Vama pripada polovina od onoga što ostave žene vaše, ako ne budu imale djeteta; a ako budu imale dijete, vama pripada četvrtina onoga što one ostave, pošto se izvrši oporuka koju ostave, ili podmiri dug; njima pripada četvrtina onoga što vi ostavite ukoliko ne budete imali dijete, a ako budete imali dijete, njima pripada osmina onoga što vi ostavite nakon što se izvrši oporuka koju ostavite, ili podmiri dug. A ako se muškarac ili žena budu nasljeđivali od dalje rodbine i budu imali brata ili sestru, onda će svako od njih dvoje dobiti šestinu; ako ih bude više, oni onda zajednički učestvuju u trećini, pošto se izvrši oporuka koja je ostavljena, ili podmiri dug, ne oštećujući time bilo koga. To je oporuka od Allaha, a Allah sve zna i blag je.
وَلَكُمْ نِصْفُ مَا تَرَكَ أَزْوَاجُكُمْ إِنْ لَمْ يَكُنْ لَهُنَّ وَلَدٌ ۚ فَإِنْ كَانَ لَهُنَّ وَلَدٌ فَلَكُمُ الرُّبُعُ مِمَّا تَرَكْنَ ۚ مِنْ بَعْدِ وَصِيَّةٍ يُوصِينَ بِهَا أَوْ دَيْنٍ ۚ وَلَهُنَّ الرُّبُعُ مِمَّا تَرَكْتُمْ إِنْ لَمْ يَكُنْ لَكُمْ وَلَدٌ ۚ فَإِنْ كَانَ لَكُمْ وَلَدٌ فَلَهُنَّ الثُّمُنُ مِمَّا تَرَكْتُمْ ۚ مِنْ بَعْدِ وَصِيَّةٍ تُوصُونَ بِهَا أَوْ دَيْنٍ ۗ وَإِنْ كَانَ رَجُلٌ يُورَثُ كَلَالَةً أَوِ امْرَأَةٌ وَلَهُ أَخٌ أَوْ أُخْتٌ فَلِكُلِّ وَاحِدٍ مِنْهُمَا السُّدُسُ ۚ فَإِنْ كَانُوا أَكْثَرَ مِنْ ذَٰلِكَ فَهُمْ شُرَكَاءُ فِي الثُّلُثِ ۚ مِنْ بَعْدِ وَصِيَّةٍ يُوصَىٰ بِهَا أَوْ دَيْنٍ غَيْرَ مُضَارٍّ ۚ وَصِيَّةً مِنَ اللَّهِ ۗ وَاللَّهُ عَلِيمٌ حَلِيمٌ
Komentar ajeta:
Allah Uzvišeni kaže: vama, muškarci, pripada polovina od onoga što ostave supruge vaše, ako one ne budu imale djeteta, a ako budu imale dijete, onda vam pripada četvrtina od onoga što one ostave, a nakon što se izvrši oporuka ili podmiri dug. Naprijed je navedeno da dug dolazi ispred oporuke, nasljedstvo tek nakon oporuke. U tome se slažu učenjaci. Status unučadi, praunučadi i niže isti je kao i status rođene djece.
Nakon toga, Allah Uzvišeni kaže:
"njima pripada četvrtina onoga što vi ostavite...", a bez obzira - pripadala im četvrtina ili osmina - supruga, dvije, tri ili četiri - zajednički učestvuju u tome; "nakon što se izvrši oporuka ...”;
"A ako se muškarac ili žena budu nasljeđivali od dalje rodbine..." Riječ " Ebu-Bekr es-Siddik, r.a., definira ovako: "Ja ću o tome reći svoje mišljenje, pa ako bude ispravno - to je od Allaha, a ako bude pogrešno - to je od mene i šejtana, a Allah i Njegov Poslanik čisti su od toga. To su oni koji nemaju ni djeteta ni roditelja." Takvo predanje navodi se i od Omera, te Alije i Ibn-Mesuda, a preko više lica vjerodostojno se prenosi od Ibn-Abbasa i Zejda ibn Sabita. Isti stav zastupaju i Eš-Ša'bi, En-Nea'i, El-Hasan, Katade, Džabir ibn Zejd i Hakem, zatim pripadnici zdrave tradicije i kasnijih učenjaka, učenjaci iz Medine, Kufe i Basre. To je ujedno i stav sedmerice istaknutih pravnika, četverice imama, većine pripadnika zdrave tradicije i onih poslije njih, odnosno svih, tako da postoji opći konsenzus; "i budu imali brata ili sestru", tj. od majke, kao što se vidi iz čitanja nekih od Selefa, kao npr. Sada ibn Ebi-Vekkasa, kako tumači i Ebu-Bekr es-Siddik prema predanju koje navodi Katade.
"onda će svako od njih dvoje dobiti šestinu, a ako ih bude više, oni onda zajednički učestvuju u trećini." Status braće od majke razlikuje se od drugih nasljednika i to iz više razloga:
- prvo: jer oni nasljeđuju s onim za koga su vezani, a to je majka,
- drugo: i muškarci i žene među njima imaju isti status,
- treće: oni nisu nasljednici, osim u slučaju da se umrli nasljeđuje od dalje rodbine, tako da nisu nasljednici ukoliko postoje otac ili djed ili dijete ili unuče, itd.
- četvrto: njima ne pripada više od trećine bez obzira da li ih je, muških ili ženskih, bilo više. Ibn Ebi-Hatim navodi od Zuhrija da je rekao: "Omer je odredio da kod nasljedstva braće od majke, muškarcu pripada dio koliko dvjema ženama", pa Zuhri kaže: "Ne vidim da bi Omer tako presudio da to nije saznao od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!" U ovom ajetu Allah Uzvišeni kaže:
"ako ih bude više, oni onda zajednički učestvuju u trećini." U pogledu "zajedničkog učestvovanja" postoje razilaženja među učenjacima, kada se udruže suprug, supruga, majka ili nana, dvoje djece od majke, i jedno ili više djece od oba roditelja u nasljedstvu. Prema mišljenju većine, mužu pripada polovina, majci ili neni šestina, djetetu majke trećina, a u tome s njima učestvuje dijete oca i majke s onim ko s njima ima zajednički dio, a to su braća majke. To se dogodilo u vrijeme vladara vjernih, Omera, pa je on dao mužu polovinu, majci šestinu, a trećinu djeci majke. Njemu su tada rekla djeca oba roditelja: "Vladaru vjernih, zamisli da je naš otac bio magarac, zar mi nismo od jedne majke?" On je zatim njima odredio zajedničko učešće, što je potvrdio i Osman. To je jedno od dva predanja koja navode Ibn-Mesud, Zejd ibn Sabit i Ibn-Abbas, r.a., a zastupaju je i Seid ibn Musejjeb, Šurejh el-Kadi, Mesruk, Tavus, Muham-med ibn Sirin, Ibrahim en-Neha'i, Omer ibn Abdul-Aziz, Sevri i Šurejk. To je također i stav Malika, Šafije i Ishaka ibn Rahevejha. Međutim, Ali ibn Ebi-Talib to nije sastavljao, nego je trećinu davao djeci majke ne dajući ništa djeci oba roditelja zato što su oni rodbina po ocu (asabe - nasljednici ostatka). Veki' ibn Džerrah kaže da se u vezi s tim nije s njim razilazio.. Ovo je također stav Ubejja ibn Kaba i Ebu-Musaa el-Eš'arije, a poznat je i od Ibn-Abbasa. To je stav Eš-Ša'bija, Ibn-Ebi Lejle, Ebu-Hanife, Ebu-Jusufa, Muhammeda ibn Hasana, Hasana ibn Zijada, Zufera ibn Huzejla, imama Ahmeda, Jahja ibn Adema, Neim ibn Hamada, Ebu-Sevra, te Davuda ez-Zahirija. Za to se opredjeljuje i Al-Husejn ibn Lebban el-Faradi, r.h., u svom djelu "El-Idžaz".
"pošto se izvrši oporuka koja je ostavljena ili podmiri dug, ne oštećujući time bilo koga", tj. neka se oporuka pravedno izvrši bez štete, nepravde ili zakidanja bilo koga, bez obzira da li se radilo o zabrani ili zakidanju nekog od nasljednika ili dodavanju nekome više nego što mu je Allah odredio. Ko to učini, isti je kao i onaj koji se u pogledu neke odredbe ili šerijatskog propisa suprotstavi Allahu Uzvišenom. U tom smislu, Ibn Ebi-Hatim navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /649/ "Nanošenje štete kod oporuke spada u velike grijehe!" To navode En-Nesa'i, Ibn Ebi-Hatim i Ibn-Džerir kao mevkuf predanje od Ibn-Abbasa, ističući da je tačno da je to mevkuf predanje. Stoga među imamima postoje dva mišljenja oko toga da li je oporuka nasljedniku tačna ili ne.1 Jedno je od mišljenja da to nije ispravno, jer postoji mogućnost optužbe. Naime, u hadisu stoji da je Allahov Poslanik rekao: /650/ "Allah je dao svakome njegovo pravo i nema oporuke nasljedniku!" Ovo je stav Malika, Ahmeda i Ebu-Hanife, te raniji stav Šafije, r.h., koji je kasnije smatrao da je oporuka nasljedniku punovažna (ispravna), što je i stav Tavusa, Ata'a i Omera ibn Abdul-Aziza, te opredjeljenje Ebu-Abdullaha el-Buharija u Sahihu. On to argumentira time da je Rafi ibn Hudejdž oporučio da se ne otvara ono što je zatvorio sa svojom ženom u svojoj sobi. Neki ističu da nije dozvoljena oporuka nasljednicima, kako ne bi bilo sumnje u nasljednike. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /651/ "Čuvajte se sumnje, jer sumnja je najlažniji govor!" Allah Uzvišeni kaže:
"Allah vam doista naređuje da povjerenje dajete onima koji su ga dostojni" (I4:58), tako da ne ukazuje posebno na nasljednika niti na bilo koga. Ovim se završavaju riječi El-Buharija.2 Stoga, ako je izjava o nasljedstvu ispravna i u skladu s tim, onda važi ovo razilaženje, a ako je to varka i sredstvo da se poveća nasljedstvo nekih nasljednika, a smanji nekih, to je zabranjeno konsenzusom, odnosno jasnim tekstom ovog ajeta: "ne oštećujući time bilo koga. To je oporuka od Allaha, a Allah sve zna i blag je."
1 Tj. potvrda onog koji nešto oporučuje nekome mimo ostalih nasljednika, u smislu da on odabira jednog mimo ostalih.
2 Ovo su riječi El-Buharija, r.h. Me|utim, Allah to najbolje zna, ali izgleda da je argument njegovih protivnika jači jer Allah Uzvišeni kaže: "ne oštećujući", a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "nema oporuke nasljedniku" osim ako je izjava rezultat toga što onaj kome se oporuka čini ima posebne napore u odnosu prema oporučiocu, pa mu on odre|uje nešto na ime toga.
Povezani indeksi: