Jakub im reče, kao što im je rekao kad su mu donijeli Jusufovu košulju, lažnom krvlju poprskanu: "'Nije tako', reče Jakub, 'u dušama vašim ponikla je zla misao, i ja se neću jadati'", misleći da su učinili isto kao i sa Jusufom, moleći Allaha da mu vrati trojicu sinova: Jusufa, Benjamina i Rubela, najstarijeg sina, koji je ostao u Egiptu, čekajući očevu odluku - ili da se s njegovim dopuštenjem vrati, ili da uspije tajno uzeti brata Benjamina. Zato on kaže: „...nadam se da će mi ih Allah sve vratiti. On sve zna“, o mom stanju, „ i mudar je“, u Svojoj moći i odredbama.

„I okrenu se od njih i reče: 'O Jusufe, tugo moja!'„, tj. tuga za dvojicom sinova obnovi mu žalost za Jusufom, „a oči mu pobijelješe od tuge, bio je vrlo potišten“, tj. šutio je - nije se na to žalio Allahovim stvorenjima.

Tada mu sinovi pokazaše nježnost i sažaljivost, i rekoše: „Allaha nam, ti toliko spominješ Jusufa“, tj. neprekidno ga spominješ, „da ćeš teško oboljeti“, tj. oslabiti; „ili umrijeti", tj bojimo se da ćeš nastradati.

"Ja tugu svoju i jad svoj samo pred Allaha iznosim“, reče on. „...i od Allaha znam ono što vi ne znate“, tj. ja znam da su Jusufovi snovi istiniti i da ću se ja Njemu pokloniti.

Allah Uzvišeni iznosi da je Jakub, a.s., poslao sinove da ispitaju slučaj Jusufa i Benjamina, zahtijevajući od njih da ne očajavaju, niti da gube nadu u Allaha u svojim namjerama, jer nadu u Njegovu milost gube samo nevjernici.

I Ibrahim je, kao i Jakub, to ostavio u amanet sinovima svojim...", tj. u amanet im je ostavio ovu vjeru, islam Neki predstavnici zdrave tradicije ime Jakub čitaju u akuza­tivu vezujući ga za prethodnu imenicu "sinovima svojim", što znači da je Ibrahim vjeru ostavio u amanet svojim sinovima, kao i svom unuku Jakubu ibn Ishaku, koji je tu bio prisutan.

Poznato je a Allah to najbolje zna da se Ishakov sin Jakub rodio dok je Ibrahim, a.s., živio sa Sarom, jer se i "radosna vijest" odnosi na njih:

"Pa je Mi obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Ja-kubom." (11:71) Jer da za vrijeme njihovog života nije bio živ Jakub, ne bi bilo koristi spominjati ga kao potomka Ishakova.

Zatim: "Sinovi moji, Allah je vama vjeru odabrao, i nipošto nemojte umrijeti drukčije nego kao muslimani", što znači: činite dobro u životu i držite se toga kako bi vam Allah dao da i umrete kao takvi (muslimani) jer čovjek obično i umire onako kako je živio, a bit će i oživljen prema tome kako je umro.

Ove riječi nisu u suprotnosti s hadisom: /133/ "Doista jedan čovjek može raditi za Džennet i doći do njega na pedalj ili lakat dužine, a potom ga pretekne Knjiga i on uradi djela stanovnika Džehenema, u koji zatim i uđe"..itd. U nekim predanjima ovoga hadisa, također, stoji: /134/ "Radio je za Džennet, kako to ljudima izgleda, a radio je i za Džehennem, kako to njima izgleda." A Allah Uzvišeni, također, kaže: "A onome koji dijeli i Allaha se boji", "i ono najljepše smatra istinitim", "njemu ćemo put dobra olakšati"; "a onome koji tvrdiči i osjeća se neovisnim", "i ono najljepše smatra lažnim", "njemu ćemo put zla olakšati" (92:5-10).

Ukazujući arapskim idolopoklonicima, sinovima Ismailovim, te nevjernicima između sinova Israilovih, na slučaj Jakuba, sina Ishakovog, Allah Uzvišeni na ovome mjestu potvrđuje da je on u smrtnom času ostavio u amanet svojim sinovima da se samo Allahu klanjaju i nikoga Mu ravnim ne pridružuju, pa ih je zapitao:

"Kome ćete, poslije mene, u ibadetu biti?" "Kla­njat ćemo se", odgovorili su oni, "Bogu tvome, Bogu tvojih očeva (predaka), Ibrahima, Ismaila i Ishaka..." Ovdje je naglasak na većini, a Ismail je bio njegov amidža En-Nahhas u vezi s tim kaže: "Arapi često amidžu nazivaju ocem." Ovaj ajet navode kao argu­ment oni koji djeda spominju kao oca i njega čine zaprekom za nasljedstvo braće, kako se to vidi iz riječi Siddika, koje navodi El-Buhari na osnovi predanja Ibn-Abbasa i Ibn-Zubejra, što je u skladu sa mezhe­bom Ebu-Hanife, o čemu će šire biti govora na dru­gome mjestu.

Riječima: "Bogu jedinome" ističe se da samo Njemu pripada obožavanje i da Mu se niko i ništa ne može pridružiti; "i mi se samo Njemu predajemo", tj. samo smo Njemu pokorni i poslušni Naime, islam je vjera svih vjerovjesnika bez obzira na raznovrsnost njihovih šerijatskih propisa O tome govore brojni ajeti i hadisi.