"Četrdeset godina oni će zemljom lutati" - reče On - "jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom grješnim!"/

قَالَ فَإِنَّهَا مُحَرَّمَةٌ عَلَيْهِمْ ۛ أَرْبَعِينَ سَنَةً ۛ يَتِيهُونَ فِي الْأَرْضِ ۚ فَلَا تَأْسَ عَلَى الْقَوْمِ الْفَاسِقِينَ

Komentar ajeta:

"Četrdeset godina oni će zemljom lutati" - reče On - "jer će im Sveta zemlja zabranjena biti." Nakon što ih je Musa prokleo kada su odstupili od borbe, Allah im je dosudio zabranu ulaska u nju četrdeset godina. Tako su bili u pustinji neprekidno lutajući i ne znajući kako da izađu iz nje. U njoj su se desile čudne stvari i događaji počevši od oblaka koji su im hladovinu činili, i mane i prepelica koje su im same dolazile, pa do izbijanja tekuće vode iz tvrde stijene koju su nosili sa sobom na nekoj životinji, pa - kad ju je Musa udario svojim štapom - iz tog kamena je poteklo dvanaest vrela, koja su tekla za svako pleme po jedno; kao i druge nadnaravne pojave /mudžize/ kojima je Allah potvrdio i podržao Musaa, sina Imranovog. Tu je objavljen i Tevrat sa propisima koji su se na njih odnosili, zatim je umro Harun, a.s., a poslije njega - nakon tri godine - Musa, sagovornik Uzvišenog Allaha /kelimullah/, a.s. Tada im je Allah postavio Jušeu, sina Nunova, a.s., za vjerovjesnika i nasljednika /halifu/ Musa, sina Imranova. Većina jevreja u tom je periodu umrla. Ima mišljenje da niko od njih nije ostao osim Jušea i Kaleba. Kada je prošlo to vrijeme, Jušeu je sa njima izašao iz pustinje, ili samo sa onim koji su preživjeli i sa novom generacijom, pa se uputio Jerusalemu i opsjeo ga. Njegovo oslobođenje bilo je u petak poslije ikindije, a kada se bilo primaklo vrijeme zalaska sunca, javila se bojazan da neće ući u Jerusalem. Jušeu je učio dovu: "Ti /sunce/ si potčinjeno Allahovom imperativu, a i ja sam. Allahu moj, zaustavi mi ga", pa ga je Allah Uzvišeni zadržao dok on nije zauzeo Jerusalem. Allah je naredio Jušeu, sinu Nunovu, da naredi Jevrejima da prilikom ulaska u Jerusalem uđu kroz njegovu kapiju u položaju sedžde, govoreći: "Oprosti!", tj. oprosti nam naše grijehe. Međutim, oni su izmijenili ono što im je bilo naređeno, pa su ušli pužući na svojim zadnjicama i govoreći: "Zrno pšenice!" Sve ovo je prethodilo u suri El-Bekare.

Riječi Uzvišenog Allaha: "a ti ne tuguj za narodom grješnim!" utjeha su Musau, a.s., od njih, tj. ne žalosti se i ne tuguj nad njima zbog onoga kako im presudiš, jer oni to zaslužuju. U ovom kazivanju sadržan je prijekor jevreja, kao i otkrivanje njihovih sramota; njihovog suprostavljanja Allahu i Njegovu poslaniku, njihovo izbjegavanje borbe, njihova duhovna slabost da izdrže nasuprot neprijatelja u sukobu i borbi, iako je među njima bio Allahov Poslanik, s.a.v.s., s kojim je On govorio i kojeg je odabrao među stvorenjima toga vremena i koji im je obećavao pomoć i uspjeh. Usprkos ovome i onom što su vidjeli da je Allah uradio sa njihovim neprijateljem Faraonom, kaznivši ga, potopivši njega i njegovu vojsku, a oni su to gledali i uživali u tome i usprkos davnašnjem zavjetu i ugovoru, oni su odustali od borbe protiv stanovnika grada koji u poređenju sa gradovima Egipta nije jednak ni desetom dijelu broja njegovih stanovnika. Tako se pokazala njihova pokvarenost i prezrenost i oni usprkos ovome i dalje u svome neznanju lutaju i oni su omraženi Allahu i neprijatelji su Njegovi. Međutim, oni i pored toga još govore: "Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi", pa im je Uzvišeni Allah unakazio njihova lica, pretvorivši ih u svinje i majmune i spustivši na njih prokletstvo sve do ulaska u Vatru, gorivom ispunjenu, u kojoj će im dosuditi vječni boravak. Allahu Uzvišenom pripada svaka hvala i dobrota.

Ovaj ajet nema povezanih indeksa