"Allah vas je na mnogim bojištima pomagao,a i onoga dana na Hunejnu kad vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali."
لَقَدْ نَصَرَكُمُ اللَّهُ فِي مَوَاطِنَ كَثِيرَةٍ ۙ وَيَوْمَ حُنَيْنٍ ۙ إِذْ أَعْجَبَتْكُمْ كَثْرَتُكُمْ فَلَمْ تُغْنِ عَنْكُمْ شَيْئًا وَضَاقَتْ عَلَيْكُمُ الْأَرْضُ بِمَا رَحُبَتْ ثُمَّ وَلَّيْتُمْ مُدْبِرِينَ
Komentar ajeta:
Uzvišeni Allah, dž.š., spominje vjernicima Svoju dobrotu prema njima i Svoje dobročinstvo prema njima pomažući ih na mnogim mjestima u njihovim pohodima sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., i da je sve to od Njega, Uzvišenog Allaha, dž.š., Njegovom podrškom i Njegovom odredbom, a ne njihovim mnoštvom i njihovom spremnošću, i obratio im je pažnju da je pomoć od Uzvišenog Allaha, dž.š., bez obzira da li je skupina malobrojna ili mnogobrojna, kao na dan Hunejna, kad ih je mnoštvo njihovo zanijelo. I pored ovoga ništa im nije koristilo, pa su se u bijeg dali, osim malo njih koji su ostali sa Allahovim Poslanikom , s.a.v.s.; zatim je Allah, dž.š., poslao Svoju pomoć i podršku Svome Poslaniku i vjernicima koji su sa njim, kao što ćemo s Božijom pomoći to detaljno objasniti, da bi ih poučio da je pomoć samo od Uzvišenog Allaha, dž.š., i sa Njegovom podrškom i ako je skupina malobrojna. Koliko su puta malobrojne čete Allahovom voljom nadjačale mnogobrojnije čete, a Allah je na strani strpljivih. Bitka na Hunejnu bila je nakon osvajanja Meke, u mjesecu ševalu osme godine po Hidžri.
Nakon što je Alejhiselam završio sa osvajanjem Meke, dobio je obavijest da su se ljudi iz plemena Hevazin okupili da se bore protiv njega. Vođa im je bio Malik ibn Auf en-Nadrij, a sa njim je još bilo u cjelosti i pleme Sekif, i Benu-Džešm, i Benu-Sa'd bin Bekr, zatim i manja skupina ljudi iz plemena Benu-Hilal, te ljudi iz plemena Benu-Amr, Ibn-'Amir iAvn bin 'Amir. Približavali su se, a sa njima su bile žene, djeca, ovce i blagodati; došli su sa svim svojim imetkom i svi zajedno, zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., izišao sa svojom vojskom pred njih sa svojom vojskom koja je učestvovala u osvajanju Meke. Bilo ih je deset hiljada, što muhadžira, što ensarija i arapskih plemena, bilo je i dvije hiljade onih koji su primili islam za vrijeme osvajanja Meke i pušteni na slobodu. Išao je sa njima prema neprijatelju i susreli su se u dolini između Meke i Taifa, koja je zove Hunejn. Bitka je bila pred samu zoru. Spustili su se u dolinu, a pleme Hevazin je postavilo zasjedu. Pošto su se sastali licem u lice, muslimani nisu vidjeli nikog osim njih, požurili su prema njima, zasipali ih strijelama i udarali isukanim sabljama. Navalili su kao jedan, kao što im je naredio njihov vođa, pa su se muslimani dali u bijeg, kao što o tome kaže Uzvišeni Allah, dž.š. Poslanik, s.a.v.s., ostao je postojan na sivkastoj mazgi goneći je ka dubini neprijatelja. Njegov amidža Abbas držao je mazgu za desni povodac, a Ebu-Sufjan bin el-Haris bin Abd el-Mutalib za lijevi, umirujući je da ne brza, a Poslanik je spominjao svoje ime i pozivao muslimane na vraćanje, govoreći: (442) "Ja sam Vjerovjesnik, nije laž, ja sam sin Abd el-Mutaliba." A prije toga je govorio: (443) "Hodite k meni, Allahovi robovi, k meni, ja sam Allahov Poslanik." Ostali su čvrsto sa njim njegovi ashabi. Bilo ih je blizu stotine, neko kaže osamdeset; među njima su bili: Ebu-Bekr i Omer, neka je Allah, dž.š., zadovoljan njima dvojicom, Abbas, Alija, Fadl bin Abbas, Ebu-Sufjan bin el-Haris i Ejmen bin Ummu-Ejmen, Usame bin Zejd i drugi, neka je Allah , dž.š., zadovoljan njima.
Zatim je Poslanik, s.a.v.s., naredio svom amidži Abbasu, koji je bio zvonkog glasa, da zove najjačim glasom: (444) "O ljudi ispod drveta", aludirajući na drvo pod kojim su mu dali prisegu zvanu "er-ridvan". Pod tim drvetom muhadžiri i ensarije su dali prisegu na vjernost, da neće bježati od njega, pa ih je pozvao: "O ljudi ispod drveta!"
Drugi put bi govorio: (445) "O vlasnici sure El-Bekare", pa su govorili: "Odazivamo ti se." Okretali su se ljudi i vraćali ka Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa ako nekog od njih ne bi poslušala njegova deva, obukao bi svoj pancir, zatim sišao sa nje i pustio je, i vratio se sam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Pošto se jedna grupa njih sakupila kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., on im je naredio da budu iskreni u ofanzivi i uzeo šaku prašine. Nakon što je uputio dovu svome Gospodaru i tražio da ga pomogne, rekao je: /446/ "Bože moj ispuni mi ono što si mi obećao."
Zatim je bacio prema mušricima, i nije bilo nijednog čovjeka a da mu od te prašine nešto nije ušlo u oči i usta, sprečavajući ga da se bori, zatim su bili poraženi a muslimani su ih slijedili, ubijajući ih i zarobljavajući. Ostali ljudi nisu se ni povukli, a zarobljenici su bili oboreni pred Allahovim Posla-nikom, s.a.v.s.
U El-Buhari i Muslim od El-Bera'a bin Aziba, neka je Allah, dž.š., zadovoljan njima dvojicom, bilježe da mu je neki čovjek rekao: (447) "O Ebu-'Ammare, zar ste bježali od Allahova Poslanika, s.a.v.s., na Hunejnu?" On je odgovorio: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije bježao, zaista su ljudi iz plemena Hevazin bili strijelci, kada smo ih sreli i navalili na njih bili su poraženi, pa su ljudi prilazili ratnom plijenu, a oni nas dočekali strijelama, i tako su se ljudi dali u bijeg. Ja sam vidio Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako govori dok je Ebu-Sufjan bin el-Haris bin Abd el-Mutalib držao za povodac njegove bijele mazge: 'Ja sam Vjerovjesnik, nije laž, ja sam sin Abdul-Muttalibov.'"
Kažem: Ovo je vrhunac potpune hrabrosti, zaista, poput ovog dana u ratnom metežu kada se njegova vojska udaljila od njega. On je ipak ostao na mazgi koja nije bila brzonoga niti spremna za bježanje ili povratak nazad ili uzmicanje, i pored toga on ju je usmjeravao prema njima, spominjući u svoje ime da bi ga znali oni koji ga nisu poznavali, neka je na njega Allahov salavat i selam sve do Sudnjeg dana. Sve ovo nije ništa drugo do pouzdanje u Allaha, dž.š., i oslanjanje na Njega, znajući da će ga On pomoći i upotpuniti ono sa čim ga je poslao, i uzdignuti Njegovu vjeru nad ostalim vjerama.
Povezani indeksi: