I mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili Faraon i vojnici njegovi, progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: "Ja vjerujem da nema boga, osim Onoga u Koga vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!"
وَجَاوَزْنَا بِبَنِي إِسْرَائِيلَ الْبَحْرَ فَأَتْبَعَهُمْ فِرْعَوْنُ وَجُنُودُهُ بَغْيًا وَعَدْوًا ۖ حَتَّىٰ إِذَا أَدْرَكَهُ الْغَرَقُ قَالَ آمَنْتُ أَنَّهُ لَا إِلَٰهَ إِلَّا الَّذِي آمَنَتْ بِهِ بَنُو إِسْرَائِيلَ وَأَنَا مِنَ الْمُسْلِمِينَ
Komentar ajeta:
Allah Uzvišeni iznosi ovdje način potopa Faraona i njegove vojske. Pošto su Israelićani izašli iz Egipta pod vodstvom Musaa, a.s., a bilo ih je, prema nekim kazivanjima, šesto hiljada borbeno sposobnih, osim žena i djece. Za njima je u potjeru u sjaju i raskoši krenuo Faraon sa velikom vojskom. Niko iz njegove kraljevine, praktično, nije izostao. Pristigli su ih u vrijeme izlaska sunca, što je Israelićane strahovito uplašilo. Kad je nastupio osudni trenutak, Allah Uzvišeni naređuje Musau, a.s., da "udari" svojim štapom po moru, što on i čini, pa se more rastavlja na dvije strane, koje su izgledale kao veliko brdo na što se ukazalo dvanaest staza - za svako pleme po jedna. Allah Uzvišeni zatim je naredio vjetru da osuši zemlju, "I s njima suhim putem kroz more prođi, ne strahujući da će te on stići i da ćeš se utopiti."(20:77) Pošto je posljednji Israelićanin prešao more, Faraon stiže sa svojom vojskom na drugu stranu mora. Ugledavši taj prizor, strahovito se uplaši i pođe da se vrati, ali je bilo kasno; odredba je pala, a dova primljena... Prenosi se da je u tom momentu došao Džibril, a.s., jašući na neždrijebljenoj kobili, koja je tražila parenje, i stao pored Faraonovog konja, koji je zahrzao na nju. Džibril, a.s., tada je jurnuo u more, a za njim i Faraonov konj. Faraon se nije mogao uzdržati, pa se obratio svojim zapovjednicima riječima: "Israelićani nemaju više prava na more od nas!" I svi do posljednjeg krenuše prema moru. Melek Mikail pratio je njihovu pozadinu tjerajući sve do jednog da im se pridruže. Kad su se svi našli u moru, a prethodnica je već bila na samom izlazu, Moćni Allah naređuje da se more sastavi i ono se sastavlja, tako da se niko od njih nije spasio. Talasi se počeše dizati, spuštati i kovitlati nad Faraonom. To je smisao Allahovih riječi: "I mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su bili Faraon i vojnici njegovi, progoneći ih ni krive ni dužne." A on, kad se poče daviti i kad ga uhvati smrtna agonija, uzviknu: "Ja vjerujem da nema boga, osim Onoga u Kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!" Povjerovao je onda kada mu vjerovanje nije više koristilo kao što Allah Uzvišeni kaže: "Kad bi kaznu našu doživjeli, onda bi govorili: ‘Mi vjerujemo u Allaha, u Njega Jedinog, a odričemo se onih koje smo Mu ravnim smatrali. Ali im vjerovanje njihovo kad bi kaznu Našu doživjeli, ne bi nimalo koristilo, prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove Njegove koji su bili nestali, i tada bi nevjernici stradali.’" (40:84)
Povezani indeksi: