Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ona životinja koja je zaklana u nečije drugo a ne u Allahovo ime, i koja je udavljena i ubijena; i koja je strmoglavljena, i rogom ubodena, ili od zvijeri načeta osim ako ste je preklali - i koja je na žtrvenicima žrtvovana, i zabranjuje vam se gatanje strjelicama. To je porok! - Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da čete vi otpasti od svoje vjere, zato se ne bojte njih, već se bojte Mene. Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. - A onome ko bude primoran, kada hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i milostiv biti.
حُرِّمَتْ عَلَيْكُمُ الْمَيْتَةُ وَالدَّمُ وَلَحْمُ الْخِنْزِيرِ وَمَا أُهِلَّ لِغَيْرِ اللَّهِ بِهِ وَالْمُنْخَنِقَةُ وَالْمَوْقُوذَةُ وَالْمُتَرَدِّيَةُ وَالنَّطِيحَةُ وَمَا أَكَلَ السَّبُعُ إِلَّا مَا ذَكَّيْتُمْ وَمَا ذُبِحَ عَلَى النُّصُبِ وَأَنْ تَسْتَقْسِمُوا بِالْأَزْلَامِ ۚ ذَٰلِكُمْ فِسْقٌ ۗ الْيَوْمَ يَئِسَ الَّذِينَ كَفَرُوا مِنْ دِينِكُمْ فَلَا تَخْشَوْهُمْ وَاخْشَوْنِ ۚ الْيَوْمَ أَكْمَلْتُ لَكُمْ دِينَكُمْ وَأَتْمَمْتُ عَلَيْكُمْ نِعْمَتِي وَرَضِيتُ لَكُمُ الْإِسْلَامَ دِينًا ۚ فَمَنِ اضْطُرَّ فِي مَخْمَصَةٍ غَيْرَ مُتَجَانِفٍ لِإِثْمٍ ۙ فَإِنَّ اللَّهَ غَفُورٌ رَحِيمٌ
Komentar ajeta:
Uzvišeni Allah zabranjuje Svojim robovima da koriste ovo što je zabranjeno od strvi, a to je životinja koja umre prirodnom smrću bez klanja ili ulova, a stoga što ima u sebi štetnu krv koja se sakupila u njenoj nutrini, pa je štetna za vjeru i tijelo. Zbog ovoga ju je Allah, dž š., zabranio, a izuzetkom je učinio uginulu ribu, i ona je dozvoljena, svejedno bila zaklana ili ne. Prenose Malik, Eš-šafi'i, Ahmed, EbuDavud, Et-Tirmizi, En-Nesai, Ibn-Mad`e, Ibn-Huzejme i Ibn-Hibban od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v..s, pitan o morskoj vodi pa je odgovorio: /10/ "Morska voda je čista, a morske životinje koje uginu dozvoljene su." Takva je stvar i sa skakavcima, kako će već biti navedeno u hadisu. Riječi Uzvišenoga: "i krv", odnose se na krv koja otječe prilikom klanja, kao što su riječi Uzvišenoga: أو "ili krvi koja istječe". (6:145) Ovako komentarišu Ibn-Abbas i drugi. Prenosi Ibn Ebi-Hatim od IbnAbbasa da je upitan o slezeni, pa je odgovorio: "Jedite je." Prigovorili su mu: "To je krv." Odgovorio je: "Samo vam je zabranjena krv koja istječe!" Također ga prenosi i Hammad od Aiše: "Samo vam je zabranjena krv koja istječe." Prenosi Šafija od Ibn-Umera merfu' hadis: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /11/ "Dozvoljene su vam dvije strvi i dvije krvi; od strvi: ribe i skakavci, a od krvi: jetra i slezena."
Eameš je spjevao:
„čuvaj se strvi i ne približuj im se, ne uzimaj oštru kost da pustiš krv."
Tj. ne postupaj kao u predislamskom periodu, kao što su pojedinci kada bi izgladnjeli uzimali oštru kost ili slično i njome pu{šali krv u svoje deve, koju bi sakupili a zatim pili. Zbog ovoga je Uzvišeni Allah zabranio ovome Ummetu krv. Riječi Uzvišenoga: "i svinjsko meso" odnose se na domaću i divlju svinju, a meso uključuje sve njene dijelove, čak i loj i nema nikakve potrebe za cjepidlačenjem Zahirija da se povratna zamjenica odnosi na svinju u riječima Uzvišenog:
"osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa to je doista pogano". (6:145) Oni ovu zamjenicu: "to je" vračaju na riječ svinja tako da se značenje poganluka odnosi na svu svinju, njeno meso, loj i svaki dio tijela.Međutim, nema potrebe za tim jer same riječi Uzvišenoga:
"to je doista pogano" obuhvataju meso i sve njegove dijelove, tako da je mišljenje Zahirija o vračanju zamjenice na riječ svinja daleko od jezičke validnosti, jer povratna zamjenica se isključivo odnosi na prvi član genitivne veze /meso svinje/, a nikako na drugi. Potpuno je očito da riječ meso podrazumijeva sve dijelove, kako je to i razumljivo iz arapskog jezika i kako je to općepoznato. U Muslimovom Sahihu od Burejde ibn El-Hasiba, r.a., prenosi se: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /12/ "Ko se igra nerdešira (triktraka) kao da je zagnjurio ruku u meso svinje i njenu krv." U hadisu je argument da meso podrazumijeva sve dijelove, loj i drugo. Riječi Uzvišenoga: "i ona koja je zaklana u nečije drugo, a ne u Allahovo ime", tj. ona pri čijem je klanju spomenuto nečije drugo ime, a ne Allahovo, zabranjena je jer je Svevišnji Allah naredio i obaveznim učinio da se Njegova stvorenja kolju s Njegovim uzvišenim imenom. Kada se odstupi od toga i spomene se neko drugo ime: nekog kumira, ili šejtana, ili kipa ili nekog drugog stvorenja, onda je to zabranjeno konsenzusom. Islamski učenjaci se jedino razilaze o pitanju izostavljanja spomena Allahovog imena, namjereno ili u zaboravu, o čemu će biti govora kasnije u suri El-En'am /Stoka/ , ako Bog da.
Prenosi Ibn Ebi-Hatim od El-Džaruda bin EbiSebre, i kaže: On je moj djed; rekao je: neki čovjek iz plemena Benu-Rebbah, kojeg su zvali Ibn-Vail, a bio je pjesnik, sklopio je opkladu sa Galibom Ebul Ferzedekom na nekoj vodi izvan Kufe da će i jedan i drugi zaklati po sto deva kada stignu do vode. Nakon što su deve stigle do vode, oni su ustali sa isukanim sabljama prema njima počevši otkrivati njihove tetive iznad peta. Ljudi iz Kufe pohitali su na magarcima i mazgama želeći meso, a h. Alija je tada bio u Kufi. I on je izašao na mazgi Allahova Poslanika, s.a.v.s., zvanoj Bejda, vičući: "O ljudi, ne jedite njihovo meso jer su zaklane u nečije drugo ime, a ne u Allahovo." Ovo predanje je usamljeno /garib/, međutim, njegovu autentičnost potvrđuje predanje Ebu-Davuda od Ibn-Abbasa, koji kaže: /13/ "Zabranio je Allahov Poslanik, s.a.v.s., beduinsko natjecanje u prerezivanju nožnih tetiva." Ebu-Davud prenosi od Ikrime da je rekao: /14/ "Zabranio je Allahov Poslanik, s.a.v.s., da se jede hrana onih koji se međusobno natječu." EbuDavud kaže: "Mnogo je onih koji ga prenose, s tim da Ibn-D`erir ne spominje u njemu Ibn-Abbasa." EbuDavud jedini bilježi ovo predanju.
Riječi Uzvišenoga: "i koja je udavljena", tj. ona koja ugine davljenjem namjerno ili slučajno, zabranjena je, "i ubijena" to je ona koja je udarena nečim teškim, ali tupim tako da ugine, kao što kažu Ibn-Abbas i drugi: "To je ona koja bude tučena komadom drveta, pa bude ostavljena i ugine." U sahih hadisu stoji da je Adijj ibn Hatim rekao: /15/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, ja se bacam na lovinu strijelom koja je bez perja i deblja u sredini, nekada udara pljoštimice, a nekada šiljkom i pogađam?" Odgovorio je: "Ako - kada baciš strijelu životinja bude probijena - jedi, a ako bude pogođena pljoštimice onda je drvetom ubijena i ne jedi je." Dakle, napravio je razliku između one koju pogodi strijela ili koplje ili nešto oštro slično tome, pa je to dozvolio, i između one koju pogodi pljoštimice, pa ugine i koju nije dozvolio. O ovome postoji konsenzus kod pravnika, ali se razilaze oko ulova na koji udari zvjerka i ubije ga svojom težinom, ali ga ne ozlijedi, na dva mišljenja. Ovo su dva mišljenja imama Šafije, Allah mu se smilovao: (prvo) da nije dozvoljeno, kao i u pitanju pogotka strijelom, a općenito uzevši svaki od njih dva mrtav je bez ozljede, a to znači da je ubijen nekim udarcem; (drugo) da je dozvoljen s obzirom da je u pitanju propis o dozvoljenosti onoga što ulovi dresirani pas, ali nije traženo da se detaljno objasni, pa ukazuje na dozvoljenost onoga što smo naveli, jer to već ulazi u općenitost.
Poglavlje: Učeni, Allah Uzvišeni im se smilovao, razilaze se ako se pas pusti na lovinu, pa je ubije svojom težinom, ali je ne ozlijedi ili je udari: da li je dozvoljena ili nije. Po jednom mišljenju to je dozvoljeno zbog općenitosti riječi Uzvišenog: "Jedite ono što vam one uhvate", a i zbog općenitosti hadisa koji prenosi Adijj ibn Hatim. Drugo je mišljenje da to nije dozvoljeno, i to je jedno od dva mišljenja imama Šafije, Allah mu se smilovao. Ovo mišljenje odabiraju i daju mu prednost mnogi imami i ono je najvjerovatnije ispravno, a Allah najbolje zna. Ibn EsSabag argumentuje ovo mišljenje hadisom koji prenosi Rafi′ ibn Hadiid`: /16/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, sutra čemo sresti neprijatelja, a nemamo noževa. Hočemo li klati životinje kostima?" Odgovorio je: "Jedite ono iz čega poteče krv i na čemu je spomenuto Allahovo ime." Hadis u potpunosti navode El-Buhari i Muslim. U ovome, iako je navedeno zbog posebnog razloga, prednost ima općenitost teksta kod većine učenjaka usula i fikha; iz onog što udari pas ili satare svojom težinom nije potekla krv i nije dozvoljeno, kako se razumije iz ovoga hadisa, a ono što je neophodno jeste prolijevanje krvi nekim oruđem, samo da to nisu zubi ili pandže. Ovo je jedno tumačenje ...Drugo tumačenje zastupa El-Muzenijj pa je u slučaju strijele navedeno objašnjenje: "Ako ubije pljoštimice - ne jedi, a ako probije - jedi!" Međutim, pas je spomenut općenito, pa se mjerodavnim uzima ono što to ograničava, a to je probijanje, jer je oboje vezano za isto djelovanje, tj. lov, pa je neophodno nužno dovođenje u vezu ovdje, iako je uzrok različit. Čovjek ima pravo da kaže: "Ovo je ubio pas svojom težinom i nije dozvoljeno analogno onome što ubije strijela pljoštimice, a zajedničko je da su oboje sredstva za lov i ovo je uginulo zbog njihove težine." To nije u suprotnosti sa općenitošću ajeta, jer analogija ima prednost nad općenitošću, kao što je i mišljenje četverice imama i većine učenjaka. Ovo je dobro tumačenje.
Treće tumačenje ogleda se u tome da je ajet o zabranjenosti (tahrim), mislim na riječi Uzvišenoga: "Zabranjuje vam se strv", pa do kraja jasan (muhkem) i kada je u pitanju on nije došlo do derogacije (nesh) ili specifikacije (tahsis). Također je i ajet o dozvoljenosti (tahlil) muhkem, mislim na riječi Uzvišenog: "Pitaju te šta im se dozvoljava". Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela" i do kraja ajeta. Između ova dva ajeta nikako ne smije biti proturječnost, a sunnet je došao poradi tumačenja toga; to nam svjedoči kazivanje o "strijeli", jer je u njemu naveden propis o onome što je došlo u ovome ajetu, a to je ako probije udarivši pljoštimice, da je dozvoljeno, s obzirom da je to od lijepih jela (tajjibat). U propis u tome ajetu ulazi i ajet o zabranjivanju, a to je da se ne jede ono što je pogođeno pljoštimice, jer je uginulo od udarca i to je jedna od kategorija ajeta o zabrani. Takav je propis o ovome, svejedno da li ga je pas ozlijedio, pa ulazi u propis ajeta o dozvoljenosti, ili ga nije ozlijedio, več ga je samo udario i ubio svojom težinom, pa je to onda u kategoriji onog što je rogom ubodeno (netih) ili samo pod istim tretmanom i tako nije dozvoljeno. U prirodi je psa da će on vjerovatno jesti od ulova. Zbog ovoga je naveo propis o tome šta ako pas bude jeo ulov: /17/ "Ako on jede, ti ne jedi, jer se pribojavam da je ostavio za sebe." Ovo je vjerodostojno potvrđeno u Buhariji i Muslimu. To je također izdvojeno iz općenitosti ajeta o dozvoljenom kod večine učenjaka koja kaže: "Nije dozvoljeno ono što je načeo pas." To se kazuje i od Ebu-Hurejrea i IbnAbbasa, a to mišljenje zastupa i grupa tabi′ina, kao i Ebu-Hanifa, Ibn-Hanbel i Šafija. Ibn-Džerir prenosi u svome Tefsiru od Alije, Seida, Selmana, Ebu-Hurejrea i drugih: "Jede se, makar ostao samo i jedan komad." Za ovo se opredijelio Malik, a i Šafija po svome starom mišljenju. Također Ibn-D`erir prenosi od Selmana El-Farisi, od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: /18/ "Ako čovjek pusti psa na lovinu, pa je on uhvati i načne, neka jede ono što je ostalo", a zatim mu navodi slabost i nedostatak (illet), tj. da je ovaj hadis, zaustavljen (mevkuf) na Selmanu. Što se pak tiče ptica obučenih za lov nije zabranjeno jesti ono što one načnu. Ovo je mišljenje Ebu-Hanife i Ahmeda, koji kažu: "Zato što ih nije moguće podučiti, kao psa, udaranjem i slično, a i one se znaju po tome što su grabljivice, pa se preko toga prelazi, a također i tekst (nass) spominje pse, a ne ptice. Kad je u pitanju lovina "ona koja je strmoglavljena" (el-mutereddijetu), to je ona koja padne sa neke velike visine ili visokog mjesta, pa tako ugine. Ona nije dozvoljena. "En-netihatu", ona koja je rogom ubodena, jeste ona koja ugine od uboda druge, i ona je zabranjena, pa makar joj rog napravio ranu iz koje je krv istekla, pa makar iz mjesta koje se kolje, tj. vrata. Riječi Uzvi{enoga:
"ili od zvijeri načeta", tj. ona na koju napadne lav, leopard, tigar, vuk ili pas i načne, i ona ugine, zabranjena je konsenzusom, i makar iz mjesta koje se kolje, tj. vrata. U predislamskom periodu ljudi su jeli ono što bi ostavile zvijeri iza sebe, pa je Uzvišeni Allah to zabranio vjernicima. Riječi Uzvišenoga: "osim ako ste je preklali" vračaju se na onu za koju je sigurno da će uginuti, ali pokazuje očite znake života i čijim klanjem se može preduhitriti smrt. Želi se kazati: "Osim ako ste je preklali bilo da je udavljena, ili ubijena, ili strmoglavljena, ili rogom ubodena, ili od zvijeri načeta." Ibn Ebi-Hatim prenosi od h. Alije da je rekao o ovome ajetu: "Ako maše repom ili rida nogom ili miče očima, onda jedi." Prenosi se od Tavusa i od drugih tabi′ina: ako prilikom klanja načini bilo kakav trzaj, to ukazuje na ostatak života u njoj poslije klanja i onda je dozvoljena. Ovo je mišljenje večine pravnika. El-Buhari i Muslim prenose od Rafi' ibn Hadid`a da je rekao: /19/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, sutra ćemo se sresti s neprijeteljom, a nemamo noževa. Hoćemo li klati trskom?" Odgovorio je: "Iz čega poteče krv i spomene se Allahovo ime prilikom klanja - jedite ga, osim da nije zaklano zubima ili noktima. To ću vam objasniti: zubi su kosti, a nokti su noževi Abesinaca." Od Omera se prenosi kao mevkuf predanje, a i u hadisu koji prenose Ahmed i autori Sunena, od Ebu El- ′Ašra′ ed-Daremi, a on od svog oca da je rekao : /20/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, zar nije klanje samo preko grla?" Odgovorio je: "Kada bi ubo u but, bilo bi ti dovoljno." Ovo je vjerodostojan hadis, ali odnosi se samo na ono što nije moguće zaklati preko vrata.
Riječi Uzvišenoga: "i koja je na žrtvenicima žrtvovana"; Mud`ahid i Ibn-D`urejd` kažu: "Ti žrtvenici su bili kameni kipovi oko Kabe kojih je bilo tri stotine i šezdeset. Arapi su u predislamskom periodu (džahilijjet) kod njih klali kurbane, prščući njhovom krvlju dio Bejtullaha koji je bio s njihove prednje strane, kao i režući njihovo meso i stavljajući ga na kipove." Ovo mnogi spominju. Uzvišeni Allah zabranjuje vjernicima ovakav postupak i zabranjuje im jedenje mesa ovih kurbana koji su pripravljeni kod kipova, pa makar na njima bilo i spomenuto Allahovo ime prilikom klanja, zbog idolopoklonstva koje je strogo zabranio Allah i Njegov Poslanik. Ovo treba da ima ovakvo značenje, jer je već prethodila zabrana onoga što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo ime. Riječi Uzvišenoga:
"i zabranjuje vam se gatanje strjelicama", tj. zabranjeno vam je, vjernici, gatati strjelicama /elezlam/. Jednina od ove riječi je zulem, a može se slovo suglasnik "z" vokalizovati "fethom - kratkim vokalom e", pa da se izgovori zelem. Arapi su to praktikovali u predislamskom periodu, a to su bile tri strjelice, od kojih je na prvoj pisalo: uradi, a na drugoj: ne radi, dok je treća bila neispisana, na njoj nije bilo ništa. Pa kada bi ih okrenuo, pa se pojavila strjelica sa imperativom - izvršio bi ga, ili sa zabranom ostavio bi taj posao; a ako bi se pojavila prazna - ponovio bi. "Istiksam"- gatanje strielicama uzeto je u značenju traženja mišljenja od ovih strjelica. Ovako to zaključuje Ebu-Džafer bin D`erir, a Ibn-Abbas o Riječima Uzvišenog: "i zabranjuje vam se gatanje strjelicama" kaže: "El-ezlam su strjelice pomoću kojih su oni vršili prognozu u poslovima." El-Buhari i Muslim bilježe : /21/ da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ušavši u Kabu vidio Ibrahima i Ismaila naslikane u njoj, a u rukama su držali strjelice, pa je rekao: "Allah ih ubio, znaju da njih dvojica nisu nikada gatali strjelicama!"
Ibn-Merdevejh prenosi od Ebu-Derda′a: Allahov Posalanik, s.a.v.s., rekao je: /22/ "Neće ući u dženetske stepene onaj ko proriče budućnost, ili onaj koji gata sa strjelicama, kao i onaj koji se vrati sa puta zbog sujevjerja." Riječi Uzvišenog: "To vam je porok", tj. bavljenje time je, bez ikakve sumnje, svjesni grijeh, zabluda, neznanje i idolatrija.... Uzvišeni Allah naređuje vjernicima kada se nađu u nedoumici o pitanju nekih svojih poslova da od Njega traže ono što im je bolje i to tako što će mu prvo obaviti jedan ibadet, a onda Ga pitati i tražiti od Njega izbor u poslu koji namjeravaju činiti, kako to prenose imam El-Buhari i autori Sunena od Džabira bin Abdullaha: /23/ Allahov Poslanik, s.a.v.s., podučavao bi nas "istihari"- traženju izbora od Uzvišenog Allaha, u poslovima, kao što nas je podučavao surama iz Kur′ana. Govorio je: "Kada neko od vas hoće uraditi neki posao, neka klanja dva rekata nafile, a zatim neka prouči sljedeću dovu: Allahu moj, tražim izbor od Tebe, preko Tvoga znanja i tražim dosudu od Tebe, preko Tvoje moći, tražim iz Tvoje beskrajne dobrote, jer Ti si močan, a ja sam nemočan, Ti znaš, a ja ne znam, jer Ti znaš tajne nevi|ene. Allahu moj, ako je ova stvar u Tvom znanju (pa je imenuje), dobro za mene u pogledu moje vjere, mog ovozemaljskog života, mog životnog izdržavanja i privređivanja, kao i konačnog kraja mog života - ili je rekao: sada, a i kasnije - Ti mi je dosudi, olakšaj mi njeno postizanje i daj mi bereket i blagoslov u njoj. Allahu moj, a ako je u Tvom znanju ova stvar zlo za mene u pogledu moje vjere, mog ovozemaljskog života, mog životnog izdržavanja i privređivanja, kao i konačnog kraja mog života - Ti je otkloni od mene, a mene odstrani od nje i dosudi mi dobro ma gdje ono bilo, a zatim me učini zadovoljnim njime." (Ahmedov tekst)
Riječi Uzvišenoga: "Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere", tj. izgubili su nadu da će oni biti slični muslimanima zato što se muslimani izdvajaju ovim svojstvima koja su oprečna idolopoklonstvu i njegovim pripadnicima. Zbog ovoga Uzvišeni Allah naređuje Svojim robovima, vjernicima, da budu strpljivi i postojani u suprotstavljanju nevjernicima i da se ne boje nikoga osim Allaha: "zato se ne bojte njih, već se bojte Mene", tj. ne bojte se njih u vašem protivljenju njima, već se Mene bojte, a Ja ću vas pomoći protiv njih, uništiti ih, dati vam da ih pobijedite, izliječiti vaša srca od njih i učiniti da vi budete iznad njih i u ovozemnom životu, a i u vječnom. Riječi Uzvišenog:
"Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera." Ovo je najveća blagodat Uzvišenog Allaha prema ovome ummetu, kada im je vjeru učinio savršenom i potpunom tako da nemaju potrebe za drugom vjerom, niti za nekim drugim vjerovjesnikom pored svoga, Allahov blagoslov i spas neka je na njega, jer ga je Uzvišeni Allah učinio pečatom vjerovjesnika i poslao ga svim ljudima i džinima, pa je dozvoljeno samo ono što je On dozvolio, a zabranjeno je ono što je On zabranio i nema nikakve vjerske stvari, a da je On nije uzakonio. Sve ono što je saoćio sušta je istina u kojoj nema nikakve laži niti nedosljednosti, kao što i kaže Uzvišeni: "Riječi tvoga Gospodara vrhunac su istine i pravde", tj. vrhunac istine u saopćavanju i vrhunac pravde u imperativima i zabranama. Pa kada im je usavršio vjeru, blagodat je bila potpuna. Poradi ovoga Uzvišeni kaže: "Danas sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera" tj. budite vi zadovoljni sa njime za sebe, jer je to vjera s kojom je zadovoljan Allah, s kojom je poslao Najboljeg od časnih poslanika, preko kojeg je poslao Najslavniju knjigu. Poslije ovoga ajeta vjernici muslimani neće imati nikada potrebu za nekakvim dodavanjem, jer je Uzvišeni Allah već učinio islam savršenom vjerom i neće ga nikada okrnjiti i zadovoljan je s njim, pa ga neće nikada odbaciti. Ovaj ajet je objavljen na Dan Arefata. Poslije njega nije objavljeno nešto što je dozvoljeno ili je zabranjeno, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslije Arefata preselio je na ahiret (nakon osamdeset i jednog dana.) Prenosi imam Ahmed od Tarika bin Đihaba /24/, da je neki jevrej došao do Omera bin El-Hattaba i rekao: "Zapovjedniče pravovjernih, vi, uistinu, imate jedan ajet u vašoj knjizi koji da je nama jevrejima objavljen - mi bismo uzeli dan njegove objave za praznik." On je upitao: "A koji ajet?" Odgovorio je: "Riječi Uzvišenoga: "Sad sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio."
Tada Omer reče: "Tako mi Allaha, ja znam dan u kojemu je objavljen Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a i sahat u kojemu je objavljen Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Bilo je to u predvečerje na Arefatu i to u petak." Prenose ga El-Buhari, Muslim, Et-Tirmizi i En-Nesai. O ovome su preneseni mutevatir hadisi u čiju vjerodostojnost nema nikakve sumnje, a Allah najbolje zna. Riječi Uzvišenoga: "A onome ko bude primoran, kad hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i milostiv biti", tj. ko bude potreban da uzme nešto od ovoga zabranjenog što je spomenuo Uzvišeni Allah, a u nuždi koja ga je primorala na to, on ima pravo uzeti, a Allah će mu oprostiti i milostiv biti, jer On, neka je Uzvišen, zna potrebu Svoga primoranog roba za time, pa će mu prijeći preko toga i oprostiti mu. U Musnedu i u Sahihu Ibn-Hibbana prenosi se kao merfu` predanje od Ibn-Omera: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /25/ "Uistinu Allah voli da se iskoristi Njegova olakšica (ruhsa) kao što prezire da Mu se bude neposlušno." Tekst Ibn-Hibbanov, a u Ahmedovom tekstu stoji: /26/ "Ko ne primi i ne iskoristi Allahovu olakšicu, imat će grijeh veličine brda Arefata."
Poradi ovoga islamski pravnici zaključuju: ponekad je uzimanje strvine dužnost (vadžib) i to u nekim okolnostima, kao kad se boji za život, a ne nalazi ništa drugo; ponekad je preporučljivo (mendub); ponekad je "mubah" - ni pohvaljeno ni pokuđeno, i to prema okolnostima. Međutim, podijelili su se da li će uzeti tek toliko da ostane u životu, ili će se zasititi, ili će se zasititi i uzeti za kasnije, na različita mišljenja, kako je to utvrđeno u djelima o šerijatskim normama. Nije uvjet da bi bilo dozvoljeno uzimanje strvine to da nekome prođu tri dana a da ne nađe nikakvu hranu, kako to ponekad pretpostavljaju mnogi, već kada bude primoran na to - tada mu je i dozvoljeno. Prenosi Ebu-Davud od En-Nedži', El-Amirija, kako je otišao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i upitao: /27/ "Koliko nam je dozvoljeno od strvine?" Odgovorio je: "Onoliko koliko vam je potrebno za jelo." Mi smo rekli: "Da doručkujemo i večeramo." Ebu-Nuajm kaže: "Ukbe mi je to protumačio kao porciju za doručak i porciju za večeru rekavši: ′Eto toliko!′ On je odbio gladovanje i dozvolio im strvinu u ovoj situaciji." EbuDavud sam prenosi ovaj hadis, a kao da su oni nešto doručkovali i večerali, ali im to nije bilo dovoljno, pa im je dozvolio strvinu, kako bi upotpunili to što im je potrebno. Ovo predanje uzimaju kao argument oni koji smatraju dozvoljenim jelo strvine do sitosti, a ne ograničavaju se samo na zaštitu golog života.
Riječi Uzvišenoga: “bez namjere da učini grijeh", tj. bez činjenja nepokornosti Uzvišenom Allahu, jer mu je to Allah dozvolio, a prečutio je drugo, kao što kaže u suri El-Bekare:
"A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. - Allah zaista prašta i milostiv je." (2:173)
Povezani indeksi: