije ovih. Ovima je odloženo pokajanje dok  nije objavljeno:

"Allah je oprostio Vjerovjesniku, muhadžirima i ensarijama..." (9:117) i:

"...a i trojici  koja su bila izostala, i to tek onda kad im je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna" (9:118), kao što će objašnjenje toga u hadisu Ka'b bin Malika.

U riječima Uzvišenog: "...da li će  ih Allah kazniti ili će im oprostiti", znače da su pod Allahovim pomilovanjem. Ako hoće da uradi sa njima ovo, i ako hoće da uradi s njima to, ali Njegova Milost nadvladava Njegovu srdžbu.

"...a Allah sve zna i Mudar je", tj. zna ko zaslužuje kaznu ili pomilovanje, a Mudar je u Svojim djelima i Svojim riječima. Nema drugog boga osim Njega niti gospodara osim Njega.

Uzvišeni ističe da On nadoknađuje Svojim robovima, vjernicima, za njihove živote i njihove imetke, ako su ih uložili na Njegovom putu - Džennetom. Ovo je iz Njegove dobrote, velikodušnosti, dobročinstva. Zaista On prihvata da da naknadu iz onog što posjeduje i što daruje Svojim robovima, zato su rekli Hasan el-Basri i Katade: "Tako mi Allaha, sklopio je ugovor o kupoprodaji sa njima, pa im je skuplje platio."

Šemr bin Atijje rekao je: "Nema nijednog muslimana a da ne duguje prema Uzvišenom Allahu prisegu na vjernost, izvrši je ili umre u njoj", zatim je proučio ovaj ajet. Zato se kaže: Ko se uputio na Allahov put, sklopio je ugovor sa Allahom, tj. prihvatio je ovaj ugovor i izvršio ga. Prenose Muhammed bin Ka'b el-Kurezi i drugi od Abdullaha bin Revvahe, r.a., da je rekao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., tj. u noći  davanja prisege na vjernost kod Akabe: (526) "Uvjetuj od nas prema tvome Gospodaru i prema tebi šta hoćeš!" Poslanik, s.a.v.s., rekao je: "Uvjetujem, prema svome Gospodaru: da Ga obožavate i da Mu nikoga ravnim ne smatrate, a prema sebi: da me branite od čega branite svoje živote i svoje imetke." Zatim su pitali: "A šta nama pripada ako budemo tako radili?" Rekao je: "Džennet." A oni su rekli: "Trgovina je donijela dobit. Nećemo raskidati ugovor niti ćemo tražiti da se on opozove", pa je objavljeno:

"Allah je od vjernika kupio živote njihove."

"Oni će se na Allahovu putu boriti pa ubijati i ginuti", tj. svejedno, ubijali ili ubijeni bili, ili im se desilo i jedno i drugo, obavezan im je Džennet.

El-Buhari i Muslim navode da je (527) Allah zajamčio onoga koji je izišao na Njegov put, isključivo radi borbe na Njegovom putu i vjerovanja u poslanike - ako ga usmrti - da će  ga u uvesti u Džennet ili će ga vratiti njegovoj kući iz koje je izišao, sa nagradom koju ima kod Allaha ili ratnim plijenom.

U riječima Uzvišenog:

 "On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu", potvrda je za ovo obećanje i obavještenje da je to Sebi stavio obavezu i to objavio Svojim Poslanicima u Svojim Velikim knjigama, koje je spomenuo.

 "A ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje svoje?"  Zaista, On neće iznevjeriti Svoje obećanje, kao što stoji u Njegovim uzvišenim riječima:

 "A čije su riječi od Allahovih istinitije?" (4:122) Stoga je Uzvišeni rekao: "Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s njim ugovorili, i to je veliki uspjeh", tj. neka se raduje onaj ko je izvršio dužnost, shodno ovome ugovoru i potpuno ostvario ovaj sporazum, velikom uspjehu i udobnom boravku.

Prenosi El-Imam Ahmed od Ubejdullaha bin Ka'ba bin Malika, koji je bio vodič Ka'bov kada je oslijepio i koji kaže: "Čuo sam Ka'ba bin Malika da je pričao kada je izostao od Allahova Poslanika, s.a.v.s., u pohodu na Tebuk: (537)'Nisam izostajao od Allahova Poslanika, s.a.v.s., u pohodima koje je vodio, osim u pohodu na Tebuk.'"

Izuzetak je Bitka na Bedru, a za nju niko ko je izostao nije ukoren, jer je Allahov Poslanik, s.a.v.s., izišao želeći karavan Kurejšija, tako da je Allah učinio da se sukobi sa njegovim neprijateljem bez zakazanog sastajanja. Prisustvovao sam sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., na Akabi kada smo se uzajamno obavezali na islam. Ne bih volio u zamjenu za prisustvovanje Akabi prisustvovanje Bedru, iako je Bedr u većem spomenu i poznatiji kod ljudi. Ono što je bilo vezano za mene kad sam izostao od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u pohodu na Tebuk, jeste da nikad nisam bio jači niti je bilo spremnijeg čovjeka od mene u vrijeme kad sam izostao iz tog pohoda. Tako mi Allaha, prije tog pohoda nikad nisam imao dvije jahalice zajedno, a za vrijeme tog pohoda imao sam ih zajedno.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., rijetko je vodio pohod a da nije aludirao na drugi, dok nije došao ovaj pohod. Vodio ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., po žestokoj vrućini i uputio se na dalek put i bezvodne pustinje, protiv mnogobrojnog neprijatelja, pa je prepustio muslimanima njihovu stvar da bi se pripremili protiv neprijatelja. Saopćio im je svoj pravac koji želi a muslimana je bilo mnogo sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., tako da ih ne bi mogla obuhvatiti ni knjiga - registar.

Rekao je Ka'b: "Rijetko ne bi čovjek, koji je želio izostati, mislio da to neće Poslanik, s.a.v.s., primijetiti, osim da Uzvišeni Allah spusti objavu o tome. Allahov Poslanik, s.a.v.s., izvršio je taj pohod kada su prijali plodovi i hladovi, a ja sam tom pohodu okrenuo lice."

  Allahov Poslanik, s.a.v.s., i vjernici su se spremili, požurio sam da se spremim sa njima pa sam se vratio i nisam ništa pripremio od svoje opreme, pa sam sebi rekao: 'Ja to mogu ako hoću.' To je kod mene trajalo dok su se ljudi ozbiljno pripremali, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rano ujutro krenuo i muslimani sa njim, a ja još ništa nisam spremio i rekao sam: 'Spremit ću se poslije dan ili dva, zatim ću ih stignuti.' Čim su otišli, požurio sam da se spremim, pa sam se vratio i ništa nisam pripremio. Zatim sam opet otišao da se spremim, pa sam se vratio i nisam ništa uradio. Još uvijek je to dugo trajalo kod mene dok su oni žurili i utrkivali se u pohodu pa sam pomislio da otputujem i da ih sustignem, a da sam, bogdo, to uradio, ali mi to poslije nije bilo određeno. Kada bih izišao među ljude poslije Allahova Poslanika, s.a.v.s., ožalostilo bi me da sam vidio samo sumnjive ljude u licemjerstvu ili ljude kojima je Uzvišeni Allah opravdao.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije me se sjetio dok nije stigao do Tebuka, zatim je rekao, sjedeći među ljudima: 'Šta je uradio Ka'b bin Malik?' Zatim je rekao neki čovijek iz plemena Beni-Seleme: 'Zadržale su ga, o Allahov Poslaniče, dvije njegove bunde (ogrtača) i gledanje u dva plašta.' Zatim je rekao Muaz bin Džebel: 'Ružno je to što si rekao; tako mi Allaha, o Allahov Poslaniče, mi ne znamo o njemu osim dobro', a Allahov Poslanik, s.a.v.s., na to je šutio."

Ka'b bin Malik priča dalje: "Pošto sam obaviješten da se Allahov Poslanik, s.a.v.s., vraćao sa Tebuka, kod mene se pojavila tuga i jad i ja sam nastojao da se sjetim laži koju ću reći i da se sutra izvučem iz njegove srdžbe. U tome sam tražio pomoć od svakog razumnog iz svoje familije.

Pošto je rečeno da Allahov Poslanik, s.a.v.s., pristiže, udaljila se laž od mene i shvatio sam da se ničim ne mogu izbaviti.

Zatim sam odlučio da budem iskren prema njemu. Onda je stigao.

A kada bi dolazio s puta, Allahov Poslanik, s.a.v.s., počinjao bi od mesdžida. Klanjao bi dva rekata, zatim bi sjeo među ljude. Kada je to uradio, došli su mu oni koji su izostali, izvinjavajući se i zaklinjući se, a bilo ih je osamdeset i nekoliko ljudi, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., primio od njih ono što su javno iznijeli i oprostio im, njihove je tajne prepustio Uzvišenom Allahu. Kada sam ja došao i nazvao mu selam, nasmiješio se osmijehom ljutitog čovjeka.

Zatim mi je rekao: 'Dođi', pa sam došao i sjeo ispred njega, zatim me upitao: 'Šta ti se desilo pa da izostaneš? Zar nisi bio kupio jahalicu?', pa sam rekao: 'O Allahov Poslaniče, doista da sjedim kod nekog drugog mimo tebe od ljudi ovog svijeta, gledao bih da se izvučem iz njegove srdžbe sa opravdanjem, a meni je data sposobnost polemike i rasprave. Ali, tako mi Allaha, znam ako ti kažem danas lažan govor s kojim ćeš biti zadovoljan, Allah će, sigurno, prosuti tvoju srdžbu na mene, a ako ti kažem istinu zbog koje ćeš se naljutiti na mene, ja se time nadam nagradi od Uzvišenog Allaha. Tako mi Allaha, nisam imao opravdanja, kao nikad do tada i nije bilo spremnijeg od mene kad sam izostao iza tebe.' Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: 'Ovo je istina. Ustani i idi dok ti Allah ne presudi.' Zatim sam ustao i do mene su došli ljudi iz plemena Beni-Seleme i rekli: 'Tako nam  Allaha, ne znamo da si griješio prije ovog. Zar nisi mogao da se opravdaš Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., onim što su se pravdali koji su izostali? Bilo ti je dovoljno za tvoj grijeh to što bi za sebe tražio oprost Allahova Poslanika, s.a.v.s.?'" Ka'b je rekao: 'Tako mi Allaha, grdili su me tako da sam se želio da vratiti pa da sam sebe poreknem."

"Zatim sam im rekao: 'Da li je ikog zadesilo ovo sa mnom?' Odgovorili su: 'Da, zadesilo je to još dva čovjeka, koji su rekli kao što si i ti rekao.' Rečeno im je kao što je rečeno i tebi'; pa sam upitao: 'Ko su njih dvojica?' Odgovorili su: 'Mirare bin er-Rebia el-Amirij' i Hilal bin Umejje el-Vakifi.' Spomenuli su mi dva dobra čovjeka koji su učestvovali na Bedru, a ja sam se mogao ugledati u njih. Ja sam krenuo kada su mi ih spomenuli.'" On dalje kaže: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio je muslimanima razgovarati sa nama trojicom između onih koji su izostali iza njega. Izbjegavali su nas ljudi i mnogo se promijenili, tako da ja nisam mogao prepoznati zemlju po kojoj sam hodao, i ona kao da nije bila zemlja koju sam znao. U takvom stanju ostali smo pedeset noći.

Što se tiče dvojice drugova, izolirali su se i sjedili u svojim kućama plačući. Ja sam bio čvršći i strpljiviji, odlazio sam na namaz sa muslimanima, obilazio trgove, niko nije razgovarao sa mnom. Dolazio bih Allahovom Poslaniku poslije namaza, nazivao bih mu selam i sam sebe pitao miču li se njegove usne, odvraća li mi selam ili ne?

Zatim sam klanjao blizu njega i krao mu pogled. Kada bih ja pristupio u namazu, gledao je u mene, a kada bih se okrenuo prema njemu, skinuo bi pogled sa mene. Kada je takav odnos muslimana prema meni potrajao, otišao sam i ušao u (ograđeni) vrt Ebi - Katadea, a on je moj amidžić i najdraži mi od ljudi.

Nazvao sam mu selam; tako mi Allaha, nije mi odvratio; zatim sam mu rekao: 'O Ebu-Katade, kunem te Allahom, da li znaš da ja volim Allaha i Njegova Poslanika?' On je samo šutio. Ponovio sam i preklinjao ga, a on je šutio, zatim je rekao: 'Allah i Njegov Poslanik znaju.'

Zatim su mi obilno suzile oči i ja sam se okrenuo dok nisam prešao zid. I dok sam išao medinskim bazarom, ugledao sam Nabetajca iz Šama koji je prodavao hranu i govorio: 'Ko će mi pokazati Ka'b Bin Malika?' Pa su ljudi počeli išaretom da mu pokazuju na mene, tako da je došao i pružio mi pismo od kralja Gassana. Bio sam pisar, a u njemu je stajalo:

Nakon što smo obaviješteni da tvoj drug grubo postupa prema tebi i da te Allah nije učinio u kući poniženja i propasti, pridruži se nama, dat ćemo ti utjehu.

Rekao sam kada sam ga pročitao: 'Ovo je još jedno iskušenje!' Pa sam naumio to pismo zapaliti i da mi posluži kao rasvjeta, te sam ga i zapalio. Kada je prošlo četrdeset noći od pedeset, došao mi je izaslanik Allahova Poslanika, s.a.v.s., govoreći: 'Allahov Poslanik, s.a.v.s., naređuje ti da se odvojiš od svoje žene.' 'Da je pustim ili šta da radim?' Pa je rekao: 'Da se odvojiš od nje, tj. da se ne približavaš.' Isto tako je bilo i sa dvojicom drugova. Zatim sam rekao svojoj ženi: 'Idi svojoj obitelji i budi kod njih dok Allah ne presudi ovu stvar kako  želi.'

Zatim je došla žena Hilal bin Umejje kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., pa je  rekla: 'O Allahov Poslaniče, Hilal je iznemogao starac, nema sluge, da li ne voliš da ga ja služim?', a on je rekao: 'Ne, ali da ti ne prilazi.' Ona je odgovorila: 'Zaista on, tako mi Allaha, nema živosti ni za čim, još uvijek, tako mi Allaha, plače otkako se desio njegov slučaj do ovog dana.'

Govorili su mi neki iz moje porodice da tražim dozvolu od Allahova Poslanika, s.a.v.s., povodom svoje žene, jer je dozvolio ženi Hilala bin Umejje da ga poslužuje. Zatim sam rekao: 'Tako mi Allaha, neću tražiti dozvolu od Allahova Poslanika, s.a.v.s., u vezi s njom, a ne znam šta bi o tome rekao Allahov Poslanik kada bih tražio dozvolu od njega kad sam mlad čovjek.'"

Ka'b dalje priča: "Ostali smo deset noći, zatim se navršilo pedeset od kada je zabranio općenje sa nama. Zatim sam klanjao sabah - namaz ujutro pedesete noći na ploči (krovu) jedne od naših kuća. I dok sam sjedio u stanju tjeskobe koju je Uzvišeni Allah spomenuo, i zemlja mi je postala tijesna koliko god da je bila prostrana, čuo sam čovjeka koji viče sa brda Sal' najvišim glasom: 'Radosna vijest o Ka'b bin Maliku!' Pao sam na sedždu i znao sam da je došao spas i izlaz od Uzvišenog Allaha tako što nam je primio tevbu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., objelodanio je Allahovo pomilovanje nama nakon što je klanjao sabah - namaz, pa su dolazili ljudi donoseći nam radosne vijesti. Prema dvojici mojih drugova uputili su se glasnici, a prema meni je jedan čovjek jahao na konju,  dok je čovjek iz Eslema požurio ka brdu i sa njega povikao. Glas ovog čovjeka je bio brži. Nakon što mi je došao ovaj čovjek sa radosnom viješću, čiji sam glas čuo, skinuo sam svoja dva odijela i obukao ga njima zbog radosne vijesti. Tako mi Allaha, nisam imao osim ta dva. Posudio sam druga dva odijela, zatim ih obukao i otišao da potražim Allahova Poslanika, s.a.v.s.

Susretali su me grupe i grupe ljudi čestitajući mi na Allahovom pomilovanju govoreći: 'Neka ti je prijatno Allahovo pomilovanje', dok nisam ušao u džamiju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., sjedio je u džamiji, a ljudi oko njega. Ustao je Talha bin Ubejdullah i potrčao prema meni da bi se rukovao sa mnom i čestitao mi; tako mi Allaha, nijedan čovjek od muhadžira nije mi prišao osim njega. 'Ka'b to nije zaboravio Talhi.' Kada sam nazvao selam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., odgovorio je i lice mu je sijevnulo od radosti: 'Raduj se najboljem danu koji ti je došao od kako te je majka rodila.'

Rekao sam: 'Da li je od tebe, o Allahov Poslaniče, ili je od Allaha?' 'Od Allaha!'"

Ka'b kaže: "Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio radostan, zasjalo bi njegovo lice kao da je komad mjeseca, tako da se to znalo  kod njega. Pošto sam sjeo ispred njega, rekao sam: 'O Allahov Poslaniče, zaista u moje pokajanje spada to da izdvojim sav svoj imetak kao sadaku Allahu i Njegovom Poslaniku.' Poslanik je rekao: 'Zadrži kod sebe dio imetka, to je bolje za tebe.' Zatim sam rekao: 'Uistinu, zadržavam svoju dionicu na Hajberu. O Allahov Poslaniče, zaista me Allah spasio zbog istine i u moju tevbu spada to da ne govorim osim istinu.' Tako mi Allaha, ne znam nikog od muslimana da je Allah stavio na iskušenje sa istinom u govoru, od kako sam to spomenuo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., kao što je mene iskušao Uzvišeni Allah. Tako mi Allaha, nisam naumio laž od kako sam to rekao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., do ovog dana, i ja se nadam da me Uzvišeni Allah čuva i u ostatku života."

Uzvišeni Allah je objavio:

 "Allah je oprostio Vjerovjesniku i muhadžirima i ensarijama, koji su ga u teškom času slijedili, u vrijeme kada se srca nekih od njih zamalo nisu pokolebala, On je poslije i njima oprostio, jer je On prema njima blag i milostiv. A i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kad im je zemlja koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim, i kad su vidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i Milostiv je. O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!"

Rekao je Ka'b: "Tako mi Allaha, nije me Allah obdario većom blagodati nakon što me je uputio u islam od moje iskrenosti sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., tog dana, tako da ga nisam slagao i uništen bio kao što su propali oni koji su ga slagali."

 Zaista je Uzvišeni Allah rekao za one koji su ga slagali kao što nije rekao nikome kada je spustio objavu. Uzvišeni Allah je rekao:

 "Kad se među njih vratite, zaklinjat će vam se Allahom, samo da ih se okanite, pa okanite ih se jer su oni pogan i prebivalište njihovo bit će Džehennem kao kazna za ono što su radili. Oni vam se zaklinju zato da biste bili zadovoljni njima. Ako vi budete zadovoljni njima, Allah sigurno nije zadovoljan narodom nevjerničkim." (9:95,96)  Bilo nas je trojica čiji je slučaj odgodio u odnosu na slučaj onih od kojih je Allahov Poslanik, s.a.v.s., primio ispriku kada su se zaklinjali, uzeo od njih prisegu i tražio oprosta za njih. Allahov Poslanik, s.a.v.s., odložio je naš slučaj dok mu Allah ne presudi, zato je Uzvišeni Allah rekao: "A i onoj trojici koja su bila izostala."  Pod njegovim izostavljanjem nas i njegovim odlaganjem našeg slučaja koji je spomenut ne misli se na naše izostajanje iz pohoda, nego je to od onih koji su mu se zaklinjali i izvinjavali pa im je to prihvatio." Ovaj je hadis vjerodostojan i oko njegove vjerodostojnosti složili su se El-Buhari i Muslim, koji ga bilježe u svojim Sahihima od Ez-Zuhrija. Ovaj je hadis obuhvatio komentar ovog časnog ajeta u najljepšem i najjednostavnijem obliku. Ovako prenose i više učenjaka iz prvih generacija u komentaru ovog ajeta. Pošto je Uzvišeni spomenuo da je otklonio od ove trojice nevolju i tjeskobu zbog njihove izolacije od muslimana punih pedeset dana i noći, kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim i kad im je Zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna jer nisu znali šta rade, pa su bili strpljivi na Allahovu presudu i predali joj se i čvrsti bili sve dok nisu nagrađeni izlazom iz te situacije zbog njihove iskrenosti prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., u pogledu njihovog izostajanja. To je bilo bez opravdanja pa su bili kažnjeni za ovaj period…

Uzvišeni Allah kori one koji su izostali iza Njegova Poslanika, s.a.v.s., u pohodu na Tebuk općenito i pretpostavljanje njihovih života nad borbom sa njim i neprijatnostima koje je dobio uslijed poteškoća. Oni su sebi uskratili nagradu jer njih "...neće zadesiti ni žeđ","ni umor",

 "ni glad","niti će stupiti na neko mjesto koje će nevjernike naljutiti", tj. spustiti se u neko mjesto plašeći njihove neprijatelje.

 "Niti će ikakvu nevolju od neprijatelja pretrpjeti", tj. pobjedu, "...a da im to sve neće upisano biti", s ovim kao dobra djela i lijepa nagrada.

"Allah, zaista, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobro", kao što su riječi Uzvišenog:

 "Mi, doista, nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio." (18:30)

Uzvišeni kaže: "Ovi ratnici ne troše na Allahovom putu, '...nikakav prilog, ni mali ni veliki', tj. malo niti mnogo,

 '...niti će ikakvu dolinu prevaliti', tj. prema neprijateljima, '...a da im to neće zapisano biti.'"  Uzvišeni nije rekao ovdje: "bihi", nego "lehum", jer ova djela proizilaze od njih, zato je Uzvišeni rekao:

"...da bi Allah nagradio za djela njihova nagradom ljepšom od one koju su zaslužili."  Zadesio je vođu vjernika Osmana bin Afana, r.a., ovim časnim ajetom obilan udio i velika sreća. U ovom pohodu on je udijelio sjajne priloge i lijepa imanja, kao što prenosi Abdullah bin el-Imam Ahmed od Abdurrahmana bin Hibab es-Sulemija da je: (539) "Allahov Poslanik, s.a.v.s., držao je govor pa je podsticao da se daju prilozi za vojsku za Bitku na Tebuku." Zatim je Osman bin Affan, r.a., rekao: "Od mene je stotinu deva sa samarima i njihovim pokrovcima." Zatim je Poslanik, s.a.v.s., i dalje podsticao, pa je Osman bin Affan rekao: "Od mene je stotinu sa njihovim samarima i pokrovcima." Zatim se Poslanik, s.a.v.s., spustio sa stepenica minbera i podsticao, pa je Osman bin Affan rekao: "Od mene je stotinu drugih sa svojim samarima i pokrovcima." Prenosilac kaže: "Vidio sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako je okretao ruku, a i Abdussamed je izvadio svoju ruku kao začuđen, govoreći: "Šta je Osmanu nakon što je ovo uradio?" Prenosi Abdullah, također od Abdurrahmana bin Semure da je rekao: (540) "Došao je Osman, r.a., kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., sa hiljadu dinara u haljetku tako da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., opremio vojsku za Tebuk. Rekao je: "Istresao ih je u Poslanikovu, s.a.v.s., sobu pa sam vidio Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako ih prevrće svojom rukom i govori: 'Ne škodi Ibn-Affanu ono što uradi od danas', ponavljajući to uzastopno." Katade o riječima Uzvišenog:

 "Niti će ikakvu dolinu prevaliti, a da im to neće zapisano biti", kaže: "Ne povećavaju ljudi na Allahovom putu daljinu od svojih porodica, a da ne povećavaju pritom blizinu prema Allahu."

Uzvišeni Allah naredio je borbu protiv nevjernika bliže ka islamskim zemljama. Zato je Allahov Poslanik, s.a.v.s., počeo sa borbom mnogobožca na Arapskom poluotoku. Kada je završio sa njima i Allah putem njega oslobodio cjelokupni Poluotok, i ljudi su u skupinama ulazili u Allahovu vjeru, počeo je borbu protiv sljedbenika Knjige i spremio se za borbu protiv Bizantijaca koji su najbliži Arapskom poluotoku i najpreči ljudi za poziv u islam jer su sljedbenici Knjige. Stigao je na Tebuk, zatim se vratio zbog umora ljudi, sušne zemlje i teške situacije. To je bilo devete godine po Hidžri Poslanika, s.a.v.s. Zatim je u desetoj godini bio zauzet Oprosnim hadžom. Poslije hadža, nakon osamdeset i jednog dana, preselio se Uzvišenom Gospodaru. Naslijedio ga je Ebu-Bekr, kojem je Allah učvrstio vjeru. On je počeo spremanje islamske vojske prema Bizantijcima, obožavaocima krsta i prema Perziji, obožavaocima vatre. Allah mu je dao da osvoji zemlje i uništi Kisru i Kajsara i one ljude koji su im se pokoravali, podijelio je njihove riznice na Allahovom putu. Zatim ga je naslijedio El-
Faruk Omer bin el-Hattab, pa je Allah njime pokorio nevjernike i bezbošce. Zaposjeo je carstva na istoku i zapadu, donošene su mu riznice iz ostalih pokrajina iz daleka i blizine. Zatim, nakon što je je umro kao šehid; a živio je pohvalan, saglasili su se ashabi, muhadžiri i ensarije oko hilafeta Osmana bin Affana. Zavladao je islam i uzdigla se Allahova riječ, i kad god bi zavladali jednim narodom, išli su prema drugom, zatim prema onom koji slijedi, pokoravajući se riječima Uzvišenog:

"O vjernici, borite se protiv nevjernika koji su u blizini vašoj", i riječima Uzvišenog: "I neka oni osjete vašu strogost", tj. u borbi protiv njih. Zaista je potpun vjernik onaj koji bude prijatelj sa svojim bratom vjernikom, a strog prema svom neprijatelju nevjerniku.

Kao u riječima Uzvišenog:

 "Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi su sljedbenici strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom" (47:29), kao i u riječima Uzvišenog:

"O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi strog prema njima" (46:9), i u hadisu: (541) "Ja sam onaj koji se smiješi i bori", tj. smiješim se prijatelju, a borim protiv neprijatelja.

"I znajte da je Allah na strani bogobojaznih", tj. zaista je Allah s vama ako se bojite i ako ste Mu se pokoravate. Ovako je stvar stajala tokom tri stoljeća koja su najbolja za sve generacije. Bila je potpuna pokornost i ustrajnost na Pravom putu. Zatim su dolazila iskušenja, i razilaženja među vladarima, i neprijatelji su imali aspiracije prema krajevima islamske države, i domogli se dijela islamske zemlje, a Allahu pripada odredba prije i poslije. Kad god bi jedan od islamskih vladara bio pokoran Allahovim naredbama i na Njega se oslanjao, Allah bi putem njega oslobađao od zemlje onoliko koliko ima poštivanja Allahove vlasti. Allah je odgovoran da muslimane nadredi nad nevjernicima i da uzdigne njihovu riječ u svim zemljama, zaista je On Plemenit i Darežljiv.

Uzvišeni naređuje Svome Poslaniku, s.a.v.s., da se bori protiv nevjernika i licemjera. Protiv prvih oružjem i oružanom borbom, protiv drugih izvršavanjem Allahovih sankcija nad njima. 

 "Njihovo prebivalište bit će Dženennem, a užasno je to boravište!", tj. na budućem svijetu.

svi zajedno na mjesto gdje je neprijatelj navale. Ali ibn Ebi-Talib kaže da se pod ovim misli na kamile. Kad je Ibn-Abbas rekao da se pod ovim misli na konje, to je čuo Ali, pa je Ibn-Abbasu rekao: "U Bici na Bedru mi nismo imali konja, ako izuzmemo dva konja koja su imali Ez-Zubejr i El-Mikdad. Kako se onda na pod "onima koji jure" može misliti na konje koji dašću? Pod "onima koji jure", misli se na pokret /hadžija/ sa Arafata na Muzdelifu koji kad dođu na Muzdelifu zapale vatre" Ibn-Abbas kaže: "Odustao sam od svoga mišljenja i prihvatio ono kako je rekao Ali, r.a." Ibn-Džerir kaže: "Ispravno mišljenje je da se pod ovim misli na konje koji svojim kopitama, kad trče izazivaju varnice."1

1 Mi dijelimo mišljenje sa Ibn-Abbasom, da se ovdje radi o konjima, čak i u slučaju da je tačno, da je na Alijine riječi, da se radi o kamilama kad sa Arefata krenu prema Muzdelifi, to je opis drugačiji nego što stoji u ajetu ovog poglavlja, samim tim što kamile svojim kopitama ne izazivaju varnice. Drugi razlog za ovakvo shvatanje je taj što je pokret sa Arefata na Muzdelifu poslije zalaska Sunca, dok se u ajetima govori:

"pa varnice vrcaju i zorom napadaju."

- Tumačenje da se pod "pa varnice vrcaju" misli na ljude, kad na Muzdelifi upale vatre, jeste sporno, jer da se misli na ljude bilo bi rečeno a ne

kako stoji u ajetu.

- Riječi Uzvišenog: "i zorom napadaju" same po sebi podrazumijevaju brzinu, jer napad na neprijatelja mora biti brz i iznenadan, dok pokret /ljudi/ sa Arafata na Muzdelifu i odatle na Minu, to ne podrazumijeva. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je muslimanima naredio da se kreću mirmo i dostojanstveno, a to je suprotno onome što podrazumijeva iznenadan prepad na neprijatelja. Tako se na osnovu gore iznesenog može zaključiti da se, a Allah, opet, najbolje zna, u gornjim ajetima misli na konje, a ne na kamile.

tj. nezahvalan na blagodatima svoga Gospodara. El-Kenud značI isto što i el-kefur . El-Hasan kaže da se u ovakve ubraja onaj koji nabraja nedaće, a zaboravlja Allahove blagodati.

U gornjim ajetima Allah Uzvišeni ukazuje na šehide koji poginu na ovome svijetu, ali čije su duše žive i osigurane na onome svijetu.

Muhammed ibn Džerir navodi predanje od Ishaka ibn Ebi-Talhe, koji kaže: /599/ Enes ibn Malik govorio mi je o ashabima Allahovog Poslanika, salla­llahu alejhi ve sellem, koje je Vjerovjesnik poslao sta­novnicima bunara Meune. On kaže: Ne znam da li ih je bilo četrdeset ili sedamdeset, a na toj vodi je bio Amir ibn Tufejl el-Džaferi. Ta grupa ashaba Allaho­vog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, krenula je i stigli su do jedne pećine koja stoji iznad vode, gdje su odsjeli. Potom su jedni druge pitali: "Ko će predati poruku Allahovog Poslanika stanovnicima ovoga vrela?" Zatim je rekao, mislim da je to bio Ebu-Mil­han el-Ensari: "Ja ću prenijeti poruku Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!" Krenuo je i došao do dvorišta njihovih domova, zastao pred njima, a zatim rekao: "Stanovnici bunara Meune! Poslan sam vam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov rob i Poslanik, pa vjerujte u Allaha i Njegovoga Poslanika!" Pred njega je izišao jedan čovjek iza ugla kuće s kopljem, i tako ga jako udario da mu je ono izišlo na drugu stranu. On je rekao: "Allah je najveći! Pobije­dio sam, tako mi Gospodara Kabe!" Zatim su njego­vim tragovima došli do pećine u kojoj su bili njegovi drugovi. Pa ih je Amir ibn Tufejl sve pobio. Ibn-Ishak kaže da mu je Enes ibn Malik pričao: /600/ Allah je o njima objavio ajet Kur'ana: "Obavijestite naš narod da smo se sreli sa svojim Gospodarom, Koji je zado­voljan s nama, i s Kojim smo mi zadovoljni." To smo učili jedno vrijeme, a potom je derogirano i dokinu­to, da bi Allah potom objavio: "Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu poginuli! Ne, oni su živi i osigurani su kod Gospodara svoga!"

Muslim u svom Sahihu navodi predanje od Mes­ruka, koji kaže: /601/ Pitali smo Abdullaha u vezi s ajetom:

"Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu poginuli! Ne, oni su živi i opskrbljeni su kod Gospodara svoga!", pa je rekao: "Mi smo to pitali Allahovog Poslanika, sallalla­hu alejhi ve sellem, pa je rekao: Njihove duše bit će u utrobama zelenih ptica koje imaju kandilje obješene na Aršu. One lete Džennetom gdje hoće, a zatim se vraćaju prema tim kandiljima. To će vidjeti Gospodar njihov, pa će reći: 'Da li želite nešto?' One će odgo­voriti: 'Šta da poželimo kada letimo po Džennetu kud god hoćemo?!' To će ih upitati tri puta, a kada one vide da pitanje neće prestati, odgovorit će: 'Go­spodaru naš, želimo da nam duše naše vratiš u tijela naša kako bismo na Tvome putu ponovo poginule!' Kada vidi da nemaju nikakve potrebe, On će ih osta­viti!"

Imam Ahmed navodi predanje od Enesa, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /602/ "Nema duše koja umre, a ima kod Alla­ha dobro, da želi vratiti se na ovaj svijet, osim duše šehida! Ona se raduje povratku na ovaj svijet, pa da ponovo pogine zbog vrijednosti šehadeta koji vidi!"

U dva Sahiha, kao i u drugim zbirkama, stoji: /603/ "da je Ebu-Džabir, tj. Abdullah ibn Amr ibn Haram el-Ensari, r.a., ubijen na Uhudu kao šehid!"

Imam Ahmed navodi predanje od Džabira, koji kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mi je: /604/ "Znaš li da je Allah oživio tvoga oca i rekao mu: 'Poželi nešto!', a on je odgovorio: 'Da se vratim na dunjaluk i Tebe radi ponovo poginem!' Zatim je rekao: 'Odredio sam da se oni otamo neće vraćati!'"

El-Buhari navodi predanje od Ibn-Munkedira, koji kaže: /605/ Čuo sam Džabira kako kaže: "Kada mi je poginuo otac, plakao sam i otkrio mu lice. Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to su mi sprečavali, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije, nego je rekao: 'Ne oplakuj ga, odnosno ne plači, jer meleci su ga natkrivali svojim krilima sve dok nije podignut!'" Navode ga Muslim i Nesa'i u različitim predanjima...

Imam Ahmed navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /606/ "Kada je vašu braću zadesila nevolja u Bitki na Uhudu, Allah je dao da njihove duše budu u utrobama zelenih ptica, koje se napa­jaju iz rijeka dženetskih, hrane plodovima njegovim i vraćaju zlatnim kandiljima u sjenci Arša. Kada one osjete ljepotu toga jela i pića, te ljepotu govora, go­vorit će: 'Kamo sreće da naša braća znaju šta nam je Allah učinio, pa da se ne štede u džihadu i ne izbje­gavaju ratovanje.' Allah Uzvišeni tada je rekao: 'Ja ću im to kazati', a zatim je objavio ovaj ajet:

“'Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu poginuli! Ne, oni su živi i opskrbljeni su kod Gospodara svoga!' te ajete nakon toga."

Imam Ahmed navodi predanje od Muhammeda ibn Idrisa eš-Šafija, koji to navodi od Malika ibn Enesa al-Asbehija, a on od Zuhrija Abdurrahmana ibn Kaba ibn Malika, koji to navodi od svoga oca, r.a., a on kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /607/ "Duša vjernika je ptica (obješena) na drvetu dženetskom sve dok je Allah ne vrati u tijelo na Dan oživljenja!"

Ovaj hadis sadrži radosnu vijest za svakog vjernika: da će njegova duša biti u Džennetu, gdje će lebdjeti i hraniti se plodovima dženetskim, odnosno biti radosna i vesela, jer će vidjeti kakvu čast joj je Al­lah pripremio. To je značajan hadis, oko kojeg se slažu sva četverica imama, prvaka četiri prihvaćene pravne škole.

Međutim, duše šehida su, u odnosu na duše dru­gih vjernika, kao zvijezde, pa molimo Allaha Uzvišenog da nas usmrti u imanu.

"Radosni su zbog onoga što im je Allah" dao, od blagodati i ljepote, "i obradovani", tj. radosni što im se pridružuju oni koji su za njima krenuli u džihad, kako bi im se pri­družili u nagradi koju im Allah daje.

Seid ibn Džubejr kaže: Kada oni uđu u Džennet i vide čast koja se ukazuje šehidima, reći će: "Kamo sreće da naša braća koja su na dunjaluku znaju za čast koju smo mi upoznali i o kojoj nas je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izvijestio!" Zatim će ih obradovati Gospodar njihov slijedećim: "Ja sam obja­vio vašem Vjerovjesniku, čime sam ga obavijestio o vama i vašem stanju, pa budite radosni zbog toga!" To su riječi Allaha Uzvišenog:

"i obradovani su onima koji im se još nisu pridružili", a već smo ukazali na slučaj učesnika kod bunara Meune, koji se spominju u oba sahiha.

Zatim Allah Uzvišeni kaže:

"za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim tugovati neće", tj. koji ne treba da se plaše onoga što je pred njima, niti da tuguju za onim što su ostavili iza sebe.

Muhammed ibn Ishak kaže: "Oni su se obradovali velikoj nagradi, tj. bili radosni ispunjenjem obećanja koje su vidjeli."

"Onima koji su se Allahu i Poslaniku odazvali i nakon što ih je zadesila nevolja." To je bio dan Hamraul-Esed, kada su se idolopoklonici, nakon što ih je zadesilo to što ih je zadesilo od muslimana, vratili u svoj grad. Idući putem oni su se kajali što nisu okončali sa stanovnicima Medine i učinili to pri­jelomnicom. Kada je za to saznao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je jednu grupu iza njih, da ih prestraše i pokažu im da imaju snage i hrabrosti. Nije dozvolio nikome osim onima koji su učestvovali u Bitki na Uhudu, te Džabiru ibn Abdullahu, r.a., koji je istupio u ime svojih sedam sestara, među kojima nije bilo nijednog muškarca. Muslimani su se i pored rana i prevelikog umora odazvali tom pozivu, pokoravajući se Allahu i Njegovom Poslaniku, sallal­lahu alejhi ve sellem.

Ibn Ebi-Hatim navodi od Ikrime da je rekao: Kada su se idolopoklonici vratili s Uhuda, kazali su: "Niti ste Muhammeda ubili, niti zarobljenice doveli! To ste loše uradili, pa vratite se ponovo!" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo je to i poslao jednu grupu koja je otišla prema njima stigavši do Hamraul-Eseda. Nakon toga, Allah Uzvišeni je obja­vio ajet:

"Onima koji su se Allahu i Poslaniku odazvali i nakon što ih je zadesila nevolja, te onima između njih koji su dobro činili i čuvali se pripada nagrada velika!"

Kada je Ebu-Sufjan saznao da ga Vjerovjesnik traži, Allah mu je ulio strah u kosti pa je, susrevši jedan trgovački karavan, rekao: "Vratite Muhammeda, a vama ću od karavana dati toliko i toliko!... Obavijes­tite ih da sam sakupio veliku vojsku i da ću se pono­vo tamo vratiti!" Trgovci su došli i obavijestili Alla­hovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je rekao: "Dovoljan nam je Allah i On je najdivniji Zaštitnik!"

Ibn-Hišam navodi predanje od Ebu-Ubejde, koji kaže: Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznao za njihov povratak, rekao je: /608/ "Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život, za njih je pripremljeno kamenje! Ako osvanu s tim, otići će kao i jučer!"

Allah Uzvišeni zapovijeda Svojim robovima, vjer­nicima, da budu oprezni pred neprijateljem, što pretpostavlja spremnost u pogledu oružja i druge opreme te mobiliziranje što većeg broja ljudi na Alla­hovom putu, "u grupama", tj. skupini do sku­pine, أو " ili idite u džihad, odjednom svi!", tj. svi do jednoga.

"Među vama ima doista onih koji će oklijevati", tj. koji će sigurno izostajati od borbe, te koji će zadržavati druge kao što je činio Abdullah ibn Ubejj ibn Selul, Allah ga prezreo! Zato i Allah Uzvišeni govoreći o licemjerima i navodeći da: "kada izostanu iz borbe", "a ako vas zadesi nevolja", tj. pogibija i šehadet, odnos­no, savlada vas neprijatelj iz razloga koji Allah zna", on kaže: "Sam Allah me je blagodario što s njima prisutan nisam bio!"

To znači: što nisam bio prisutan u ovoj bitki ističući kako je to Allahova blagodat, a ne znajući koju nagradu je izgubio za strpljenje ili šehadet ukoli­ko pogine kao šehid!

I neka se zato bori!" Odnosi se na vjernika koji je mobiliziran, "na Allahovom putu protiv onih koji su spremni život na ovome svijetu kupovati za onaj svijet", tj. protiv onih koji prodaju svoju vjeru za malu čast na ovome svijetu i to, isključivo, zbog toga što ne vjeruju.

Zatim, Allah Uzvišeni kaže:

"jer ko se na Allahovom putu bori, pa pogine ili pobijedi, Mi ćemo ga sigurno velikom nag­radom nagraditi!" Svako ko pogine ili pobijedi kod Allaha ima veliku nagradu, što potvrđuje i hadis u dva Sahiha: /784/ "Allah garantira borcu na Nje­govom putu da će ga uvesti u Džennet ukoliko ga usmrti, ili će ga vratiti u njegov dom iz kojega je izašao uz nagradu i plijen koji je stekao!"

Allah Uzvišeni podstiče vjernike na borbu na Nje­govom putu i angažman na spašavanju potlačenih ljudi, žena i djece kojima je dodijao boravak u Meki, pa kaže:"koji govore: "Gospodaru naš, izbavi nas iz ovog grada", tj. iz Meke,

"čiji su stanovnici nasilnici, odredi nam od Sebe zaštitnika i daj nam od Sebe poma­gača!", tj. odredi nam od Sebe zaštitnika i poma­gača!

El-Buhari navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže: "Ja i moja majka bili smo nemoćni!"

"Oni koji vjeruju bore se na Allahovom putu, a oni koji ne vjeruju bore se na putu Taguta." Vjernici se bore pokoravajući se Allahu, a nevjernici se bore pokoravajući se šejtanu. Nakon toga, Allah Uzvišeni podstiče vjernike da se bore protiv svojih neprijatelja riječima:

"Zato se borite protiv štićenika šejtanovih, jer šejtanovo lukavstvo je doista slabo!"

U početku islama vjernicima u Meki je bilo naređeno da obavljaju namaz i dijele zekat, iako to nije bilo na nekom posebnom nivou, a bilo im je naređeno i da tješe siromašne među njima, da praštajuju idoolopoklonicima i oslobađaju ih, te izdrže do određenog vremena. Usto, oni su gorjeli od čežnje za borbom protiv neprijatelja kako bi ispu­nili svoje ciljeve, iako ih je bio mali broj a bili su i loše opremljeni, odnosno oni su bili u Svetom gradu. Stoga, džihad (borba) nije bio ni propisan dok nisu došli u Medinu, koja je postala grad odbrane i savezništva. Kada im je naređena borba, neki od njih su bili zabrinuti i veoma su se bojali sukoba s ljudima. - Oni su govorili: "Gospodaru naš, zašto si nam borbu propisao? Da si nam to do određenog vremena odgodio!", tj. zašto nam naredbu o džihadu nisi odgodio za drugo vrijeme? Ibn Ebi-Hatim navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže /785/ da su Abdurrahman ibn Avf i njegovi drugovi došli Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, u Meki i rekli: "Božiji Vjerovjesniče, bili smo ugledni dok smo bili idolopoklonici, a ot­kako smo postali vjernici - postali smo poniženi!" On je rekao: "Meni je naređeno da praštam i nemojte se boriti protiv ljudi!" Kada ga je Allah Uzvišeni prebacio u Medinu, naredio mu je da se bori. Pošto su oni to odbijali, Allah je objavio:

- Zar nisi vidio one kojima je rečeno: "Dalje od boja...!" To pre­nose Nesa'i, El-Hakim i Ibn-Merdevejh od Alije ibn Hasana ibn Šekika. Suddi kaže: - Njima nije bilo ništa drugo osim namaza i zekata, pa su molili Allaha da im naredi borbu. Kada im je to naredio,

“odjednom se grupa njih pobojala ljudi, kao što se Allaha boje, ili još više, i rekoše: "Gos­podaru naš, zašto si nam borbu propisao? Da si nam to do određenog vremena odgodio!", tj. do smrti. Allah Uzvišeni kaže:

- Reci: "Uživanje na ovome svijetu je sitno, a onaj svijet je bolji za one koji se čuvaju!" A nikome se od vas nikakva nepravda učiniti neće!, tj. ni u kakvom djelu, nego će vam se to nadoknaditi. Ovo predstavlja utjehu za njih zbog nji­hovog malog udjela na dunjaluku, te podsticanje za drugi svijet, i podsticanje na borbu. U tom smislu, Ebu-Masher pjeva:

Nema dobra u ovome svijetu onome ko nema

od Allaha u kući boravka udjela.

Jer zanos ovim svijetom za ljude samo je

kratko uživanje i skori prestanak.

Allah Uzvišeni naređuje Svome robu i poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, da sam krene u borbu, a ko s njim ne krene, on za njega neće odgovarati. U tom smislu, On kaže:

"ne obavezujući osim sebe." Imam Ahmed navodi predanje od Ebu-Ishaka, koji kaže: /794/ - Rekao sam Berra'u:1 "Da li je čovjek koji sam navali protiv idolopoklonika onaj koji sam sebe baca u propast?" Odgovorio je: "Ne! Allah Uzvišeni je poslao Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao:

'Zato se bori na Allahovom putu, ne obavezujući osim sebe!' - To se odnosi na trošenje imetka."2

"...a vjernike podstiči!" Pod­stiči ih i navodi na borbu. Tako je on rekao na Bedru, dok je postrojavao vojsku: /795/ "Krenite prema Džennetu, čija je širina koliko nebesa i Zemlja!" U tom smislu je i predanje koje navodi El-Buhari: /796/ "... U Džennetu ima stotinu stepeni koje je Allah pri­premio za borce na Allahovom putu. Između svaka dva stupnja je kao između neba i Zemlje. Kada Alla­ha molite, molite ga za Firdevs, jer to je sredina Dženneta i gornji dio Dženneta, iznad kojega se nalazi Prijesto Milostivog i odakle izviru rijeke Dženneta!"

"Možda će Al­lah zaustaviti silu onih koji ne vjeruju", tj. nji­hovim podsticanjem na borbu probudit će se interes za suprostavljanje neprijatelju i odbranu prostora is­lama.

"jer Allah je silniji i kazne Njegove su strožije!", tj. On je Svemoćan i na ovome i na drugome svijetu. Allah Uzvišeni, također, kaže:

"Tako činite, a da Allah hoće, On bi im se os­vetio, ali On vas želi iskušati jedne pomoću drugih!" (47:4)

1 Tj. Ibn-Azibu.

2 U vezi s tim vidjeti komentar 195. ajeta poglavlja "El-Bekare"!

Allah Uzvišeni ovo kaže osuđujući razilaženja vjernika na dvije grupe u pogledu licemjera. Naime, imam Ahmed navodi predanje od Zejda ibn Sabita, koji kaže /800/ da je Allahov Poslanik krenuo na Uhud, pa su se neki ljudi koji su krenuli s njim vratili. U vezi s tim, ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, podijelili su se u dvije grupe: grupu koja je smatrala da ih treba pobiti, i grupu koja je bila protiv toga... To su bili vjernici. Nakon toga, Allah Uzvišeni je objavio ajet:

"Zašto se podvajate kada su u pitanju licemjeri..." Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Ona je (Medina) Tajjiba i ona uklanja prljavštinu, kao što kovački mijeh uklanja prljavštinu sa željeza!" To navode autori dva Sahiha na osnovu hadisa Šubeta, a Muhammed ibn Ishak ibn Jesar, povodom Bitke na Uhudu spominje da se Abdullah ibn Ubejj ibn Selul tada vratio s trećinom vojske, tj. sa oko tri stotine ljudi, a da je sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, ostalo se­dam stotina ljudi.

"koje je Allah vratio u nevjer­stvo", tj. koje je vratio da ogreznu u grijehu,

"zbog onoga što su sami zaslužili", tj. zbog njihovih grijeha i postupaka suprotnih Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno, zbog slijeđenja neistine.

"Zar želite na Pravi put uputiti one koje je Allah u zabludi ostavio? A koga Allah stavi u zabludu, ti mu nećeš puta naći!", tj. za njega nema Pravoga puta.

"Oni bi voljeli da i vi ne vjerujete, kao što oni ne vjeruju, pa da budete jednaki!" To znači da oni zbog svog velikog neprijateljstva žele da vi zalutate kako biste bili kao i oni. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"Zato između njih ne uzimajte prijatelje (zaštitnike) dok se na Allahovom putu ne isele! A ako okrenu leđa...", tj. ako napuste hidžru,

"onda ih hvatajte i ubijajte gdje god ih nađete i između njih prijatelje niti pomagače ne uzimajte!" Znači, ne uzimajte ih za zaštitnike niti za pomagače protiv Allahovih neprijatelja sve dok su takvi!

"Osim onih koji se sklone kod plemena s kojim vi imate ugovor", tj. osim onih koji nađu utočište i sklone se kod plemena s kojim vi imate sporazum o miru ili ugovor o štićeništvu. U tom slučaju njih ćeš tretirati kao i ove. U Sahihu El-Buharijevom, povodom Ugo­vora o miru na Hudejbiji, stoji: "Ko želi biti u miru s Kurejšima i njima se obaveže, a ko želi biti u miru s Muhammedom i njegovim ashabima i njima se obaveže!" Od Ibn-Abbasa navodi se predanje da je rekao: - To je dokinuto riječima Allaha Uzvišenog:

“Pa, kada prođu sveti mjeseci, idolopokloni­ke ubijajte gdje god ih nađete..." (9:5)

"ili dođu kod vas jer im je teško..." itd. To je druga skupina ljudi koji su izuzeti i protiv kojih se ne treba boriti, a to su oni koji dođu kod vas pokazujući da im je teško i da se ne žele protiv vas boriti, ali ne mogu se ni s vama boriti protiv svojih, tako da oni nisu ni s vama ni protiv vas.

"A da Allah hoće, On bi ih okrenuo protiv vas, pa bi se oni borili protiv vas!" Svojom dobrotom prema vama On ih je okrenuo od vas.

"Ako vas oni ostave na miru i ne bore se protiv vas, nego vam ponude mir...", tj. mirovni sporazum,

"onda vam Allah ne daje puta protiv njih!" Vi se ne možete protiv njih boriti sve dok su u toj poziciji. Takva je bila sku­pina iz Benu-Hašima koji su došli na Bedr s idolopo­klonicima, pa su prisustvovali bitki, ali to nisu željeli, kao što je bio Abbas i drugi. Stoga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se ubije Abbas, nego je naredio da se zarobi.

"Vi ćete nalaziti druge koji žele da budu sigurni od vas i naroda svog..." Ovi su javno kao i oni naprijed navedeni. Međutim, njihova je namje­ra sasvim drugačija, jer oni su licemjeri koji javno po­kazuju da su muslimani, kako bi time bili sigurni kod muslimana za svoje živote, imetak i potomstvo, dok tajno sarađuju s nevjernicima, obožavajući ono što i oni obožavaju, kako bi bili sigurni i kod njih. Ustvari, oni su s njima kao što Allah Uzvišeni kaže:

"a kada se osame sa svojim šejtanima, oni kažu: 'Mi smo s vama!' (2:14) Na ovome mjestu, Allah Uzvišeni kaže: "pa kada god se vrate na smutnju, oni se vrate u ranije stanje!" Suddi kaže: "Smutnja je ovdje ido­lopoklonstvo (širk)!" Ibn-Džerir pripovijeda od Mudžahida da je to objavljeno u vezi s ljudima iz Meke, koji su dolazili Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i javno prihvaćali islam, a zatim se vraćali Ku­rejšima i predavali se kipovima, želeći se time osigu­rati i kod jednih i kod drugih. Stoga je naređena borba protiv njih, ukoliko se ne okane toga i ne pop­rave. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"Ako se oni ne okane vas, i ne ponude vam mir", tj. sporazum o miru i pomirenju, "ako vas se ne klone", tj. ne prestanu sa borbom, "onda ih hvatajte" kao zarobljenike, "ubijajte gdje god stignete", tj. gdje god ih sret­nete.

"a Mi ćemo vam protiv njih dati jasnu podršku!", tj. jasnu i otvorenu.

/817/ El-Buhari navodi predanje od Berra'a, koji kaže: "Kada je objavljen ajet:

"Vjernici koji se ne bore...", Allahov Poslanik, sal­lallahu alejhi ve sellem, pozvao je Zejda,1 pa je to zapisao. Nakon toga, došao je Ibn-Ummi-Mektum i požalio se na sljepoću, pa je Allah objavio riječi:

"osim onih koji su nesposobni." El-Buhari također navodi predanje od Sehla ibn Sada es-Saidija /818/ kako je on vidio Mervana ibn Hakema u džamiji i kaže: - Išao sam i sjeo pored njega, a on nam je kazao da je Zejd ibn Sabit njemu rekao: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, meni je diktirao:

'Vjernici koji koji se ne bore ne mogu se izjednačiti sa borcima na Allahovom putu...' Potom je došao Ibn-Ummi-Mektum dok mi je to dik­tirao, pa je rekao: 'Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, kada bih mogao ići u borbu (džihad), išao bih!' On je bio slijep. Nakon toga, Allah je ovo objavio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Dok je to govo­rio, koljenima je bio naslonjen na mene, što mi je bilo veoma teško. Učinilo mi se da će me zgnječiti. Potom je to stalo, a Allah je objavio riječi:

'osim onih koji su nesposobni'." To preno­si. jedino El-Buhari, dok ga Muslim ne donosi. Međutim, u drugoj verziji ovo se navodi i kod Ah­meda,. a to predanje donose i Ebu-Davud i Abdurre­zak.

Tirmizi navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže: /819/ "Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni..." To se odnosi na Bedr i one koji su izišli na Bedr! Kada je došlo do boja na Bedru, Ab­dullah ibn Džahš i Ibn-Ummi-Mektum kazali su: "Mi smo slijepi, Allahov Poslaniče! Imamo li olakšicu za to?" Nakon toga objavljen je ajet:

"Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni...", te također riječi Allaha Uzvišenog:

"One koji se bore imecima svojim i životima svojim Allah je odlikovao za stupanj nad onima koji se ne bore." To su oni koji se ne bore, a koji nisu nesposobni!

"Allah je odlikovao borce nad onima koji se ne bore velikom nagradom! Od Njega su stupnjevi..." koji su iznad onih koji pripadaju onima koji se ne bore, a nisu nesposobni! Ovo je verzija koju navodi Tirmizi i on, usto, dodaje: "Ovaj hadis je ha­sen-garib u ovom predanju!"

"Vjer­nici koji se ne bore ne mogu se izjednačiti sa borcima..." Ove su riječi imale opće značenje dok ubrzo nisu objavljene riječi:

"osim onih koji su nesposobni", čime je navedeno rješenje za one koji imaju opravdan razlog da ne idu u borbu, kao što su sljepoća, sakatost, bolest, u pogledu izjednačavanja s borcima koji se na Allahovom putu bore svojim ime­cima i životima. Nakon toga, Allah Uzvišeni ukazuje na vrijednost boraca (mudžahida) u odnosu na one koji se ne bore. Ibn-Abbas kaže: "Osim onih koji nisu sposobni i to ovako treba i da bude!" To potvrđuje i predanje u Sahihu El-Buharije od Zuhejra ibn Muavije koji prenosi od Humejda, a on od Enesa, kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /820/ "U Medini ima ljudi koji su takvi da ne možete krenuti na put niti prijeći neku dolinu da oni ne krenu s vama!" Pitali su ga: "A oni su u Medini?" "Da", rekao je on. "Tamo su zadržani iz opravdanih razloga!" Ovako navode Ahmed i Ebu-Davud.

"i svima Allah obećava li­jepu nagradu!", tj. Džennet i lijepu nagradu. Ovim se pokazuje da džihad (borba) nije pojedinačna obli­gatna dužnost (farzi ajn), nego je to kolektivna obli­gatna dužnost (farzi kifaje).2

Allah Uzvišeni kaže:

"Allah je odlikovao borce nad onima koji se ne bore velikom nagradom..." i to stupnjevima kojima ih odlikuje u baščama Dženneta, oprostom, milošću i blagoslovom, što je vid dobra i časti koju im poda­ruje.

1 To je Zejd ibn Sabit, r.a., jedan od onih koji su zapisivali Objavu.

2 Ovo se odnosi na napadačku akciju. Me|utim, u slučaju odbrane i napada neprijatelja nevjernika, džihad je (borba) pojedinačna obligatna dužnost (farzi ajn) za svakog muslimana prema njegovim mogućnostima, pa makar i riječju... Svako treba da učestvuje prema svojim sposobnostima i mogućnostima. Allah to najbolje zna! Oni, pak, koji izostaju od borbe iako su sposobni, bit će od Allaha velikom kaznom kažnjeni!

"Od Njega su stupnjevi, oprost i milost, jer Allah prašta i milostiv je!" To potvrđuje i predanje u dva Sahiha od Ebu-Seida el-Hudrija, koji prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /821/ "U Džennetu ima stotinu stupnjeva koje je Al­lah pripremio za borce na Njegovom putu. Između svaka dva stupnja je koliko između neba i Zemlje!"

"I nemojte malaksati tragajući za neprijateljem...!" Nemojte klonuti dok tražite vaše neprijatelje, nego se borite protiv njih i motrite na njih;

"ako vi trpite bol, trpe i oni bol kao i vi", ako vas zadesi da ginete ili budete ranjavani, to pogađa i njih kao što Allah Uzvišeni kaže:

"A ako dopadate rana, i drugi rana dopadaju." (3:140)

Zatim, Allah Uzvišeni kaže:

"a vi se još od Allaha nadate onome čemu se oni ne nadaju!" Vi se od Allaha nadate nagradi, pomoći i podršci, a oni se ničemu ne nadaju. Zato je za vas važnije da se borite i da imate veću želju za borbom, kako bi se Allahova riječ uzdigla.

" A Allah sve zna i mudar je!" On najbolje zna i najmudriji je u pogledu svih šerijatskih i kozmičkih odredbi i propisa koje On određuje, provodi i izvršava. U svakom slučju, Njemu pripada hvala!